Njegove su knjige i danas intelektualni belezi ljudske misli koja ne posustaje sa pitanjima o poreklu zla u svetu. Isto pitanje postavljali smo i o masakru u Srebrenici. Naravno, odgovora nije bilo – nismo ga ni očekivali. Uostalom, to je bio deo teološko-političkog traktata koji i ovde dopisivati nećemo – to u Srebrenici bio je „posao“ koji general Mladić nije mogao uraditi sam.

Ovaj zapis se tiče jedne neuspele uloge koji priznaje srpski tužilac za ratne zločine V. Vukčević. Priča se odnosi se na snimanje filma o zločinima „Ustanička ulica“. U tom filmu tužilac Vukčević je trebalo da govori o zločinima – i nije išlo nikako: kada je tužilac počeo da navodi, reditelj je uzviknuo – „Ne, ne može to da bude radnja filma, neće nam publika verovati. Pa toga nema čak ni u horor filmovima“. Na to je tužilac Vukčević, u neostvarenoj ulozi odgovorio – „U stvarnosti su te radnje mnogo gore od radnji u horor filmovima, jer se naprosto to stvarno dogodilo“. Priča je grozna, i možda i nije za navođenje, ali je sam tužilac navodi – „Sinovi su bili prisiljavani da vrše protivprirodni blud nad očevima, žene su izvođene iz svojh kuća gole i bose i prisiljavane da takve prolaze kroz ceo grad, ljudska tela su vezivana za kuku jednog automobila, a noge za kuku drugog automobila, bebe su bile na bajonetima“. Dalje ne možemo navoditi reči tužioca Vukčevića – opet moral insanity obavezuje. Nije ovo iz hronike srednjevekovne, ne, ovo govori čovek koji taj „materijal“ ima u rukama. „Ulogu“ u filmu nije uspeo da odigra – ostalo ćemo videti. Crna senka Srebrenice nije jedina – pod senkom tog zla treba živeti. Inače, tužilac je obećao pokretanje postupka za zločine u Borovom selu i Tenju, a tih godina je Matija Bećković – sa svojom bratijom – hrabrio JNA rečima – „Srpska vojska je 1913. zauzela Skadar, a ovi ne mogu ni Borovo Selo i Tenje“. A sveštenstvo je mahalo kadionicama – i to nije sve. Malo je verovatno da će neko sve to reći, a tužilac Vukčević se barem trudio. Još manje je verovatno da ćemo i mi završiti naš teološko-politički traktat – ovde skoro niko ne čita Baruha de Spinozu i ne postavlja pitanje o tome gde je bio bog u Srebrenici – no, jednom će se crna knjiga morati otvoriti. Neka je i ovaj zapis samo još jedna uzaludna esejistička varijacija – a peščanik svima meri vreme i budi savest da se o zlu ne može ćutati – o božijoj „odgovornosti“ na Balkanu – no, to su već pitanja koja ne spadaju samo u neki teološko-politički traktat.