Prenosimo dio intervjua koji je za sedmičnik Vreme (br. 1520, 20. februar 2020., www.vreme.com) s košarkaškim trenerom i intelektualcem Duškom Vujoševićem vodila Jelena Jorgačević.


Duško Vujošević danas živi u Rumuniji, šef je stručnog štaba u košarkaškom klubu Kluž za koji kaže da je ambiciozan klub u kojem može ozbiljno da se radi. Tri puta nedeljno ide na dijalizu. Problem sa bubrezima je došao kao posledica dijabetesa dva. I, kao što mu treba dnevna doza insulina da bi živeo, treba mu, kao i svakom zavisniku i dnevna doza košarke.

Pre nego što počnemo ozbiljan razgovor, pitam ga šta trenutno čita. "Čitam Hanu Arent, ’Ljudi u mračnim vremenima’", kaže. I razgovor ipak postaje ozbiljan.


VREME: Kakva je sudbina društva u kojem je onaj koji kritikuje vlast neprijatelj? Mada je sudbina pogrešna reč, jer navodi na nešto dato, a ne izabrano.

DUŠKO VUJOŠEVIĆ: Tom i takvom društvu preti totalni sunovrat. Ali koliko pratim, stvari se ipak menjaju. U jednom trenutku kritika je, iz straha, potpuno izostala, svela se na retki incident. Ali sada ima dosta ljudi koji pametno i hrabro kritikuju ovu vlast. Ta kritika je oštra, odnosno srazmerna uzroku i dešavanjima. S jedne strane, postoji tendencija vlasti da bi bilo idealno da niko ništa ne priča, da smo deo jednog zatvorskog društva gde će svako ćuteći da "radi svoj posao". S druge strane, značajan je otpor takvom ponašanju. Možda eho te kritike dovoljno ne odzvanja, jer su mediji kontrolisani i sprečavaju da on stigne do većeg broja ljudi, ali to ne govori ništa o broju onih koji kritikuju.


Mislite li da je taj porast kritike nagoveštaj neke veće promene ili, jednostavno, da se prešla mera trpljenja?

Postoji veliki broj ljudi koji ne mogu da ćute, koji imaju građansku svest i samopoštovanje. Što kaže Kiš, bolje je biti u miru sa samim sobom nego sa celim svetom. Mislim da su ti ljudi najpre vođeni time, potrebom da budu u miru sa samima sobom i ta njihova kritika nije podstaknuta nekim interesima druge vrste, već uprkos njima.


Početkom januara ogradili ste od intervjua za portal Mondo jer je, kako ste kazali, razgovor cenzurisan. Šta je sve izbačeno?

U to vreme je trener KK Partizana, Trinkijeri, u jednom latinskom kontekstu dao udvoričku i nekritičnu izjavu kako Srbija ima sreću da je njen predsednik veliki sportaš. Ja sam kazao u tom intervjuu da tako nešto nije izrečeno neoprezno, već je reč o strancu kome je majka Dubrovčanka i koji jako dobro govori srpskohrvatski, koji je dobar trener i pametan čovek i svaku izjavu daje u funkciji, a ovu je dao kako bi dodatno učvrstio svoju poziciju. Prvo sam rekao da Aleksandar Vučić nije velik sportaš, kao i da je njegovo najveće sportsko dostignuće što je lupio rampu onom klincu od desetak godina na otvaranje neke sale. Ali da jeste ljubitelj sporta i neko ko koristi ljubav naroda prema sportu za svoje manipulacije. Međutim, on je ljubitelj jednog drugog sportskog društva. I da ne priliči da takve pohvale idu njemu, pogotovo iz Partizana, prema kom je činio velike opstrukcije. Kao i da se vrhunski sport finansira mimo bilo kakvog organizovanog i izgrađenog sistema institucija, već u skladu sa njegovim ćefovima i afektima.


Čitala sam pre neki dan Hanu Arent, koja kaže da dokle god postoji činjenični sklop kao celina, laž će se na koncu sama od sebe raskrinkati, ali problem nastaje kada su činjenice bez problema osporene jer se tako teži uništenju samih kategorija istine i laži u našem poimanju sveta i njihove važnosti. Kako se obnavlja sam činjenički sklop?

Naš Užičanin Stiv Tešić je uveo termin post-istina. To je globalna stvar s tim što je ovde – zbog građanskih ratova, teške ekonomske situacije, političara koji se ponašaju kao da je politika biznis i u sadašnjoj teškoj situaciji veoma profitiraju – laž postala jedna vrsta nauke.

Marketing manipulacija, spinovanje, sve su to nazivi za dobro plasiranje laži i mogu da kažem da je Aleksandar Vučić vrlo obrazovan i talentovan po tom pitanju. Dosegnut je ozbiljan nivo konstruisanja laži sa veoma usavršenim mehanizmima. Ali opet, postoji istina koja ne treba da se gradi, koja jednostavno postoji... Naš narod kaže, u laži su kratke noge, a pored predsednika, ima i jedan čovek sa kratkim nogama koji je i bukvalno personifikacija svega najgoreg i laži.

Ali koliko god bile dobre te tehnike i sofisticiran način na koji se neistine svakodnevno plasiraju, koliko god se dešavanja objašnjavaju u kontekstu lažnih okolnosti i lažnog značenja, koliko god se uspešno prikrivaju afere, ja znam da će ta laž izgubiti bitku sa istinom. Ne sama po sebi i spontano, moraju se stvoriti okolnosti da se ona sagleda, ali će laž izgubiti.


