Autor: Gianfranco Brevetto. Razgovorao je s Davidom Le Bretonom povodom izlaska iz tiska njegove knjige: A ruota libera. Antropologia sentimentale della bicicletta, Raffaello Cortina Editore, 2021.


Bicikl zacijelo postaje sve više ekološka nužnost, u sukladnosti s ekosustavom koji pokazuje svoje granice. Mnogi pomoću njega održavaju svoje zdravlje, pomaže im da ostanu u formi, da se ne udebljaju te da se osjećaju mirne savjesti u svakodnevnoj borbi s kalorijama.

Ali nije samo to. Voziti se na biciklu je puno više, pomaže nam da se osjećamo da smo živi. Protok vremena je drukčiji, povezan je s promjenom brzine. Na drukčiji se način doživljava i prostor. I starenje u ovoj dimenziji ne izaziva strah. O ovoj antropološkoj i čuvstvenoj ulozi bicikla razmišlja David Le Breton u svojem posljednjem eseju Slobodni kotač, koji je netom objavljen u izdanju Editore Raffaello Cortina.


Ova Vaša knjiga je prirodni nastavak i dublja razrada onoga što ste već pisali u djelima posvećenima usporenosti i tišini, dimenzijama svojstvenim suvremenom čovjeku. U posljednjih dvadeset godina značajno je se povećalo zanimanje za korištenje bicikla. Voziti se na biciklu, čini se da je prije svega iskustvo slobode, ali također i izazov za vrednote naših društava. Zašto?

U 50-im godinama u Francuskoj se svakodnevno hodalo po nekoliko kilometara. Danas, međutim, hoda se svega nekoliko stotina metara. Automobilima se prevozi od mjesta do mjesta, usprkos poteškoćama s prometom i s pronalaskom parkinga. Ekrani kompjutera i mobitela pridonijeli su dodatnoj promjeni položaja ljudskih tijela – onom sjedećem. Sjedeći način život postao je najveći problem javnoga zdravstva. Mnogi naši suvremenici preopterećeni su tijelom kojega ne koriste, osim za kakav zadatak, sjesti za volan vlastitoga vozila ili se premjestiti pred neki ekran. Tijelo je postalo pasivno, predmet prikovan za sebe koji se premješta od jedne do druge aktivnosti, koristeći pokretne trake i stepenice, automobile, a u novije vrijeme električne bicikle i skutere.

Bicikl raskida sa zahtjevima učinkovitosti, djelotvornosti, natjecanja. Za sat vremena prijeđe se svega od 15 do 20 kilometara, dok se avionom prijeđe cijeli Atlantik za desetak sati. Biciklizam je opravdanje sporosti koja nije pod pritiskom izvana, pod pritiskom tehnologije koja pomaže da se uštedi vrijeme, ali i izgubi život. Još više od toga, biciklizam je fizička aktivnost bez natjecanja u kojoj je čovjek usmjeren na uživanje u malim, jedinstvenim trenucima. Ti su trenuci satkani od strpljivosti, blagosti, sporosti, odstupanja koje ostaje unutar granica fizičkih mogućnosti, bez traganja za uzaludnim podvizima. Biciklist se prilagođava hrapavostima, krivinama, teškoćama terena.


Godine 1898, u romanu Voici des ailes, Maurice Leblanc, poznat kao tvorac osobenjaka Arsenija Lupina, opisao je biciklizam kao novu religiju. Zašto je se o tome počelo govoriti na taj način?

