Prelazak atraktivne engleske Premier lige sa Sport kluba na Arenu sport koja se nalazi u vlasništvu srpskog državnog Telekom vijest je koja nadmašuje pitanje komocije ljubitelja igre. S obzirom na to da Sport klub i N1 “dijele” vlasnika, svima je brzo postalo jasno da je riječ o političkoj igri u režiji Aleksandra Vučića. Pitanje koje se otvara nije samo ono gledateljskog izbora između Kevina De Bruynea i političke lojalnosti, već i ono puno važnije o vlasništvu i upravljanju medijima. Očito je da ni tržište ni država nisu u stanju iznjedriti kvalitetno rješenje.


Letnji prelazni rok u našem regionu nisu obeležile velike fudbalske zvezde, već je odjeknulo kako će Premijer liga “preći” sa Sport kluba, koji je u ponudi kablovskog operatora Serbia Broadbanda (SBB), u vlasništvu Junajted medije (UM), na kanale Arena sport u vlasništvu većinski državnog Telekoma Srbija. Osim u Srbiji, Arena, putem različitih operater, isti sadržaj nudi i u većini ostalih postjugoslavenskih država.

Ne postoji jasan dokaz za koliko su para kupljena prava prenosa. Navodno, Telekom Srbija je ponudio 600 miliona evra za narednih šest sezona (što je deset puta više od cene koju je do sada plaćao Sport klub), od čega će, opet navodno, 200 miliona evra platiti unapred. Sve je ovo navodno jer ugovor nije dostupan javnosti, dok je sama Arena sport demantovala da su prava otkupljena po navedenoj ceni.

Prema pojedinim izvorima, do sada su prava najskuplje plaćana u Francuskoj, 40 miliona godišnje, dok su Nemačka, Austrija i Švajcarska zajedno platile 25 miliona po sezoni. Sa druge strane, iz UM-a, naveli su da je njihova ponuda iznosila 35 miliona evra po sezoni, te da cenom nisu mogli parirati Telekomu sa državnim zaleđem. Ponovo se pokazalo koliko su često mediji oružje u političkoj borbi.


De Brujne ili politika?

Kakve sve ovo veze ima sa politikom? Jednostavno. Televizijski paketi koje nudi Telekom Srbija nemaju u ponudi kanale N1 i Novu, jedina mesta na kojima se ne emituje konstantno provladina propaganda i koje uglavnom gledaju opoziociono nastrojeni građani. Tako, nije teško sabrati dva i dva – kupovina prava prenosa na Premijer ligu pokušaj je vladajuće partije koja upravlja Telekomom da “otkine” deo gledalaca od SBB-a i UM-a. UM je u vlasništvu Dragana Šolaka, biznismena koji neguje bliske veze sa pojedinim opozicionim političarima i koji se često od strane vladajuće partije i provladinih medija optužuje da iz senke upravlja delom opozicije u Srbiji.

Poznato je da je dobar deo korisnika SBB-a veliki fan Premijer lige i da je to jedan od glavnih razloga zašto su koristili usluge ovog operatera, te se može pretpostaviti da će deo njih otići kod konkurencije. U Telekomovim paketima nema dva navedena kanala, već su za informativu pre svega zaduženi kanali kao što su Happy, Pink, RTS, B92 i Prva, za koje se slobodno može reći da su propagandna glasila SNS-a.

Takođe, ofanziva Arene na medijskom tržištu nije nova pojava. Nakon što je pre dve godine preuzela pravo prenosa NBA utakmica, upravo od Sport kluba, Arena sport je sada otkupila i “dragulj u fudbalskim ligama“, odnosno najgledanije fudbalsko takmičenje na svetu. U ponudi Arene se nalaze i Liga šampiona, Liga Evrope, francuska, italijanska, kao i gotovo sve regionalne fudbalske lige, dok su Sport klubu od većih takmičenja ostali samo nemačka Bundesliga i košarkaška Evroliga.

I među samim gledaocima se u komentarima na društvenim mrežama povela rasprava. Jedni su na poziciji da ih politika ne zanima i da će koristiti usluge operatera koji ima bolju ponudu, dok drugi, “u inat” Telekomu [1] i vladajućoj partiji neće preći u suprotan tabor, već će svoju potrebnu za dobrim sportom zadovoljiti preko strimova.

