Koliko trenutno stanje kulturno-naučnih institucija utječe na opstojnost, zaštitu i održavanje osjetljivog materijalnog blaga smještenog u riznicama “zaboravljenih” muzeja?

Od svršetka rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nagomilalo se mnogo problema: neriješen pravni status sedam institucija kulture, neriješeno pitanje finansiranja, nedostatak stručnog osoblja, osobito stručnjaka obrazovanih za muzejsku djelatnost kao što su kustosi, preparatori, konzervatori i dr.

 

Dejtonski mirovni sporazum koji je i ustavni okvir za ustrojstvo Bosne i Hercegovine trebao je označiti kraj rata i početak obnove muzeja. Nažalost, njime je kultura svedena na entitetske nivoe i time je onemogućeno postojanje ministarstva kulture na državnom nivou, što uzrokuje niz poteškoća u razvoju muzejske djelatnosti i institucija koje se njome bave. Ugroženost bh. kulturnog naslijeđa smještenog u ovim ustanovama upravo proizlazi iz njihova neriješenog statusa i nemogućnosti normalnog funkcioniranja ovih institucija kulture što ukazuje na hitnu potrebu rješavanja njihova statusa.


Jesu li za to krive nadležne institucije?

“Zapostavljenost” muzeja, odnosno neriješen pravni status i finansiranje najvećim je dijelom rezultat neodgovornosti i nemara nadležnih institucija koje nisu u 20 posljednjih godina uspjele i nisu željele naći model rješenja ovog veoma važnog problema. Često se može čuti na svim nivoima vlasti da nijedna od ovih institucija nije u njihovoj nadležnosti. Također, ovo je velik poraz i za političke strukture u Federaciji BiH za ovakav nemaran odnos i za nepokazivanje interesa za rješavanje statusa ovih temeljnih institucija kulture koje se nalaze na teritoriji Federacije BiH.

 

Činjenica da uposlenici “zaboravljenih” muzeja rade na očuvanju kolekcija usprkos tome što mjesecima ne primaju plaću vrijedna je divljenja i pokazuje koliko su ti ljudi doista posvećeni očuvanju kulturnog i prirodnog naslijeđa ove zemlje.

 

Spomenuli ste da postoji nedostatak stručnog osoblja?

Poseban problem predstavlja obrazovanje novog i stručno usavršavanje starog kadra. BiH nije ni prije rata raspolagala studijskim grupama okrenutim muzejskom djelovanju, odnosno nije bilo katedre za muzeologiju ili kolegija za muzeologiju i zaštitu kulturnohistorijskog naslijeđa. Usljed nedostatka odgovarajućeg studija muzeologije u bh. muzejima uglavnom su uposleni stručnjaci određenih profila školovani u okviru fakulteta prirodnih i društvenih nauka, a da pritom nisu imali teorijska znanja o muzejskoj djelatnosti. U sklopu nastavnih programa na spomenutim fakultetima donedavno nije bilo nikakve edukacije o osnovama muzeologije.

 

Pozitivni su primjeri uvođenje predmeta Muzeologija i Zaštita spomenika kulture na Katedri za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, uvođenje predmeta Muzejska teorija i praksa, Muzeologija i Zaštita spomenika na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te uvođenje u redovnu nastavu nastavnog predmeta u okviru kojeg su predstavljene osnove konzervacije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Treba istaći i da je broj organiziranih stručnih radionica nedovoljan, a uzrok tome je nedostatak finansijskih sredstava.


Osobito važna uloga ICOM-a (Međunarodno muzejsko vijeće) u narednom periodu ogledat će se u pomoći razvoju programa edukacije stručnoga kadra u muzejima.

 

Mogu li muzeji preživjeti samo od vlastitih projekata i je li neophodno da budu na budžetu? Neki kažu da, ukoliko su na budžetu, uposlenici neće da rade, a ukoliko rade samo projekte to nije dovoljno ni za manje manifestacije, a pogotovo ne za plaće?

Nigdje u svijetu, pa ni u uređenim državama, nije moguć uspješan rad ovakvih institucija bez redovne podrške države, naravno ne mora ona biti stoprocentna. Nemoguće je institucije ovakvih profila održavati samo od projekata, što uključuje i isplate plaća njihovim uposlenicima. Ovakve institucije treba da imaju stalan proračun s prihodima da bi mogle organizirati i planirati svoj rad, popunjavati svoje fondove i na dostojanstven i civiliziran način obavljati svoju djelatnost.