Vidite li neke sličnosti između odnosa države prema sportu i prema medijima? Ili, hajde da kažem, prema JSD Partizan i prema nezavisnim medijima?

Viktor Frankl u knjizi "Zašto se niste ubili" opisuje iskustva u koncentracionim logorima i govori da je u najtežim situacijama za čoveka bilo primera i najvećeg ljudskog herojstva – da se zadnji zalogaj i opušak podeli sa drugim zatvorenicima. Ali u istim tim situacijama, bilo je i primera najstrašnijeg ljudskog ponašanja, denuncijacija sapatnika, kažnjavanja, tuča... Bez obzira na situaciju, kaže on, čovek je slobodan da bira svoj način ponašanja u toj situaciji. Teška situacija je samo teži test karaktera, a ne alibi.

Što se tiče štampe, volim NIN i Vreme, kupujem Danas, zato što tu rade novinari. Pravi. Ja ne znam kako se ovi drugi osećaju, ovi koji ne pišu ono što vide, kako zadržavaju samopoštovanje. Slobodni mediji su ugroženi u ekonomskom smislu i tu može da se napravi paralela sa JSD Partizan, sa sportom. Jer osim fudbala – a i njega kod nas sponzoriše država, što je naopako jer u svim zemljama on može da funkcioniše na osnovu zarade koju bi trebalo realno da ostvari – drugi sportovi u Evropi nisu komercijalni, čak ni košarka, a kamoli rukomet ili vaterpolo. I država bi trebalo da ima sistem finansiranja vrhunskog sporta jer za njim postoji potreba. Nije profitabilna ni kultura, ni zdravstvo, ni školstvo (osim Megatrenda), a tako nije ni sport. Ali je bitan za elan i predstavljanje nacije, u genima je čoveka potreba za igrom. Neki antropolozi čoveka zovu homo ludens. Država bi trebalo da ima potrebu da fizičko vaspitanje bude na mnogo većem nivou, da se formira zdrava nacija što je jeftinije nego lečiti posledice bolesti. A i cela nacija se oseća bolje, makar i iracionalno, kada reprezentacija pobedi ili Đoković osvoji Australian Open, a i pola nacije se oseća bolje kada jedan od klubova napravi uspeh. Svoditi sve na "hleba i igara" nije duboko razmišljanje. Od antičkih vremena, bavljenje sportom nema negativni predznak. Čujem vrlo pametne ljude koji kažu da treba ukinuti finansiranje sporta. Možda fudbala, ali sporta... To je kao da kažete da treba ukinuti finansiranje kulture ili zdravstva. Naravno, ono bi, kada je reč o sportu, moralo da bude srazmerno prioritetima i rezultatima, a ne da bude ad hoc i na nečiji ćef.

Naše tržište je malo, potreba za reklamom nije realna i velika državna preduzeća, ali i privatna, rade i ulažu na mig politike. I reklama je najčešće model kroz koji se plasiraju sredstva tamo gde politika hoće. Isto je i u novinarstvu – prestanete da dobijate reklame, a onaj koji se reklamira kod vas dobije poresku policiju. U tom smislu postoji sličnost. Meni je drago što u Partizan još dolaze igrači. Kad se boriš, moraš da biraš front na kojem se boriš. Oni ipak znaju, bez obzira na trenutnu naprednjačku okupaciju Partizana, da je to klub koji ima časnu prošlost i gaji partizanski moral.


Naravno da nisu svi isti. A ovi što to kažu, racionalizuju svoj kukavičluk. Ćutaću jer su svi isti i neću ništa raditi, a lepo sam sačuvao svoje samopoštovanje i komfor svojoj deci. Što je Krleža govorio: "alibi male dece".


Jeste li vi zadovoljni frontovima koje ste birali? Da li je moglo biti drugačije?

Lako je moglo da bude sasvim drugačije. I bila je namera sa one druge strane da bude drugačije. Ali svako ima svoj karakter i uslove pod kojima može da održi svoje samopoštovanje. Luksuz je danas imati stav i ponos, a ja sam platio porez na luksuz, pre svega, u zdravlju.

Ali ne smatram se žrtvom. Od gnjide može da postane samo vaš, bez obzira kakve su okolnosti u kojima se razvija, a sokolu možete potkresati krila, ali će ostati soko. Čovek u težim okolnostima pokaže karakter i pokaže koja mu je "tačka topljenja". Celokupni život, geni koje nosiš, porodica, sve to razvije sistem vrednosti u čoveku. Znam koliko me je koštalo moje ponašanje i ne smatram da sam izgubio rat. Izgubio sam bitku jer sam je vodio sa čovekom koji ima sve pozicije moći i koji je porobio sve instrumente vlasti. Takva bitka nije mogla da se dobije, niti se tu radilo o budalastoj proceni da može. Već je morala da se vodi. Znam da me je koštala, međutim, znam i koliko bi me koštalo da je nisam vodio. Ne volim te priče o velikim žrtvama. Žrtva je i onoga novinara koji se sveo na moralnog gmizavca. Ne volim kada se kaže da se u sportu moraju podneti velike žrtve. Koje žrtve? Pa nema lepšeg posla na svetu i privilegije nego baviti se sportom i imati za zanimanje ono što voliš. Kakva žrtva? Što nećeš izaći na splav i napiti se? Pa ako je to žrtva i ako je to nekome cilj, zaista i ne treba tu žrtvu da podnosi. Čovek mora da bude potpuno posvećen onom čime se bavi, što ne znači da život treba da svede isključivo na to i da se odrekne nekih normalnih zadovoljstava.

Ostatak intervjua preporučujemo pročitati na vreme.com