Brojni su pisci koji su koncem 19. stoljeća u Europi, ali i drugdje, pisali o radosti pune slobode koju su doživjeli vozeći se na biciklu. Leblanc, sin jednog bogatog industrijalca, prošao je cijelu Normandiju na biciklu. Očaran tim novim izumom, u jednom je danu iz Pariza stigao u Etretat (oko 200 km). Godinama poslije, s nostalgijom se prisjećao osjećaja zadovoljstva koje je imao dok je prolazio putovima. Taj je osjećaj nazivao „opijenost brzinama“, a to je potraga za novim doživljajima. U svoje vrijeme, i Leblanc se također suočavao s pasivnošću tijela, što je tek bio nagovještaj današnjeg neaktivnog ljudskog roda. On je smatrao da s biciklom u središte dolaze fizičke sposobnosti, pokret, inicijativa. Napisao je da dok je na biciklu, čovjek nije u odnosu s vozilom, nego se brže pokreće; doista su se prvi biciklisti osjećali pionirima koji su odlazili istraživati teren. Godine 1898, pisac J.H. Rosney zapisao je da je bicikl „jedan od najvećih izuma za ljudski rod od samih početaka naše vrste“.

Radeći na ovoj knjizi posebno sam bio zaokupljen metaforom krilā. Biciklist ima osjećaj da se oslobađa od svih utega, da delikatno lebdi po površini zemlje. Osjeća se kao da je u bestežinskom stanju, u pokretu kakvog ranije nije doživio. Zrak kojim se biciklist probija je pročišćen, otmjen.

Potrebno se prisjetiti da je u tom razdoblju bicikl bio instrument emancipacije žena, slobode kretanja koja je imala posljedičnu promjenu ženske odjeće. Bio je također i sredstvo socijalizacije, razmjene, brisanja mnogih razlika, promijenio je odnos prema prostoru. Uistinu je postao idealni društveni laboratorij za Republique [Francusku].


U Vašoj je knjizi jedno poglavlje posvećeno Vélorution, vélo revoluciji, revoluciji bicikla. U čemu se sastoji ta revolucija i zašto je ona toliko važna za nas?

Bicikl nije samo jednostavno sredstvo razonode, nego je ključna alternativa automobilu. Korištenje bicikla je put da bi se ponovno oživjelo gradove, kako bi bili gostoljubiviji i ugodniji. Taj cilj podrazumijeva politički i financijski angažman lokalnih zajednica. Potrebno je napraviti biciklističke staze, davati prednost biciklistima u prometu, dopustiti im, primjerice, da mogu skrenuti udesno i kada je na semaforu crveno.

Uloga bicikla zadnjih godina je doživjela duboku promjenu, od prijevoznog sredstva siromašnih postao je neophodno prijevozno sredstvo srednje klase i studenata. Vélorution [biciklistička revolucija] znači da treba izići iz auta i osloboditi se gužve ili nervoznog traženja mjesta na parkiralištu te učiniti gradove prozračnijima kako bi život muškaraca i žena bio na višoj razini. Bilo bi potrebno uspostaviti ravnotežu među pješacima, biciklistima i vozačima automobila, i to na račun ovih posljednjih koji su zadnjih godina preuzeli monopol na urbanim površinama. Postoji tu također i jedna ontološka razlika: pješaci i biciklisti riskiraju život zbog neopreznosti vozača automobila. Trebalo bi uzeti u obzir ovu nejednakost i uzeti ranjivije u zaštitu.


Da prijeđemo sada na antropološki i osjetni aspekt koji se nalazi u temelju biciklizma?

Biciklist je poput djeteta, poput velemajstora koji je u stanju osloboditi se uvjetovanosti na cesti u korist svoje sigurnosti i bolje pokretljivosti. U gomili automobila pronalazi međuprostor i igra igru s propisima na cesti, koja je često, paradoksalno, po njega opasna. Češće je to dopušteno nego što je u skladu sa zakonom. Rijetke su smetnje na cesti koje mogu biti prepreka njegovoj izdržljivosti, sve se može riješiti tako što se bicikl stavi na leđa.

Biciklist ne poznaje osjećaj nemoći kojeg imaju vozači automobila. Biciklisti, poput pješaka, zastupaju tihi život, društven, spreman na uzajamnu suradnju, kreativan, bez uzrujavanja oko vremena. Sve je to u suprotnosti s rastućom brutalnošću odnosa u društvu.


Izvor: exagere.it; prijevod: J.Š., polis.ba