Enver Kazaz | Bolonjski proces ubija humanistiku i sistem društvenih znanosti
O posljedicama Bolonjske reforme obrazovanja, komercijalizacije obrazovanja i merkantilizacije znanja, u bh. javnosti ali i bh. akademskoj zajednici izostala je značajnija rasprava. Simptomatično je tih i onaj dio akademske zajednice koji je vjerovatno najviše pogođen skorijim reformama, te ideologijom “društva znanja” uopćeno – onaj iz sfere humanističke znanosti.
o(d)stranjenje: Kako Bolonjska reforma obrazovanja utječe na humanističke discipline i da li je u jednom takvom sistemu uopće moguća njihova održivost, odnosno njihov opstanak?
Enver Kazaz: Bolonja kao obrazovni sistem je po svojoj ideološkoj i strukturnoj pozadini neoliberalna težnja da obrazovanje postavi tako da umjesto vrhunske nauke dobijemo prosječnost struke i u skladu s tim stručnjake. Ona je zamišljena kao neznanstvena znanost i znanost koja želi na brz i jeftin način da dobije potrebne stručnjake koji će, metaforički rečeno, znati sve o jednom šarafu u motoru, ali o motoru i prirodi njegovog funkcioniranja u sistemu neće znati ništa. Takva Bolonja, kao neoliberalni proizvod, želi da se ostvari kao komercijalizacija obrazovanja i i otud proizvodi obrazovno tržište. Tržišno znanje ili univerzitet na tržištu je sama želja Čikaške ekonomske škole i američkog sistema obrazovanja, pri čemu tržište diktira socijalno nepravedno obrazovanje. Tako je obrazovni sistem u SAD-u proizveo stručnjake ovisne o bankarskom poretku dok sistem kreditiranja obrazovanja isključuje državu iz obaveze da mora učiniti obrazovanje ne samo dostupnim svim socijalnim kategorijama, nego glavnom društvenom disciplinom ili temeljem društvenog sistema. Takav sistem obrazovanja preslikan na Evropu nije ništa drugo do, kako bi rekao Jurij Murašov, sa Univerziteta u Konstanzu, sovjetizacija univerziteta. Šta on pod tim podrazumijeva? Strahovitu birokratizaciju, sistem normativnosti, i onda Bolonja služi kao postupak pukog kreditiranja, odnosno numerizacije znanja, pri čemu kreditiranje ili čuveni ECTS krediti žele da razultiraju formalnim umjesto suštinskim, sinteskim, kritičkim znanjem. Evo primjera. Kada profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu daje ispitna pitanja onda ih postavlja u obliku kviz testova, a to bi značilo da se o jednom sonetu, naprimjer Skendera Kulenovića, odgovara u deset redaka, bez mogućnosti njegove višestruko kodirane interpretacije Pri tome, tih deset redaka bi trebalo da budu rečenice koje će uhvatiti opće, vanjske, podatke o sonetu – struktura soneta ostat će nejasna, način strukturiranja figura nejasan, a da ne govorim o konceptu ideja razvijenih u njoj. Takav sistem, kviz znanja, rezultira time da Hegela neko zna 9,6 kredita, a neko 5,4. Ili, što bi doslovce rekao jedan moj kolega iz Zagreba, sjajan interpretator poezije: jebeš obrazovni sistem koji ti ne dozvoljava da na jedan sonet potrošiš dva sata.
Bolonja je ubica humanistike i ubica društvenog sistema znanosti, jer ona ne smije biti subverzivna zato što je tržišna. Obrazovni sistem morao bi da subvertira svaki oblik društva. Prodor u nova znanja rezultira time da se formiraju novi društveni koncepti. Bolonja je podanički oblik univerziteta i to najgoroj od svih vrsta ideologija, takozvanoj, tržišnoj ideologiji. Znanje mora biti sporo, mora biti strašno skupo, znanje mora biti osamljeničko, užasno traganje za novim i novim horizontima, a Bolonja od vas traži da budete brzi, jednostavni, precizni, birokratski. Ona je neka vrsta televizijskog obrazovnog sistema, pri čemu bi televizija morala da funkcionira kao puka informacija, zbir informacija, u kojima morate biti, kako bi rekao Derrida, kratki, jasni i precizni, što znači glupi.
o(d)stranjenje: Kakva je onda zapravo uloga profesora/predavača u novom obrazovnom sistemu?
