Kada je institucija Ujedinjenih naroda formirana 1945. godine na konferenciji u San Franciscu, napravljen je presedan u međunarodnoj zajednici prema kojem se politički i ekonomski odnosi regulišu međunarodnim pravom – usvojenim konvencijama i poveljama. Da li je u tom trenutku to bio historijski korak? Svakako da jeste, prije svega zbog primarne funkcije – uspostavljanja mira i ekonomskog oporavka, ali i zbog novog diskursa geopolitičkih sila, pobjednika i gubitnika u Drugom svjetskom ratu. U cijeli proces uključene su i takozvane zemlje trećeg svijeta ili zemlje u razvoju.


Deklaracija

Temelji su postavljeni. Deklaracija o Ujedinjenim narodima, koja je usvojena na konferenciji u San Franciscu uz poseban statut za uspostavljanje i rad Međunarodnog suda pravde, osigurala je legitimitet za funkcioniranje Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti kao dva odvojena tijela, te funkciju generalnog sekretara i ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a. Tog 26. oktobra 1945. godine 50 država je potpisalo Deklaraciju, dok je Poljska, koja u tom trenutku nije imala predstavnike, naknadno uvrštena među osnivače. Naime, Generalna skupština, čiji sastav čine sve punopravne članice Ujedinjenih naroda (trenutno 193 suverene i nezavisne države) nadgleda stanje međunarodnog mira i sigurnosti i saziva Skupštinu u vrijeme političkih, ekonomskih, vojnih, socijalnih i drugih vrsta kriza koje imaju međunarodni karakter, ili kada postoji opasnost izbijanja sukoba između članica Ujedinjenih naroda. Generalna skupština o svemu navedenom može diskutovati, ali ne može donositi ili usvajati konačnu odluku o smjernicama djelovanja članica UN-a sve dok to Vijeće sigurnosti ne potvrdi i predloži kroz finalnu rezoluciju.

Obaveze Vijeća sigurnosti, koje broji pet stalnih članica (Narodna Republika Kina, Ruska Federacija, Francuska Republika, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske), održavanje su međunarodnog mira i sigurnosti, a direktna funkcija vijeća je podnošenje izvještaja o rezultatima i napretku pojedinačnih država, članica UN-a, ili cjelokupne međunarodne zajednice u primjenjivanju prihvaćenih konvencija i povelja. Puni saziv Vijeća sigurnosti je proširen sa 11 na 15 članica, s tim da se države koje nisu stalne članice rotiraju svake dvije godine. Uslovna demokratičnost procesa postoji jer svaka članica u proširenom sazivu ima pravo glasa – podržati ili ne podržati određenu rezoluciju.

Međutim, već duže se, u tumačenju i analiziranju rada UN-a koji se odnosi na sistem kontrole u donošenju odluka, postavljaju dva pitanja: na koji način se određuje “važnost” države, odnosno članice, koja se bira u rotirajući saziv Vijeća sigurnosti, i da li je ovakav sistem donošenja odluka prouzrokovao nepoštivanje rezolucija Vijeća sigurnosti, konvencija i povelja UN-a i, generalno, nepovjerenje u sistem međunarodne zajednice?

Važnost određene članice definitivno nema mjernu jedinicu, ali postoje determinante poput političkog utjecaja i zalaganja u određenim kriznim procesima (poput vojnih misija i broja vojnika koji učestvuju u tim misijama), financijskim doprinosima, geografskoj veličini, broju stanovnika, itd. Sve ovo daje racionalnu osnovu za razmišljanje o tome da li unutar sistema, koji je imao namjeru da počiva na solidarnosti, jednakosti i transparentnosti, postoji diskiriminatorna politika prema onim manje, ili slabo razvijenim članicama.

Sjedinjene Američke Države već tradicionalno dugi niz godina predvode listu članicu koje najviše financijski doprinose radu UN-a. U 2017. godini procenat financijskog doprinosa SAD-a iznosio je 22 odsto od ukupnog budžeta, a isti procenat je bio i tokom 2016. i 2015. godine. Poređenja radi, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske doprinosi sa oko četiri odsto, a Ruska Federacija s oko tri odsto ukupnog budžeta, dok je zanimljivo istaknuti da, na primjer, Kenija doprinosi sa 0.018 odstvo, ili Bosna i Hercegovina sa svega 0.013.


