Što znači biti slobodan čovjek? Znači li imati slobodu izreći ono što sam pojedinac smatra istinom, znači li sloboda i odgovornost za izrečeno, a time i spremnost za određene posljedice?

Sloboda je prva i najvažnija pretpostavka ljudskosti, ali i čovjekove vjere. Odatle je ona i temeljno ljudsko pravo. Ali i slobodu čovjek uči, ona je – kao i sve ljudsko – sociokulturni fenomen koji se ne daje, jednostavno rečeno, rođenjem. Kroz taj proces učenja i kreativnog razvijanja postaje jasno da na slobodu spada i odgovornost, inače ona lako može završiti u anarhiji i samovolji. Cijela ljudska povijest prepuna je primjera slobode bez odgovornosti koja je za sobom ostavljala groblja unesrećenih ljudi. No, cijela ljudska povijest je zapravo i jedna velika priča o borbi za slobodu. To je posebno slučaj u novom vijeku. Galilej se zalagao za slobodu mišljenja i razuma, Rousseau za slobodu pojedinca-građanina, Hegel je govorio o slobodi duha, Nietzsche zahtijeva oslobođenje života, Freud oslobođenje psihe, Marcuse oslobođenje industrijskog čovjeka...  Mediji su tražili i traže slobodu mišljenja i govora, radnički pokreti oslobođenje radnika, feministički pokreti hoće slobodu i prava žene... No, treba kazati, kako oni koji imaju moć i vlast nerado i gotovo nikako ne govore o slobodi, dok je neki drugi ne ispuštaju iz usta da bi se pokazali velikima i širokima, a u stvarnosti vrše tiraniju nad pameću i moralnošću, nad drugima. Kako god je s jedne strane točno da je suvremeni čovjek izborio više slobode nego njegovi prethodnici, istodobno je ušao u nove oblike ropstva, koje podržava masovna kultura i često ih upravo zahtijeva. Suvremena kultura se kao mjesto oslobađanja čovjeka istodobno pokazuje i kao zamka za slobodu, kao nijekanje slobode u ime nje same. Sloboda se mora stalno potvrđivati i oslobođenost nije nikad završen proces. Iz slobode djelujemo, ali opet nikad njome ne gospodarimo. Muke suvremenog čovjeka sa slobodom dobro je izrazio Dostojevski kad je rekao da čovjek ne zna što će sa svojom slobodom, i čim je zadobije, jedva čeka da je nekom pokloni. I religija i slike Boga mogu biti izraz neslobode i podčinjavanja.

Danas je puno zahtjeva za slobodom bez odgovornosti i previše ropski nametnute odgovornosti bez slobode, odgovornosti koja se traži od čovjeka koji je prethodno depersonaliziran i doveden u situaciju da ne može slobodno djelovati, jer nema izbora. Za slobodu se svatko mora izboriti, odgovorno ju živjeti i ne uskraćivati drugima.


Spomenuli smo pojedinca i slobodu. U BiH postoje određene grupe intelektualaca, grupe medija, grupe... Bez obzira koliko govorili o slobodi i pojedincu, kao da se već unaprijed zna kako će i gdje koja grupe reagirati. Postoji li, je li moguće, biti slobodan pojedinac u zemlji kao što je BiH?

Najprije treba reći da se često slobodne ljude koji zastupaju iste ili slične etičke stavove automatski svrstava u grupe, a to najčešće čine oni koji stvarno misle čoporski, pa onda to imputiraju i drugima. Osim toga, treba praviti razliku oko koje vrijednosti, stava ili mišljenja se ljudi okupljaju. Ne može se i ne smije sve izjednačavati, a to se uporno pokušava i ide u prilog onima koji podržavaju zlo.