Enver Kazaz: Najbolju kritiku Bolonje koju sam čitao izrekao je Konrad Paul Liessman, austrijski epistemolog, i to je zapravo jedina knjiga [Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja] dostupna na našim jezicima, mada je epistemološka kritika Bolonje na zapadu vrhunska. Naime, po Liessmanu, Bolonjski proces kao neznanstveno znanje, okružio se savršenim parolama tipa: društvo znanja, prohodnost studenata, razmjena itd. Radi se o spoljnoj, formalnoj unifikaciji, pri čemu su ozbiljne države kao Njemačka pokušale da se spase od Bolonje otvaranjem takozvanih elitnih državnih sveučilišta. Na ta elitna državna sveučilišta njemačko ministarstvo izdvaja ogromne novce. Univerzitet u Konstanzu dobija nevjerovatnu količinu novaca kao najbolji za društvene i humanističke znanosti. Takvi državni univerziteti trebali su da spasu društva – konkretno Njemačko društvo – od urušavanja koje prijeti iz Bolonje. Profesor bi dakle u Bolonji morao da bude subverzivan prema samoj strukturnoj pozadini Bolonje. Namjesto toga mi dobijamo profesora kao neku vrstu njene reklame. To je otrpilike ovako: profesori i profesorice zatrpani su raznim izvještajima a pri tome je sve do te mjere informatizirano, da je nemoguće odgovoriti samo na studentska pitanja na e-mailu. Profesor postaje neka vrsta vlastitog sekretara, koji je uključen u birokratski mehanizam koji ga naprosto guta. Ovaj drugi profesor, drugi tip profesora, koji bi morao da bude subverzivan, naprosto bi odbio da predaje po Bolonji. Nije mali broj profesora iz humanističkih znanosti koji su se povukli sa univerziteta i otišli u institute upravo zbog karatktera Bolonje. Profesor koji bi subvertiro Bolonju ušao bi u sukob sa osnovom moći u društvu – onom akademskom, mediokritetskom moći koja reproducira postojeće društvene odnose i želi napraviti veliku hijerarhijsku strukturu moći centralizacijom univerziteta po bolonjskom sistemu.
o(d)stranjenje: Kakve su reperkusije jednog takvog sistema u kontekstu bh. univerziteta, odnosno univerzitetskog obrazovanja?
Enver Kazaz: U Bosni i Hercegovini o tome se javno ne raspravlja. Naime, takozvani provincijski univerziteti Bolonjski proces svode na birokratsko centraliziranje, i to prije svega finansijsko, što odmah znači i politički diktirano, pri čemu pravni subjekt postaje univerzitet dok fakulteti gube status pravnih subjekata. To znači da se moć koja je bila disperzivna sada koncentrira u relativno malu grupu ljudi, Senat i menadžment univerziteta, a takva je moć nužno podložna diktaturi vladajuće političke norme, jer ona u pravilu bira sebi odane, podobne kadrove, ili neoliberalnim jezikom rečeno – ljudske resurse na njihova birokratska mjesta. Budući da koncentrirana moć proizvodi bolonjski tip znanja, provincijske ili male, rubne, periferne zemlje su unaprijed osuđene na to da ne mogu proizvesti ono što nazivamo u huministici kritičkim lokalnim znanjem i što u sferi društvenih i humanističkih znanosti ne obrazuje samo lokalne identitete, nego omogućuje autorefleksiju perifernih društava u odnosu na sebe i projektivni neoliberalni centar. Mi smo dobili tako strukturom Bolonje ideološki podobne profesore i menadžment i onda je došlo do stvaranja univerziteskog dvostrukog frankenštajna u kojem srastaju hegemonijska ideologija klero-nacionalizma i ideja kvazi-liberalnog tržišta u obrazovnom sistemu koji je izgubio, tako da kažem, mogućnost da na bilo koji način proizvede bilo kakvo novo, a kamo li kritičko, subverzivno znanje. Univerzitet u Sarajevu i njegova Bolonja liče otprilike na Buridanovog magarca. Na jednoj strani je izazov da se, u skladu sa