Brojke i procenti

Naravno, nije racionalno očekivati da manje razvijene članice, ili tzv. siromašne države financijski doprinose kao veliki igrači u međunarodnoj zajednici, ali je sve očiglednije da se manipuliše potrebama država u razvoju i vrlo često se ruši njihov suverenitet, integritet i samostalnost u donošenju političkih odluka. U takvim situacijama oružani sukobi i konflikti djeluju kao savršen instrument za uspostavljanje kontrole, političke ili ekonomske, nad određenom državom i njenim potencijalnim razvojnim resursima.

Zašto su, i da li su brojke i procenti odjednom postali bitan faktor u shvatanju i analizi donošenja odluka UN-a i funkcionalnosti međunarodnog prava? Izvori postojanosti međunarodnog prava proizilaze iz različitih pravnih tradicija, odnosno iz dvije složene matrice – evropsko-kontinentalnog i anglosaksonskog pravnog sistema. Osnove međunarodnog prava su preuzete iz procedura domaćih pravnih sistema, principima običajnog prava, te precedentnog prava koje se zasniva na presudama sudova, univerzalnim pravilima pravnih lijekova i publikacijama i preporukama pravnih eksperata. Sve navedeno je sklopljeno u jednu cjelinu po kojoj funkcionira Međunarodni sud pravde, ali i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (formiran usvajanjem Rezolucije 827 Vijeća sigurnosti UN-a), Međunarodni krivični sud za Ruandu (formiran usvajanjem prvobitne Rezolucije VS-a 977, a kasnije Rezolucije 1165), Specijalni sud za Libanon (Rezolucija VS-a 1566 i 1373) i Specijalni sud za Sijera Leone (Rezolucija VS-a 1315).

Međunarodni sudovi, prema svojim statutima, procesuiraju kršenje konvencija i povelja, kao obavezujućih dokumenata članica koje su ih ratificirale i prihvatile. Problematika koja proizilazi iz preispitivanja nadležnosti i legitimnosti ovih sudova se odnosi na retroaktivnu primjenu krivičnih zakona – prepoznavanje određenih zločina koji nisu postojali u domaćim krivičnim zakonima u vrijeme kada se specifični zločin počinio u određenoj državi. Rezolucije UN-a predstavljaju pismeno mišljenje o određenoj i specifičnoj situaciji, te postavljaju smjernice za daljnje aktivnosti tijela UN-a. Tako se, na primjer, UN 2017. godine oglasio kroz rezolucije o stanju u Somaliji i Afganistanu, te samim tim postavio smjernice djelovanja, koje svakako uključuju i odgovornost članica. Također, usvojena je i rezolucija Vijeća sigurnosti o “očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti”, što je svakako bilo u suprotnosti s realnom slikom stanja na međunarodnoj sceni i kontinuitetu ratova na specifičnim područjima (Afrika i Bliski istok).

Bitno je naglasiti da postoje obavezujuće rezolucije (dio VII povelje o UN-u) i neobavezujuće (dio VI povelje o UN-u). Predložena rezolucija unutar Vijeća sigurnosti se “obara” kroz pravo na “veto” glas (na koje imaju pravo stalne članice) što u mnogim prilikama uskraćuje mogućnost da se djeluje objektivno, već prema političkoj volji ili interesu stalnih članica. Upravo iz ovoga proizilazi i suština uspostavljanja međunarodnih normi i standarda koji su usvojeni kroz konvencije i povelje. Pitanje je kako, kada je određeni oružani sukob ili konflikt na vidiku, zaustaviti planiranje i izvršavanje masovnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida, etničkog čišćenja, nasilnog protjerivanja određenog stanovništva, nehumano i okrutno ponašanje prema civilnim i vojnim zatvorenicima, i mnoge druge zločine.