Ljudi i danas u individualiziranom svijetu, koji samim tim nije svijet slobodnih pojedinaca, najčešće, ponekad možda i nesvjesno, misle logikom kolektiviteta i doista su rijetki oni koji su oslobođeni od robovanja vlastitim pripadnostima. Pripadnost je životno važna, jer je upravo pripadnost temeljni kontekst čovjekova života u kojem se razvija, raste, uči misliti. Ali pripadnosti i kolektiviteti često zarobljavaju čovjeka-pojedinca, nastoje sve standardizirati, ne dopuštaju razlike i tako dokidaju i osobne slobode.

U Bosni i Hercegovini zbog njezine specifične povijesti i svega što se u ovoj zemlji događalo posljednjih desetljeća, kolektiviteti su ispred pojedinca, oni se predstavljaju kao isključivi sveodređujući faktor – netko je najprije Hrvat i katolik, pa tek onda osoba, pojedinac. Problem kolektiviteta i jest u tome da oni prije ili kasnije – nekad početno, nekad u kritičnim trenucima – traže isključivu pripadnost. Naravno, da je to u suprotnosti sa slobodom i da takvo shvaćanje depersonalizira ljude, a često i deobligira da budu samostalni i odgovorni. Rijetki se uspijevaju osloboditi pripadnosti kolektivitetima, sačuvati svoju osobnu slobodu i pritom racionalno prihvatiti i pripadnost kolektivu, čije slike i predodžbe stalno treba pročišćavati i ne dopustiti da zarobljava čovjeka i čini ga neslobodnim i zatvorenim za drugačije identitete. Niti je rješenje u bijegu od svake pripadnosti, niti u utapanju u kolektiv. Trebalo bi birati treći put koji je istodobno i najteži: biti samostalan i slobodan sa svim oblicima pripadanja.


drago bojic 2


U tom kontekstu, je li se dijalog sveo na dijalog unutar istomišljenika, iste grupe ljudi?

Pravi dijalog se temelji na istini i vrednotama, na uvažavanju i prihvaćanju pozicije drugoga, na spremnosti da se odustane od “neupitnosti vlastite istine”, da se drugima omogući iznošenje stava, s osjećajem za razliku i empatijom za njihove živote. Takvog dijaloga je malo. Uglavnom je riječ o pomodarskom i neobvezatnom dijalogu. To je dijalog licemjerne političke korektnosti koja zahtijeva da se sa svakim dijalogizira i koja u startu u vrijednosnom i svakom drugom smislu izjednačava sve pozicije. Takav dijalog je zapravo karikatura od dijaloga, on je neetičan, perfidan i prepreka ozbiljnom dijalogu – dijalogu koji se temelji na istini, na vrednotama. Danas se često propagira da su sve ideologije jednake, da su svi stavovi i mišljenja jednako legitimni i da treba dijalogizirati sa svima. A upravo je to najveći problem. Može li se voditi dijalog s nacistima, nacionalistima, fundamentalistima? Kako voditi dijalog s tim ljudima, na kojim pretpostavkama, pred kojom instancom? I nije li zapravo suprotno svakoj etici i humanosti i pomisao da se razumiju i uzmu u obzir takva stajališta?

Ni među istomišljenicima (istomišljenicima u destrukciji, zlu i protiv drugih) često nema dijaloga. Takve grupe sačinjavaju pojedinci bez osobina i karaktera, bez napora mišljenja, bez stvarnog zanimanja i za takozvane istomišljenike. Istomišljeništvo je nerijetko samo zajednički nazivnik za obostrano koristoljublje, za svrstavanje bez sadržaja, bez odgovornosti za druge, za kraće ili duže pripadanje nekom krugu kao odskočnoj dasci za ostvarivanje sebičnih interesa. Upravo istomišljeništvo pretpostavlja svakodnevno preispitivanje zauzetog mišljenja, međusobnu kritiku, oprez prema svakom čoporskom mentalitetu.


Gotovo istovremeno kad i sloboda, nameće se pitanje cenzure i autocenzure. Tko je više nametnuo strah od slobode mišljenja: mi sami sebi, društvo ili su nam strah nametnuli vlasnici?