Sigurno je da će deo gledalaca napustiti SBB. Ugodnost podnevnog uključivanja televizije kako bi se gledali De Brujne, Kejn i Ronaldo (umesto pretrage strimova, koja često zna da bude uzaludna) je za mnoge vrednija od balansiranog pristupa informacijama. Stvar možemo ogoliti do kraja – za 600 miliona evra vladajuća partija je, koristeći javni novac, kupila deo gledalaca SBB-a, i sportskim kanalima ih “namamila” ka svojoj propagandi.

Sva naknadna medijska prepucavanja i rasprave između dve kompanije i državnog vrha samo ilustruju kako funkcioniše ideologija, te kako se iza pojmova “tržišno takmičenje” i “državni i nacionalni interesi” zapravo kriju konkretni interesi konkretnih aktera.

Da se na medijskom tržištu u Srbiji odvija beskrupulozna borba za gledaoce postalo je očigledno najkasnije 2018. godine kada je Telekom za 200 miliona evra kupio kablovskog operatera Kopernikus [2] , a koji je prethodno kupio dve televizije sa nacionalnom frekvencijom, O2 (koja se sada zove B92) i Prvu. Pre toga su, na osnovu zakona iz 2014. godine, lokalni mediji privatizovani od strane biznismena mahom povezanih sa vladajućom partijom. U borbi za moć i političku prevlast, vrednosti, načela i opšti principi su u drugom planu u odnosu na goli interes.


U ime tržišta i države

Nakon što se saznalo da novi poslovni poduhvat Telekoma, javnost je, ne samo u Srbiji, ubrzo posumnjala na političku motivaciju ove kompanije. U prvi plan su dospela pitanja državnog interesa, tržišne konkurencije i fer takmičenje. Očekivano, među prvima je upravo Vučić dao svoje tumačenje situacije. “Ovo se državna firma bori sa vašom firmom iz Luksemburga (…) Pa, što se ljutite na konkurenciju? Pa, što se ljutite što država neće da propadne? (…) Ja bih se pitao odakle nekom privatniku tolike pare da baci na neku Premijer ligu, ali je to u redu. A, za državu, za Premijer ligu, pa dobro je da ljudi gledaju dobar fudbal”, istakao je predsednik Srbije komentarišući transfer prava prenosa. Posprdno je dodao i da će gledaocima Sport kluba ostati beloruska i ukrajinska liga.

Naravno, niti je Vučiću stalo do državnih firmi kroz koje bi trebalo da se ostvaruje javni interes, jer onda ne bi godinama sprovodio neoliberalne politike koje uništavaju firme u javnom vlasništvu, niti mu je stalo do masovnog pristupa dobrom fudbalu, jer onda ne bi javni servis RTS bio sveden na jedan prenos Lige šampiona nedeljno.

Naime, RTS od 2014. prenosi Ligu šampiona isključivo sredom (do tada su prenosili i utorkom i sredom), dok gotovo sve utakmice oba dana na svojih pet kanala prenosi upravo, pogađate, Arena sport. RTS je svima dostupan, s obzirom na to da je reč o javnom servisu sa nacionalnom frekvencijom, dok Arenu mogu gledati samo korisnici televizijskih paketa koje nudi Telekoma Srbija.

U odgovoru predsedniku, iz UM-a su naveli da je upravo Vučić “glavni strateg kompanije Telekom Srbija”, te je zajedno sa Telekomom sklopio dogovor koji će kompaniju, prema procenata, koštati minusa od 150 miliona evra godišnje. Argumentacija UM-e bazirana je upravo na odbrani principa tržišnog takmičenja – potreban je povratak na istinsku tržišnu regulaciju, gde svi igraju po jednakim pravilima i gde je svaki ishod pravedan. Utoliko se Telekomu spori privilegovan položaj, kao kompaniji koja u svakom trenutku može računati na javni novac.