klero-nacionalizmom, u društvenim i humanističkim znanostima postavi ideja arhaiziranog, organskog, biosocijalnog, krvnosrodničkog, kako god hoćete, retrogradnog, getoiziranog identiteta, a na drugoj je strani zov novca i potreba da se na jednom malom kantonu kakav je sarajevski poziva na slavu, recimo, 60 godina Filozofskog fakulteta, pri čemu je 60 godina u odnosu na ozbiljne univerzitete zapravo jedan sekund tradicije, i uz to tradicije ideološki diktiranog znanja. Taj Buridanov magarac u ovom trenutku proizvodi seriju birokratiziranih mediokriteta čije biografije izgledaju kao američke sapunice, a kritičko znanje u takvom kontekstu nije moguće. Pitanje je šta ćemo dobiti sa takvom koncentracijom moći. Ako je želimo koncentrirati tako da univerzitet bude mjesto društveno-kritičkog dijaloga, onda bi Zakon o visokom obrazovanju morao biti radikalno promijenjen. Naime, vladajuće političke strukture ne bi mogle da biraju menadžment i upravne odbore fakulteta i univerziteta a svjedoci smo da se upravo događa suprotno. To znači da ćemo biti osuđeni na dvostruku diktaturu, diktaturu novca, ekonomski totalitarizam, i diktaturu politike koja će htjeti da preko univerziteta proizvede u društvenom prostoru svoje nove glasače, odnosno nove podanike.
o(d)stranjenje: Kako se jedan takav obrazovni sistem odražava na studije književnosti i humanistike uopćeno, odnosno u kolikoj je mjeri današnje obrazovanje, pored, primjerice, krize izdavaštva, uzrok svojevrsnog deficita kvalitete teorijskih proučavanja, ili same teorije, u oblasti humanistike – odnosno, nešto uže, književnosti?
Enver Kazaz: Književnu teoriju ne proizvode, ili je rijetko kada proizvode, periferije. I nije moguće očekivati u perifernoj kulturi i provincijskoj akademskoj zajednici da se proizvede veliki teorijski narativ. To je naprosto iluzija. Da bi se proizvela jedna nova teorija potrebno je da imate ogroman, veličanstven, dijalog unutar određene akademske zajednice. Ali važno je imati u vidu sljedeće: da u transportu teorija iz takozvanih velikih akademskih centara, na rubove ili periferije, dođe do njihovog apliciranja na postojeći društveni i kulturni kontekst. To bi značilo da npr. Tinjanovljevu teoriju evolucionističke književne povijesti primjenimo na lokalne uvjete, namjesto sadašnje situacije u kojoj se ogromna energija troši na samo jedan oblik interpretiranja nekog od mnogoih Tinanovljevih stavovaa. Šta hoću da kažem? Bosna i Hercegovina je ogledni primjer ozbiljnog akademskog rada u dijelu te zajednice i ogledni primjer pomodnosti unutar ove velike teorijske kuhinje. Takav princip kvaziteorijskog kvaziteoretiziranja tipičan je za akademske provincije. Ako se približite takvim akademskim radovima, ugledate radikalno nerazumijevanje npr. Foucaltove teorije moći, a kvaziteorijski se brblja o npr. diskursu moći i moći diskursa, a uz to brbljator ili brbljatorica nemaju elementarne kuraži da makar pomenu, a kamo li analiziraju mehanizam moći u vlastitom društvu. Ja to zovem provincijskom teorijom. Tu je važnije da citirate Foucaulta i da pokažete da ste čitali Foucaulta, nego da iz ugla njegove teorije prečitavate bh. društvenu stvarnost. To je način da ubijete u vlastitoj sredini Foucaulta i uz to likvidirate mogućnosti da se iz perspektive njegove teorije moći pročita način na koji je klerikaliziran ili nacionalističkom ideologijom premrežen poredak akademskih diskursa, odnosno znanja, u Bosni i Hercegovini.
Ne može se očekivati od humanističke bh. akademske zajednice ili akademskih zajednica da budu drugačije od onoga što je kompletan univerzitet. A on je invalidni sluga političkih elita.