Presedani u međunarodnom pravu

Skoro je nemoguće analizirati pravne presedane u međunarodnom pravu, a da se ne spomenu Nirnberški i Tokijski tribunali, uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata s ciljem kažnjavanja ratnih zločinaca, koji još uvijek značajno dijele pravna mišljenja o njihovoj legitimnosti i načinu izvođenja procesa “jer su pobjednici sudili gubitnicima”. No, naslijeđe ovih sudova je značajno za međunarodno pravo jer se, navedimo, po prvi put ozbiljno analizirao koncept “zločin protiv mira”, odnosno “zločin protiv čovječnosti”. Nirnberški proces je predstavljao presedan za sadržaj Ženevskih konvencija iz 1949. godine i Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida koja je usvojena 1948. godine. Iste godine UN je proglasio i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao vodilju u primjenjivanju osnovnih građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Konvencije u kontekstu međunarodnog prava ne treba tumačiti kao autoritativne pravne instrumente, već smjernice po kojima će se harmonizirati domaći zakoni, legislatura i ustavi kao najveći pravni akti. Stoga je bitno naglasiti da svaka suverena i nezavisna država odlučuje da li želi ratificirati i prihvatiti određenu konvenciju. Ženevske konvencije je ratificiralo 196 država, među kojima i one koje imaju nerazjašnjen teritorijalni status, ekonomsko-političke krize, socijalne nemire, i mnoge druge probleme koji mogu biti iskra za početak oružanih sukoba. I to je, zapravo, ono za šta međunarodna institucija poput UN-a mora imati kapacitet i mehanizme da spriječi sukobe i ponudi alternativno rješenje – uostalom osnovna ideja formiranja UN-a i jeste očuvanje mira i sigurnosti u svijetu, odnosno da se ne ponove razaranja i zločini Drugog svjetskog rata.

UN je od ranih početaka funkcioniranja delegirao obaveze specijaliziranim agencijama (tijelima koja djeluju unutar UN-a, odnosno kroz misije širom svijeta) da podržavaju razne segmente ekonomsko-političkog i društvenog razvoja, od školstva, zdravstva, tehnologije, pa do zajedničkih svjetskih problema poput klimatskih promjena. Naravno, svi ovi segmenti su regulisani posebnim dokumentima, bilateralnim i multilateralnim dogovorima između članica.

Procedura prihvaćanja međunarodnih normi i standarda, koji su definirani u konvencijama i poveljama, znači da će ih države i članice koje ih ratificiraju harmonizirati sa domaćom legislaturom, zakonima i ustavima. Ženevske konvencije, koje su na snazi od 1949. su postavile osnove “ponašanja” i ophođenja tokom oružanog sukoba prema civilnim i vojnim ranjenicima i zatvorenicima. Sastoje se od četiri glavna dokumenta i dopunskih protokola: Prva ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika oružanih snaga na kopnu u toku rata; Druga ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga u ratu; Treća ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila u toku rata.

Dopunski protokoli se odnose na međunarodne sukobe i ratove, invazije i građanske ratove, dakle sukobe koje nemaju međunarodni karakter ili intervenciju vojnih formacija neke strane države koja nije u sukobu ili ratu. Bitno je naglasiti da je međunarodna zajednica naivno povjerovala da će nakon Drugog svjetkog rata nastupiti permanentni mir – naprotiv, godine nakon Drugog svjetskog rata obilježene su mnogim sukobima i ratovima koji su imali različite ciljeve, od prekajanja i postavljanja novih granica, preko nacionalno-religijskih sukoba, do ratova za prirodne resurse. Pojedinačnih primjera je mnogo, a pomenimo samo neke kao što su Korejski rat (1950-1953), rat u Vijetnamu (1955-1975), sukob između Izraela i Palestine (koji još uvijek traje), ili između Čada i Libije (1978-1987), zatim građanski ratovi u Nigeriji (1967-1970) i Kambodži (1967- 1975).