Sloboda mišljenja je “muka” u svim društvima i svim zajednicama. I suvremeni svijet, unatoč zakletom zauzimanju za slobodu, pokušava sve standardizirati, poravniti i imati pod kontrolom. Svatko tko se odluči za vlastitu slobodu mišljenja mora preuzeti veliki rizik i računati s posljedicama. No, ljudi i sami sebi oduzimaju slobodu mišljenja i zavode nad sobom autocenzuru. Razlozi su različiti: iz interesa, straha, koristi, kompromiserstva... Doduše, ponekad ih na to tjeraju i ozbiljni egzistencijalni razlozi, odgovornost za vlastiti život i živote drugih ljudi, obitelji, djece... U zemlji kao što je naša, u kojoj je većina ljudi izručena političkim, vjerskim i ekonomskim moćnicima, mnogi ljudi, da bi naprosto preživjeli, žive dugogodišnju autocenzuru. No, još je manje oslobođenosti kod egzistencijalno situiranih. Najbolji primjer za to su članovi političkih stranaka, akademskih i vjerskih zajednica. Sloboda mišljenja uvijek pretpostavlja rizik, od društvenog prezira i izolacije do egzistencijalne samoće. To je pratilo i prati sve ljude koji se istinski zalažu za slobodu, i svoju i drugih.


Zašto je agresija jednostavnija od suočavanja s istinom?

Ljudi se nerado i teško suočavaju s istinom, i na osobnoj ina kolektivnoj razini. Prava, egzistencijalna istina je uvijek relacijska, ona se potvrđuje u odnosima. Odlučujući se za takvu istinu, čovjek se odlučuje za put koji nije ni širok ni lagan, put koji isključuje medijsku privlačnost i simpatije masa, a uključuje momente teške samoće. Zato je suočavanje s istinom velika muka. Mnogi radije pribjegavaju tome da se o svemu šuti i da se uguši svaki pokušaj razotkrivanja istine. Naša novija povijest je posve obilježena sakrivanjem istine – istine o onome što se događalo u ratu i nakon njega. Mnogi smatraju kako nema smisla vraćati se u prošlost, jer treba gledati naprijed. Pritom nitko ne objašnjava kako je moguće uspostaviti i graditi odnose s drugima bez istine, bez suočavanja s prošlošću? Agresija ne dopušta istinu. Njezini uzroci su najčešće laži o sebi, o drugima. Ona započinje lažima, njima se hrani i održava.


Kako pričati o slobodi u zemlji siromaštva i nepismenih ljudi, nesređene političke situacije, zemlji koja još uvijek liječi ratne rane, zemlji u kojoj postoje najmanje tri istine?

Nažalost, sve je tako kako ste rekli, možda i gore. Ali tim više se mora govoriti o slobodi, ali ne na načelnoj razini, kako se to uglavnom čini. Borba za slobodu, i osobnu i društvenu, je vrlo zahtjevan proces. Siromaštvo, nepismenost, nesređena politička situacija... sve su to, između ostalog, i posljedice neslobode ljudi. Političke, ekonomske, ali vjerske ideologije u BiH znaju da je lakše vladati i upravljati ljudima kad su neslobodni, kad ih se drži u ovisnosti, kad ih se egzistencijalno plaši. Tako je i s istinom, i ona je zarobljenica neslobode.
A pomirenje? Čini se kao da nismo spremni pružiti ruku pomirenja ni našim neistomišljenicima, a kamoli neprijateljima.