Radije bih obrnuo tezu iz vašeg pitanja. Naime, ako se prati koliko je proizvedeno stručnjaka i doktorskih disertaciju na univerzitetima u Bosni i Hercegovini, onda će se vidjeti da postoji nekoliko kvalitetnih i more nekvalitetnih. U tih nekoliko kvalitetnih bi akademska zajednica mogla da pokaže svoju vrijednost i da na njhovim osnovama promijeni svoje standarde. Nije moguće od male akademske zajednice očekivati ogroman teorijski iskorak, ali od nje treba tražiti odgovornost u tačnosti interpretiranja važnih teorijskih područja. Što se tiče krize izdavaštva, tu je sve jasno. Vampirski oblik etnokapitalizma ovdje neće dozvoliti subverzivnu moć, teorijsku, znanstvenu i književnu, nego podobničku kulturu. A pravo pitanje je koliko je univerzitet, bilo koji, uspio da bude, odnosno želio da bude institucija koja izdaje ozbiljnu znanstvenu literaturu. Da li se na univerzitetu organizuje na primjer sistem prevodilačkih radionica ozbiljnih svjetskih knjiga. Znam odlične profesore sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu koji sjajno prevode, sa njemačkog, na primjer, i onda su stranci na vlastitom univerzitetu. Kada pogledate izdanja univerziteta onda ćete dobiti smeće tipa časopisa Pismo, smeće tipa Radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koja – ta smeća – služe samo kao baze podataka profesorima da dobiju određeni poen za svoj CV i da mogu napredovati u izborima za nova zvanja, plus da se malo tu bosanski, odnosno bošnjački identitet nabilda u svojoj arhaizacijskoj, klerikalizacijskoj i getoizacijskoj fantazmi.
o(d)stranjenje: Danas se studente književnosti permanentno ‘forsira’ da se bave temama izvan same književnosti. Također, imamo praksu da se sve teme iz oblasti umjetnosti i humanistike ‘nasilno’ spajaju sa aktualnim, pomodnim, problemima, pa se onda književnost gura u kontekste ‘ljudskih prava’, ‘tranzicije’ i sl. Tako se više, primjerice, ne možemo baviti poetikama u književnosti jer niko neće finansirati tu vrstu istraživanja. Šta to znači za samu književnost i studije književnosti?
Enver Kazaz: Postoji oduvijek u akademskoj zajednici neka vrsta pomodarstva, a sadašnja težnja da se u poststrukturalističkom horizontu svaki umjetnički fenomen prečitava iz bezbroj konteksta vrlo često jeste pomodarstvo koje rezultira terorom teorije nad intrepretativnim činom. A to znači da i zamišljeni profesori i zamišljeni studenti robuju malograđanskom modelu u kojem se unutar bibliografije rada treba pokazati šta su sve pročitali. Imamo bezbroj primjera takvih radova, a navest ću jedan – magistarsku radnja Sanjina Kodrića o novom historicizmu i tobožnjoj aplikaciji novog historicizma na prije svega bošnjačku književnost. Novi bi historicizam podrazumijevao da se, naprimjer, Skenderova Djelidba prečita iz sljedećih uglova: ideologije bratstva jedinstva, pa iz ugla tadašnjeg pravnog sistema i njegovih ideoloških presuda, prakse proizvodnje kulturnih identiteta, odnosa nacionalističke sa internacionalističkom ideologijom tadašnjeg režima i njegovim kvazi-kozmopolitizmom, pa potom iz ugla sociologije i načina na koji je ova parola o bratstvu i jedinstvu tumačena u određenim radovima i kako se Skender prema tim sociološkim radovima odnosio. A namjesto toga dobili smo kvazi-esencijalističko, u biti nacionalno-romantičarsko i nacionalističko djelo koje je prepuno referenci, a znanstveno je potpuno prazno. Pri tom i lažno, jer se u njemu esencijalizam npr. M. Rizvića ili E. Durakovića proglašava za poststrukturalizam, odnosno novi historicizam. Takva vrsta pomodnosti i lažne znanstvenosti rezultira provincijskim standardom u akademskoj zajednici u kojoj takav mediokritet za tri godine može biti proglašen za jednog od najuglednijih članova akademske zajednice, ali pustimo mediokritete sa ambicijom da budu ministri bošnjačkog kosmosa bez okoline, u samodovoljnoj provincijskoj pustinji.
