S interesovanjem pratim informativne i informativno-analitičke emisije srpskih i mađarskih televizija koje promptno izveštavaju o albanskim migrantima koji se, bežeći od „egzistencijalne ugroženosti”, šunjaju i s ove, i s one strane srpsko-mađarske granice. Porodice: muškarci i žene s malom decom u naručju, u zimskoj susnežici, mrazu, s malo stvari strpanih u ruksake na leđima, ilegalno prelaze državnu granicu. Teren je vodoplavan, gacaju u blatu, upadaju u vodu do kolena. Za veoma kratko vreme granicu je ilegalno prešlo više desetina hiljada kosovskih Albanaca.

Najkritičniji mesec je bio januar, kad je u pokušaju ilegalnog prelaska državne granice, uhapšeno 22 hiljade osoba. Pitam jednog prijatelja iz Prištine, kako gleda na ovaj besprimerni egzodus? Jako mu je žao, kaže, on to doživljava kao tragediju, jer među onima koji su se odlučili na ovaj korak ima mnogo visokokvalifikovanih mladih ljudi, koji su neophodni kosovskom društvu. Naravno, samo u načelu, jer praksa pokazuje nešto drugo: prevladalo je osećanje besperspektivnosti, duboko siromaštvo – neimaština, beda, poprimile su jezive razmere.

Albanski građanin Kosova može sebe smatrati srećnikom u dva slučaja: ako je u nekoj međunarodnoj organizaciji zaposlen kao vozač ili ako je žena zaposlena kao čistačica i, u drugom slučaju, ako u Nemačkoj ili u nekoj drugoj zapadnoevropskoj zemlji ima nekog iz uže porodice kao gastarbajtera, što u praksi znači da taj gastarbajter šalje kući sto ili dvesta evra mesečno. Moj prijatelj još dodaje da ga je egzodus potresao, ali nema nikakvo moralno pravo da bilo koga pozove da ostane u zemlji. Presrećni su oni koji su se dokopali Mađarske, gde ih vlasti registruju kao izbeglice i potom nekako nastavljaju u Austriju, Nemačku ili neku drugu zapadnoevropsku zemlju, gde će uz pomoć zemljaka i rođaka nekako već da se snađu. A rodbine na Zapadu ima dosta, budući da su jugoslovenski građani od kraja šezdesetih godina mogli slobodno da putuju na Zapad, s nekim zemljama su sklapani i ugovori o zapošljavanju, kao s Nemačkom, na primer. I pošto su najgori uslovi za život (i rad) i tada bili na Kosovu, kosovski Albanci su masovno odlazili u beli svet. Migraciona kretanja u tom smeru su od tada gotovo neprekidna.

To što su iznenada ponovo poprimila masovni karakter, objašnjava se briselskim sporazumom postignutim 2013. godine između Beograda i Prištine, po kojem kosovski Albanci mogu s ličnom kartom (ali ne s pasošem!) slobodno da se kreću na čitavoj teritoriji Srbije. Ova mogućnost je otvorila kapije. Ostala je još, zapravo, samo jedna prepreka: na severu, srpsko-mađarska šengenska granica. Hiljade kosovskih Albanaca unovčilo je svoje nekretnine da bi tim novcem mogli da plate krijumčare ljudi preko granice. U Prištini se pronela vest, pisao mi je prijatelj s notom priznanja, da subotički mađarski krijumčari hoće ozbiljno da naplate svoj trud, ali su maksimalno pouzdani. Ne ostavljaju izbeglice na cedilu, poznaju teren kao svoj dlan. Eto, kakva je to grimasa života, pomišljam u sebi, kad dogori do nokata, manjine pronalaze zajednički jezik. Neočekivani talas izbeglica izazvala je u Mađarskoj mučne unutrašnjopolitičke rasprave, međutim, moram da priznam, to me manje interesuje, političari će već nekako rešiti situaciju – više me zaokuplja pitanje osećanja solidarnosti.

Pre nekoliko godina boravio sam jedno duže vreme u jednoj austrijskoj varošici, gde sam bio u prilici da izbliza vidim svet „egzistencijano ugroženih izbeglica”. Sreo sam tamo srpske, mađarske, albanske „izbeglice”, među njima i vojvođanske Mađare. Mađari su bili dosledni, oni su smatrali sebe gostujućim radnicima, Srbi već nisu bili toliko jednoznačni, oni su svoju situaciju definisali kao upola gastarbajtersku, upola pak kao izbegličku. Albanci su, međutim, odlučno i isključivo svoj status definisali kao izbeglički. Objašnjenje je prilično jednostavno: Mađari su stigli sa pasošem Evropske unije u džepu, Srbi mogu putovati bez viza i nekako se snalaze, dok su Albanci mogli da se dokopaju inostranstva isključivo kao izbeglice. U suštini, i oni će biti gastarbajteri, samo pre toga moraju pribaviti sebi status izbeglice, da bi na osnovu toga mogli da budu gostujući radnici. Zanimljivo je da ove razlike ne umanjuju empatiju među njima. Ista ona pojava o kojoj sam pisao u svom romanu Priče s donjih predela. Putnici autobusa za Berlin, čim su prešli nemačku granicu, počeli su da razgovaraju na jedva razumljivom nemačkom, ali su se na neki čudan način ipak dobro razumeli. Umesto sve do tada primetne napetosti u autobusu, najednom je prevladalo osećanje zajedništva. To sam zapazio i u Austriji.