Celu priču je dodatno učinio zanimljivijom direktor Arena Channels Group Nebojša Žugić. U saopštenju koje se gotovo svakodnevno vrti na kanalima Arena sport navodi se niz pohvala na račun aktuelne vlasti i optužbi na račun opozicije. O svima koji su posumnjali u iskrene namere Telekoma, Žugić kaže: “To su isti oni koji su pljačkali i razarali našu državu i Telekom u prethodnom periodu, a sada se žale što država ide napred. (…) Očigledno svim tim dušebrižnicima smeta rast Arene, Telekoma i svih velikih kompanija sa državnim kapitalom u svojoj vlasničkoj strukturi, kao i napredak same države zato što to ugrožava njihove privatne interese. Ti koji nas najžešće kritikuju i napadaju navikli su da pljačkaju državu i bogate se na njen račun”. Za razliku od opozicije koja bi da rastura kompanije sa državnim vlasništvom, aktuelna vlast navodno štiti javni interes i jača kompanije u državnom vlasništvu. Tako su vladajuća partija, predsednik, država i kompanije u državnom vlasništvu postale jedan isti entitet

I Žugić je u prvi plan stavio snagu države, navodnu narodnu podršku koje uživaju državna preduzeće, te konkurentnost Telekoma. Dok suprotnom stranom iza kulisa upravljaju tajkuni i inostrani kapital, Telekom je tobože na strani naroda i nacionalnog napretka: “Smeta im što mi nismo sluge tajkuna nego smo sluge svog naroda i svoje države koja se razvija i napreduje u svim sferama (…) Pročitao sam negde pitanje koliko bi dece moglo da se izleči sa tim novcem. Pa sada se leči 15 puta više dece u 100 puta boljim uslovima nego za vreme kada su tajkuni ministrovali i vodili grad i državu. Ja imam kontra pitanje, koliko dece je moglo da se izleči od neplaćenih poreza Dragana Šolaka i UM ili od para koje je Dragan Đilas sebi strpao u džepove…”, zaključio je Žugić u saopštenju.


O vlasništvu i demokratiji

Zanimljivo, ovoga puta kao lek za političku korupciju od strane “ekonomskih eksperata” nije preporučena privatizacija Telekoma, kao što je to obično bivao slučaj prilikom koruptivnog ponašanja kompanija u državnom vlasništvu u prethodnih dvadesetak godina. Razlog? Može se pretpostaviti da je iskustvo nakon usvajanja seta medijskih zakona 2014. godine na osnovu koje je privatizovan najveći broj lokalnih medija u Srbiji pokazalo da nije problem u vlasništvu kao takvom.

U praksi su se argumenti kritički orijentisane javnosti pokazale tačnim – privatno vlasništvo nije garant da medij neće biti stavljan pod partijsku šapu jer su upravo biznismeni bliski vladajućoj partiji pokupovali najveći broj lokalnih medija u Srbiji pretvorivši ih u udarnu pesnici SNS-a na lokalu. Tako, lokalnim medijima u Srbiji suštinski upravljaju tri porodice povezane sa vladajućom partijom. Na kraju, ne treba ni zaboraviti da je i televizija Pink, najglasnije propagandno glasilo SNS-a u privatnom vlasništvu.

Zbog toga, sada je prilika da se u javnosti ponovo povede rasprava o adekvatnim modelima upravljanja državnim i javnim preduzećima, te kako istinski demokratizovati način odlučivanja, tako da ove kompanije zaista rade u javnom interesu. Znamo da privatizacija nije rešenje, već da je potrebno demokratizovati način odlučivanja u javnim preduzećima, tako ona, kao i javni servis zaista budu pod kontrolom građana.


Autor: Luka Petrović, Bilten.org


[1] “Poslovni” potezi Telekoma često izazivaju kontroverze, s obzirom na to da je reč u državnoj kompaniji koja se često zloupotrebljava u partijske svrhe. Na primer, navijači Partizana su 2014. godine, na poziv tadašnjeg trenera Duleta Vujoševića, masovno uništavali svoje kartice za mobilne telefone nakon što je Telekom odlučio da više ne finansira njihov košarkaški klub. Vujošević je tvrdio da se preko ovog preduzeća Partizan ucenjuje kako bi on, kao opoziciono nastrojen trener, napustio klub.

[2] Vlasnik Kopernikusa bio je Srđan Milovanović, brat poverenika SNS-a za Niš. Milovanović je pre prodaje Kopernikusa kupio televizije Prvu i O2 za 180 miliona evra, a onda je svog operatera prodao Telekomu za 200 miliona. Procene su da je tržišna vrednost Kopernikusa u tom trenutka bila pet puta manja. Na taj način je država suštinski ostvarila vlasništvo nad ove dve televizije, dok je Milovanović za ceo poduhvat nagrađen sa 20 miliona evra. Nakon kupovine, na ove dve televizije je u potpunosti uspostavljena kontrola vladajuće partije.