Jer, opasno je po akademsku kritiku biti u poziciji u kojoj teror teorije uništava samu literaturu. O tome Jonathan Culler sjajno piše kada upozorava da je literatura u biti nešto što se proizvodi u jeziku i kada dovodi u pitanje kompletan poststrukturalistički horizont. Međutim, nisam siguran u to da je moguće izbjeći ono što je uradio postrukturalistički obrat, a to je da mi više ne možemo ostati zakopčani u esencijalističke teorije. Jedna se Tinova pjesma ne može čitati više samo kao benigna jezička struktura koja nije uhvatila bezbroj konteksta, usisala ih, prekodirala u sebi itd. Možda je Cullerova kritika poststrukturalizma mogući osvješćujući trenutak da se vratimo nekim tradicionalnim vrijednostima književne nauke, ali da pritom ne zaboravimo da nije moguće više Shakespearea čitati izvan konteksta elizabetanske Engleske i da nije moguće ne čitati ga kao bjelačkog pisca, pisca engleskog plemstva koji nije, recimo, zadro u niz problema koja su mučili tadašnju potčinjenu Englesku, njeno kmetstvo, ženstvo itd. Jer, i ono što je izostavljeno iz njegovih djela značajno govori o njima.
O(d)stranjenje: Svjedoci smo da se sva ta istraživanja u oblasti humanistike, tako da kažemo, NGO-iziraju, te se fokus tih istraživanja prebacuje u sasvim drugu naučnu sferu, a donatorske politike indirektno utječe na tok onoga što se istražuje, onoga što je za to društvo, uslovno rečeno, trenutno relevantno, i mi konstantno imamo pritisak da se bavimo temama koje su komercijalne, koje dobro prolaze u tim okvirima, a prava istraživanja, motivirana pravim istraživačkim zahtjevima, su bačene na marginu.
Enver Kazaz: Moram priznati da sam ja pomalo već starinski čovjek i da je meni esej vrhunska forma književne znanosti, a interpretacija je srž književne znanosti nadređena svemu drugome, a ovo o čemu vi govorite je čista komercijalizacija znanosti. Radi se o tome da država ne želi da izdvaja za naučna istraživanja, jer ona su spora i ona su teška, a mogu biti potkopavajuća po sistem hegemonijskih narativa. Prije rata radio sam na Institutu za književnost u Sarajevu koji je razvio jedan veličanstven projekat Priloga za historiju književnosti naroda Bosne i Hercegovine kojeg je stoprocentno finansirala država. Jedan ogroman istraživački tim je pet godina radio taj projekat. Danas više nema mogućnosti za takav projekat, fakulteti ne žele da plaćaju naučni rad, plaćaju samo nastavni rad, i radi se o tome da smo ubili svoju humanistiku i svoju društvenu znanost. Ovi istraživači koji pišu knjige i rade su zapravo samoubice, jer ukidaju sebi mogućnost da bildaju biografije, rade sporo, rade teško, a u praksi je preovladala – i to je sjajno primjećeno – NGO-izacija znanja. NGO sektor u BiH je gori nego vladin sektor. Njegov cilj nije ništa drugo nego aplicirati, implementirati, targetirati i sličnim frazama okružiti vlastiti nerad da bi se ubilo kritičko znanje. Kad bi elektrotehnički fakultet u Sarajevu silne novce uložio u opremanje vlastite laboratorije, mi bismo imali mogućnost da budemo država koja proizvodi djelove za nešto od telekomunikacijske tehnologije, no cilj je da ETF proizvede inžinjere koji će aplicirati Nokijine ili Simensove modele na našu telekomunikacijsku oblast. Isto tako je i društvenim i humanističkim naukama cilj da se aplikacijama ovdašnjih teorija učinimo identitarno ovisni o projektivnom zamišljenog centru, a to je kvazi-evropeizacija bosanskohercegovačkog akademskog prostora, i to je novi vid neokolonijalizma u prostoru znanja. U Ljubljani postoji sjajan interdisciplinarni doktorski studij – Balkanološke doktorske studije, koje proizvode lokalno znanje koje unutar lokalnih sredina parira takozvanim velikim neoliberalnim konceptima.
O(d)stranjenje: S tim da možemo očekivati još samo pogoršanje, s obzirom da je intencija Univerziteta u Sarajevu da se velikim dijelom projektizira, to jest da istraživanja stavi u sferu projekata, koje će finansirati privatne korporacije pa tako i strani donatori, što znači da se u jednom trenutku ni na samom univerzitetu neće moći izučavati ove teme nego će one ovisiti o individualnim pokušajima, ako ih uopšte bude.