Neefikasnost međunarodnih normi

Svakako, u fokus dolazi i rat koji se desio raspadom bivše SFR Jugoslavije – rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine kada su počinjena teška kršenja Ženevskih konvencija, te Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Na primjeru užasnog rata u BiH pokazala se sva nemoć UN-a i neefikasnot međunarodnog prava, primjenjivanja i ophođenja prema normama i standardima konvencija o načinu ratovanja, odnosa prema vojnim i civilnim zatvorenicima, te osnovnim poveljama o ljudskim pravima i osnovim slobodama.

Nedoumice o neefikasnosti međunarodnih normi i standarda otvaraju i pitanje zašto ga lokalne ili državne institucije ne primjenjuju pri određenom sukobu ili ratu. To se, opet, pokazalo i na primjeru BiH – od 1992. do 1995. mnoge policijske i vojne službe su imale saznanja o određenim zločinima, masovnim ubistvima, etničkom čišćenju i protjerivanju stanovništva, ali nisu preuzimali ozbiljnije mjere spriječavanja ili kažnjavanja tih zločina.

Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida je stupila na snagu 1951. godine i predstavljala je pravni putokaz prema kojem će se međunarodni sudovi, ali i domaći (nacionalni), proceduralno i substantivno odnositi prema donošenju zaključaka i kazni u predmetima gdje se dokaže da se genocid planirao i izveo, tj. počinio (pravila mens rea i actus reus standarda). Konvencija je, inače i usvojena jer su civili, tokom određenog oružanog sukoba ili rata, prepoznati kao ciljna grupa prema kojoj su zločini usmjereni, pa se tako planirano izvršava protjerivanje, etničko čišćenje, masovna ubistva i genocid, kao sredstva postizanja vojnih i političkih ciljeva. S obzirom da su se elementi Konvencije nekoliko puta izvršili nakon 1951. godine to znači samo jedno – sama postojanost Konvencije nije spriječila počinjenje i izvršenje najozbiljnijih zločina. Iz čega proizilazi mnoštvo pitanja, no značajno je istaći da kontekst međunarodnog prava, koji se ogleda u kovencijama i poveljama, nije bio dovoljan da zaštiti civile tokom rata u BiH.

Gledajući međunarodni kontekst, od završetka Drugog svjetskog rata vođeno je preko 280 sukoba i ratova u kojima su učestvovale legitimne vojske država, paravojne formacije i strane vojske (u kojima su učestovale i UN trupe ili NATO). Na osnovu ovoga se može zaključiti da međunarodna zajednica nije bila uspješna u ostvarivanju mira, kao glavnom cilju zacrtanom 1945. godine, i da UN nije uspio biti efektivan medijator u velikim sukobima i ratovima. Uglavnom zbog loših analiza uzroka sukoba ili rata tokom medijacije i pogrešnom pretpostavkom o ishodima, koji su u većini slučajeva bili katastrofalni, ili jednostavno zbog političkih interesa velikih igrača.


Cilj međunarodnog prava

Bitno je naglasiti da nikada nije dobro rješenje da se na rat odgovori ratom – zbog toga medijacija i jeste prva opcija koja se treba iscrpiti do maksimalnih mogućnosti. Nakon toga, mehanizmi međunarodnog prava i institucija UN-a moraju biti spremni da osmisle sankcije (političke i ekonomske) zbog kršenja konvencija i povelja. Međutim, itekako je značajno i dokazivanje odgovornosti za počinjene ratne zločine i oružane sukobe koji se moraju objektivno i nepristrasno voditi u procesima na relevantnim međunarodnim sudovima.

Rimski statut predstavlja relevantan dokument koji ima međunarodni karakter i primjenu. Na osnovu ovog statuta omogućen je rad Međunarodnom krivičnom sudu (International Criminal Court). Dio 2 Rimskog statuta se odnosi na “nadležnost, prihvatljivost i važeće zakone”, a u članu 5 se navodi da Međunarodni krivični sud ima nadležnost nad zločinima genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnim zločinima i zločinu agresije. U nastavku, u članu 6, dio 2, se objašnjava konstrukcija, tj. elementi genocida kao zločina. Članovi 7, 8, 8 bis i 9 objašnjavaju elemente ostalih navedenih zločina.