I pošto je među Albancima još uvek i te kako vitalna tradicija velike porodice, oni su imali najbolje, najpotpunije izgrađene mreže, oni su bili najbolje obavešteni, na primer, gde, kada i kakvi poslovi se mogu očekivati. Prvi su obavešteni i o oblicima, uslovima dobijanja socijalne pomoći, njihove informacije su se uvek pokazale kao savršeno pouzdane. Jedan mladić iz Vojvodine, Mađar, ispričao mi je da je uz pomoć albanskih prijatelja lobija došao do jednog odličnog radnog mesta. Bio sam svedok kako u jednom kafeu u Kremsu prijateljski razgovaraju srpski i albanski mladići. Štaviše, smatrali su da je najprirodnije da svoje slobodno vreme provedu zajedno. Tako nešto u Srbiji ili na Kosovu naprosto nije zamislivo, ako ipak jeste, onda se to tretira kao iskazivanje političkog stava. Bojim se da od stabla ne vidimo šumu. Jedan deo političara u Mađarskoj s ne malo ironije govori o ovim „egzistencijalno ugroženim” imigrantima, dok sam ja ovde u situaciji da budem svedok radikalnog pada brojnosti vojvođanskog mađarskog življa. Jedan od razloga je i u ovom slučaju iseljavanje. Kako bi u Pešti rekli: „egzistencijalno iseljavanje”. I vojvođanski Mađari odlaze tamo gde odlaze kosovski Albanci i Srbi iz Srbije, ili Mađari iz Mađarske, odnosno Rumuni, Poljaci i svi drugi – ljudi žude za jednim dostojanstvenijim, srećnim životom.

Niko se ne upućuje s jednim zavežljajem u svet zabave radi. S kojim pravom bih govorio o njima s toliko ironije? Ukoliko političari ne bi i izbeglice iskoristili za pridobijanje dodatnih glasova, i ako ne bi zbog toga dodatno potpirivali ionako već opasno prisutnu ksenofobiju, morali bi priznati da bivši socijalistički svet, odnosno Istočno-srednja Evropa počinje da se prazni. To je činjenica. I da li iko zbog toga oseća makar i zrnce griže savesti? Jer bi i „egzistencijalni rodoljubi” morali da učine nešto da bi se ljudi osećali kod kuće, osećali se zadovoljno u vlastitoj domovini. Broj onih koji su otišli nije mali, štaviše, taj broj ima tendenciju porasta. Ne bi bilo loše, kad bi se našao neki dobar statističar koji bi otkrio i brojčane podatke, o koliko miliona ljudi je reč? Kao pisac, kao autor romana Priče iz donjih predela već godinama posmatram ovaj veliki srednjo-istočno-evropski egzodus. Kad god mi se pružila prilika, a nje je bilo dosta u vozovima, autobusima, na ulicama, trgovima, kafeima ili bifeima – stupio sam sa njima u razgovor. Čim sam ih upitao, da li znaju kuda idu, njihov odgovor je bio jednoznačan: u Evropu. U istu onu underground Evropu o kojoj sam pisao u Pričama iz donjih predela. U tom romanu sam pokušao da predočim Evropu iz nekakvog donjeg rakursa. I dok sam tako prikupljao građu, shvatio sam da i evroskeptici, i proevropski lepodusi hodaju, zapravo, po oblacima. Pored velikaškog staleža ekonomskih, političkih i intelektulanih evropejaca koji u razdoblju globalizma letuckaju na ovu ili onu stranu, čame, životare materijalno upropašćeni, moralno poniženi evropejci koji nikud ne preleću i ne nasedaju nacionalnoj buržoaziji već ostaju dosledni sledbenici Evropske unije. Prisećam se nekih svojih ranijih zapažanja. Srbobranci su se sredinom devedesetih, negde 1994. godine, često čaščavali ruskim kavijarom nabavljenim od ruskih švercera, jeli su velikom kašikom prvorazredu riblju ikru, pirovali su uz crni, crveni i ružičasti kavijar, i na osnovu toga sam tada zaključio da nisu zapravo političari bili ti koji su učinili evropske granice prohodnim, nego – šverceri. Danas su pak „egzistencijalni imigranti” na poslednjim linijama odbrane Evropske unije.

Autor: Laslo Vegel

Tekst preuzet s portala Autonomija.info