Enver Kazaz: Kada bi postojala ozbiljna strategija onda bi se ona mogla svesti u jednu jedinu rečenicu: država mora da brine o naučnom istraživanju, to je jedna dimenzija problema. A druga je da visoko obrazovanje mora biti apsolutno besplatno. Međutim, pogledajte i anketirajte bilo kojeg profesora s našeg Univerziteta, on će vam odmah reći da moramo da idemo na tržište, da se moramo uključivati u evropske fondove, da moramo imati međuuniverzitetsku suradnju itd. – ljudi koji to govore nisu bili ni na jednom univerzitetu u svijetu, nisu imali nijedan međunarodni naučni skup van tzv. regije, ali savršeno su ovladali pomodnom akademskom retorikom. Oni koji imaju iskustvo u takvom radu, a nije mali broj naših profesora sa sarajevskog Univerziteta s takvim iskustvom, znaju da je takav posao uvijek vršen izvan univerziteta. Ne znam tačan broj projekata koji bi mogli na Univerzitetu u Sarajevu biti predstavljeni kao međunarodni projekti. Ali je jedna stvar vrlo jasna, Filozofski fakultet je imao je svjetski kongres pedagoga. Pitanje je je li taj kongres organizovan uz pomoć države Bosne i Hercegovine ili naporom profesorice Adile Pašalić-Kreso i njenog akademskog tima? Ili – da li je profesorica Andrea Lešić dovela Media&Memoria u Sarajevo zahvaljujući vlastitom trudu ili uz pomoć dekanata Filozofskog fakulteta? Imate niz takvih projekata koji su veličanstveni i sjajni, međunarodno relevantni, projekti i imate činjenicu da na pomenuti skup o medijima i memoriji nije došao ni Dekan fakulteta, ni Prodekan za nastavu, ni Prodekan za međunarodnu saradnju itd. Opet se vraćamo na to da je fakultet pod kontrolom politike mediokriteta, oni se moraju provincijalizirati da bi bili podobni vladajućoj kasti, a istodobno usvojiti pomodnu retoriku kako bi prikrili valstitu znanstvenu minornost.
O(d)stranjenje: Kada govorimo o književnosti stalno govorimo o angažiranoj književnosti, angažiranom autorstvu. No, naprimjer časopis Sic! već dugo vremena postoji kao struja koja kritizira to stajalište. Možemo li reći da postoji izvjesna zloupotreba pojma angažirane književnosti?
Enver Kazaz: Prvo o Sic!-u. Ideja autonomije literature stara je koliko i literatura sama i pozivati se na jednu takvu ideju, još uz to nekritički preuzimati npr. Crnjanskog ili polemički stil ovdašnje rane moderne, kao neku originalnu inovaciju je potpuno belsavo. Literatura je autonomna onoliko koliko je ona subverzivna i kritična, a jedna od najboljih definicija literature nije ono što Sic!-ovci kradu iz modernističkih južnoslavenskih polemika, što se čak vidi na njihovom stilu, nego ono što je postavio Baudelaire. Baudelaireova borba za autonomiju literature je čista subverzija. Njegova težnja da uvede negativnu ontologiju je zapravo kritika onoga što kaže u Litaniji Satani. Baudelaireova ideja autonomije je implicitno subverzivna spram poretka vrijednosti tadašnje Francuske u kojoj ne vlada Bog nego Sotona, i to što Sic! ne zna to tako čitati jeste dokaz provincijalnosti grupe koja tu piše, pa je rasprava na tu temu potpuno besmislena. Ali pitanje angažmana na našem prostoru obilježeno je jednom priglupom tezom da je on isključivo ideološki i onda se on opet priglupo sicovski tumači kao sukob takozvanih nacionalista i tobožnjih liberalnih građanskih intelektualaca. Angažman je ono kako ga vidi Zbigniew Herbert, angažman je ono kako ga vidi Gombrowicz, da dovodite u pitanje kompletnu strukturu vrijednosti iz koje pišete, i dovodite u pitanje sebe, odnosno vlastiti diskurs. Ako krenemo tom definicijom angažmana, onda je naša književnost imala dosta dobrih momenata. Vešovićeva Poljska konjica je paradigmatski primjer takve poezije, nema