Bitna definicija koja proizilazi iz Rimskog statuta se odnosi na nadležnost, a ona kaže da svaka država koja je prihvatila ovaj statut kao obavezujući automatski potvrđuje nadležnost Međunarodnog krivičnog suda za procesuiranje svih navedenih zločina na suverenoj i nezavisnoj teritoriji države potpisnice. Također, navodi se da je država potpisnica dužna sarađivati sa Sudom u procesuiranju zločina. Država potpisnica ima dužnost da istraži slučajeve ratnih zločina, a kada to nije u mogućnosti, ili s namjernom da to ne učini, Sud se može opozvati na univerzalnu nadležnost. U takvim okolnostima, vrijeme igra vrlo važnu ulogu zbog prikrivanja počinjenih zločina, a brzina i objektivna namjera intervencije će zapravo pokazati koliko je efikasna bila primjena Rimskog statuta.

Također, dio 3 Statuta je precizirao pravila Nullum crimen sine lege i Nulla poena sine lege, što se zapravo odnosi na pravila kažnjivosti samo onih zločina koji su propisani zakonom, odnosno Rimskim statutom – osnove po kojima se dokazuje individualna krivična odgovornost i komandna odgovornost u vrijeme počinjenja zločina prema važećem zakonu određene države.

Cilj međunarodnog prava jeste da postavi univerzalne norme i standarde koje će biti prihvatljive svim državama ili članicama UN-a (međunarodne zajednice), ali i da konvencije i povelje imaju prednost u primjenjivanju u odnosu na domaće (nacionalne) zakone upravo zbog predostrožnosti i korektivnih mjera – naročito kada je u pitanju sprječavanje i kažnjavanje počinjenja teških i masovnih zločina. Konvencije i povelje, zapravo, predstavljaju pravni putokaz za harmonizaciju domaćih zakona i legislature. Tamo gdje zakoni određenog pravnog sistema nisu harmonizirani sa međunarodnim normama i standardima, pogotovo sa zakonima koji se odnose na zločine propisane, npr. Rimskim statutom ili Konvencijom o genocidu, još uvijek se vode rasprave o univerzalnoj nadležnosti međunarodnih sudova i primjeni konvencija ili povelja. Mnoge države, iako su načelno prihvatile ili ratificirale određenu konvenciju, osporavaju univerzalnu nadležnost i primjenu tih konvencija.


Univerzalna nadležnost

Na kraju, većinom se problematika međunarodnog prava odnosi na primjenu postojećih konvencija i povelja. Djeluje jednostavno, ali nije, jer iako se međunarodna zajednica zalaže za sinhronizaciju i harmonizaciju pravnih sistema kroz univerzalnu nadležnost, pri čemu bi države imale mogućnost da međusobno kontrolišu da li ugrožavaju mir i sigurnost, mnoge od tih država ne žele u drugi plan postaviti svoju nezavisnost i suverenitet, pogotovo u pravnim procesima i važećim zakonima pravnog sistema.

U svemu tome se dovodi u pitanje i smisao međunarodnog prava – pravila postoje, ali se primjenjuju onako kako odgovara pojedinim državama, a neke velike sile čak smatraju da određene konvencije ne trebaju biti obavezujuće prema njima.

Rješenja za mnogo efikasniju primjenu međunarodnog prava će u budućnosti zaviti od mehanizma sankcija i kažnjavanja onih država (individualaca koji su u određenom svojstvu ili po nekon zadatku bili predstavnici države) koje su prekršile usvojenu konvenciju ili povelju. Ovo će naročito biti od ogromne važnosti zbog oružanih sukoba i ratova koji se trenutno vode u svijetu – od Afrike pa do Bliskog istoka, a odgovornost za ratne zločine koji su počinjeni na tim područjima se ne može samo adresirati na državne lidere i institucije, nego i inostrane faktore koji učestvuju u tim ratovima.

Onog trenutka kada se rezolucije, konvencije i povelje budu jednako primjenjivale prema svima koji su upleteni u oružane sukobe i ratove, moguće je očekivati veću efikasnost međunarodnog prava jer će se vratiti povjerenje u njegovu funkcionalnost.

Tekst prenosimo s portala AVANGARDA.ba