I s pomirenjem se danas manipulira, i to čine svi, i političari, i vjerske zajednice, i odgojno-obrazovne institucije, i nevladin sektor... Pritom rijetko tko govori o kompleksnosti procesa pomirenja. Poljski filozof Leszek Kolakowski govori o tri vrste opraštanja: birokratskom, psihološkom i metafizičkom. Birokratsko je najlakše, jer nikoga ne košta, ni državu ni neku instituciju da izgovori riječi opraštanja. Zadnjih godina smo se s najviših instanci naslušali isprika, opraštanja i poziva na pomirenje bez obaveze i bez odgovornosti, pogotovo bez nadoknade nepravde i štete. Psihološko je već zahtjevnije jer pretpostavlja osobnu odluku, a najzahtjevnije je metafizičko, odnosno opraštanje i pomirenje koje proizlazi iz vjere. U judeo-kršćanskom poimanju, ovo posljednje je isključivo privilegij Boga, ali se i od ljudi, vjernika traži da opraštaju. U kršćanskoj molitvi Očenaša ta se dva opraštanja do te mjeru vežu jedno uz drugo, da se ne može računati s Božjim opraštanjem ako se prethodno ne oprosti ljudima. Svakoga tko izgovara ovu molitvu, mora uozbiljiti njezin sadržaj. Mora se postaviti pitanje može li se uopće izgovarati ova molitva, a pritom kod sebe ne mijenjati ništa.

Pomirenje je vrlo složen proces, i na osobnoj i na kolektivnoj razini. Kako oprostiti nekome tko niječe počinjeno zlo? Kako ljudi mogu oprostiti zločincima koji su pobili njihove najbliže, kad ovi niječu te zločine i preziru žrtve? Nema jednostavnog odgovora na ovo pitanje. Američki teolog Robert Schreiter koji je u mnogim zemljama kao teološki savjetnik radio na pomirenju, smatra da žrtva i u tom slučaju mora pronaći snagu da se oslobodi logike zločinca, jer upada u začarani krug zla. Čovjek je više od žrtve i žrtvama treba povratiti ljudskost, a zločincima omogućiti prostor za pokajanje. Čini se jednostavno, a zapravo je jedan od najvećih izazova za ljudskost i vjeru.

 


Bog utjehe nije tek zakrpa za našu nemoć


BiH je zemlja nezavršenog rata, i nakon 20 godina društvo je još uvijek podijeljeno, akademska zajednica također nije složna. Za mnoge, vjera je utjeha. Kao teolog koji kritizira zajednicu kojoj i sam pripada, kako vjernicima ne oduzeti oslonac koji im pruža vjera?

Vjera ljudima pruža utjehu, ali ona može biti i lažna utjeha. Uvažavajući svako pojedinačno vjerničko iskustvo, čini mi se da dio onoga što se u suvremenom svijetu nudi pod egidom “vjere kao utjehe”, više odmaže nego što pomaže ljudima. Utjeha iz vjere ne može “funkcionirati” na principu “vjerskih apoteka”, pa da za svaku čovjekovu muku postoji gotov recept. A mnogi današnji ljudi upravo traže to i njihovi duhovni vođe se ponašaju tako kao da imaju odgovore na sva ljudska pitanja i mogu utješiti svakoga. Onda ljudima nude jeftina rješenja, poput onoga “moli, pa će sve biti u redu”, umjesto da im pomognu izlaziti na osobni put vjere s Bogom – put koji je težak, put na kojem utjeha nije zadnja stanica kad sve lađe potonu, nego se nalazi usred života, jer Bog utjehe nije tek zakrpa za našu nemoć, on tješi upravo ondje gdje nismo potpuno satrveni. Temeljno ljudsko i vjerničko pitanje, ako zanemarimo “takozvane čudotvorne tješitelje” koji imaju rješenja za sva pitanja, jest strpljivi životni hod, prihvaćanje sebe i vlastitog života, u zajedništvu s drugima i nadi u Boga kako god nada bila krhka, a Bog tako često odsutan u našim životima. Vjera kao utjeha i Bog utjehe ne mogu se svesti na našu ovozemaljsku “trgovinu s Bogom” molitvama i zavjetima, a pogotovo ne na “čudotvorce” koji pretendiraju da u ime Boga budu “apotekari” spasenja i utjehe.