boljeg. A sad je ovo pitanje: da li ćete vi angažirati se u smislu zastupanja određene ideološke retorike, a takav je angažman moguć i on će dovesti također do onoga što umjetnost ponekad ciljano hoće da bude, da bude plakatna, da bude dnevna i da opet za sebe tvrdi da je umjetnost. No upozoravam na još jednu dimenziju, mi o angažiranoj umjetnosti nemamo ozbiljne teorijske rasprave. Ima li angažiranijeg pjesnika od Janka Polića Kamova koji je porušio teološku, teocentričnu struktura tadašnje malograđanske Hrvatske, ili ima li angažiranijeg pisca od Krleže? Pa šta je Majstor i Margarita? Zar to nije veličanstveno angažirano djelo? Pridavati pojmu angažmana negativne konotacije zbog toga što je kao tobože Titov socijalizam nastao na angažiranoj literaturi i bio totalitaran zbog toga – potpuna je glupost. Ne zaboravimo da Krleža u Dijalektičkom antibarbarusu uspijeva da ospori zahtjev tadašnje Titove nomenklature iz KPJ-u za političkom instrumentalizacijom literature. Angažman i instrumentalizaciju treba precizno odvojiti. I da se još jednom vratim na grupu oko Sica!-a. Vrlo je zanimljivo da unutar te grupe postoji presnimavanje crnjanskijevskog stila. A ima li ideološkijeg pisca od Crnjanskog? Ako se pažljivo pročitaju Seobe, ako se pažljivo čita Dnevnik o Čarnojeviću? Vidjet ćemo dvije njegove ideologije, jedna, militaristička u Seobama, sa izvjesnom melankolijom i skepsom, a druga, anti-militaritička u Dnevniku o Čarnojeviću. Onda Crnjanjskog proglasiti za eskapistu je potpuno provincijski glupavo. Eskapizam je forma zamlaćivanja ili kastriranja umjetnosti.
O(d)stranjenje: Danas mnogo pričamo o novim tehnologijama, to nam je došlo uporedo sa pričama o novom obrazovnju. Pitanje je kako zapravo sama tehnologija utječe na recepciju književnosti?
Enver Kazaz: Moram priznati da nisam ljubitelj čitanja na internetu, još uvijek je moj medij knjiga, ali internet je izvandredan da u svakom trenutku možemo imati informacije iz svakog djela svijeta i svake književnosti pod uvjetom da vladamo jezicima. To je sjajna strana interneta, ali svi su počeli da pišu. Nema apsolutno nikakve valjane kriteriologije unutar onoga što možemo nazvati internetskim prostorom. Internet je omogućio novu vrstu književnosti, ili nove žanrove, međutim, to moram vrlo jednostavno reći: kvalitetna poezija ne nastaje zato što je istog trenutka kada je napisana dostupna svima, ona mora da provede određeno vrijeme u osami i da se u njemu kondenzira, a stvaralački poriv ne mora biti bombardiran bezbrojnim informacijama interneta da bi se ostvario. Kao i mobitel, internet nas čini ljudima ovisnim o virtuelnoj zajednici u kojoj postajemo još malo pa vlastite fikcije. Najopasnija stvar koju internet ima je strahoviti provincijalni govor mržnje. Na internetu svaka šuša može da vas popiša. Na internetu se nerijetko promoviraju kvazi-pjesnici. A pouzdano znam da duboko u tišini ljudi imaju po sedam-osam vrhunskih knjiga i ne žele da ih objavljuju na takvom smeću. Najbolji portal koji ja čitam, i bavi se književnošću, je podgorički Proleter.
O(d)stranjenje: Za kraj: perspektive književnosti u ‘društvu znanja’?
Enver Kazaz: Vrlo jednostavno, književnost nije nešto što se može planirati, ona je stvar individualnih kreacija i kao takva je možda još jedini slobodan prostor i jedini spasitelj čovjekove intime, a društvo znanja je parola neoliberalnog kapitalizma u kojem je potrebno proizvesti uniformnog čovjeka. Ako je racionalizam imao vrhunsku utopiju, ono što mi danas živimo kao doba krize ima također vrhunsku distopiju, i ta distopija društva znanja nije ništa drugo nego maska za vladavinu bankarskog sistema svijetom.
01/2014 |