 

S obzirom na, u posljednje vrijeme, često krivo prezentiranu sliku o muzejima u Bosni i Hercegovini, naglasit ću ICOM-ovu definiciju muzeja, koja je od 1946. do danas dograđivana prateći razvoj muzeja i njihovu ulogu u društvu. Prema toj definiciji “muzej je nekomercijalna, stalna ustanova u službi društva i njegova razvoja, otvorena javnosti, koja u svrhu proučavanja, obrazovanja i zadovoljstva, nabavlja, čuva, istražuje i komunicira s publikom i izlaže materijalna svjedočanstva o ljudima i njihovoj okolini”.

 

Hoće li muzeji čekati goste ili će ići ususret njima? Treba li se muzejska djelatnost reformirati u pravcu veće dostupnosti javnosti?

Velik izazov s kojim se danas susreću muzeji jest promjena odnosa prema svojoj publici. Muzeji se sve više “demokratiziraju” i prestaju biti samo hramovi namijenjeni eliti, nego mjesta susreta i razgovora o baštini. Muzeji 21. stoljeća traže načine kako bolje razumjeti svoje korisnike i kako se približiti lokalnoj zajednici. Muzeji, generalno, moraju otvoriti svoja vrata, oslušnuti publiku, ići ka njoj, a ne čekati da publika dođe u muzeje. Muzejska sredina pruža odlične uvjete za aktivno učenje i stjecanje iskustava.

 

120104076.1 xl 

 

Šta će se dogoditi s Historijskim muzejom?

Historijski muzej BiH, institucija u kojoj sam zaposlena, jedna je od najstarijih muzejskih institucija u BiH. Osnovan je 1945. godine kao treći muzej u našoj zemlji, odmah nakon Zemaljskog muzeja i Muzeja Bosanske krajine.

 

Zgrada muzeja je nakon zgrade Zemaljskog muzeja druga namjenski sagrađena zgrada za potrebe jednog muzeja. Sagrađena je 1963. godine i predstavlja najljepši primjer moderne arhitekture druge polovine 20. stoljeća u BiH. U 2012. godini zgrada Historijskog muzeja BiH odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika proglašena je nacionalnim spomenikom.


Stoga je poražavajuća činjenica da je upravo ovakva institucija, s jednom od najdužih muzeoloških tradicija, s ciljem popularizacije muzeja i muzejskog rada u javnosti prisiljena uvoditi aktivnosti koje nisu u skladu s njenim programima, a sve kako bi pokazala javnosti da radi i da je još “živa”.

 

Jedino rješenje za izlazak iz ove agonije i sumraka u kojima se nalazi već 20 godina jeste rješavanje pravnog statusa, čime bi se riješilo 90 posto problema ove institucije.


Kako se mogu riješiti pravni status i finansiranje sedam kulturnih institucija važnih za državu?

Naša država je zaista jedinstvena kada je u pitanju ministarstvo kulture na državnom nivou, odnosno njegovo nepostojanje. Postoje zemlje u kojima je kultura ukomponirana u ministarstva zajedno s obrazovanjem ili naukom i sl., no, ne postoji u svijetu slučaj da je kultura svedena na niži nivo, bez ikakvih odgovornosti na državnom nivou.


Ne kažem da je državni nivo potreban za sve institucije, neke mogu biti i na nižem nivou, ali institucije poput Zemaljskog muzeja i Nacionalne i univerzitetske biblioteke moraju biti na državnom nivou.

 

Koliko su ljudi koji rade u muzejima i srodnim institucijama opterećeni političkim vezama i korupcijom?

Toga sigurno ima, no, ne samo u muzejima već i u drugim institucijama kulture. To već morate pitati one koji su se doveli u takve pozicije.

 

Kakva je saradnja bh. muzeja i srodnih institucija s ICOM-om (Međunarodno muzejsko vijeće)?

Obavljam funkciju sekretara Nacionalnog komiteta ICOM-a BiH. Saradnja je veoma dobra, ali uvijek može biti bolja, no, svaki rad ograničava finansijska situacija.

 

ICOM je osnovan 1946. godine kao organizacija podržana od UNESCO-a, a danas ima konsultativni status s Ekonomskim i Socijalnim savjetom Ujedinjenih naroda. Nacionalni komitet ICOM-a BiH postoji od 1995. godine kada je prof. dr. Enver Imamović podnio aplikaciju za članstvo BiH u ovoj respektabilnoj svjetskoj muzejskoj organizaciji. U ovom trenutku ICOM djeluje kao jedino muzejsko udruženje na nivou BiH, ali i na povezivanju članova iz Bosne i Hercegovine s drugim muzejima u svijetu. ICOM-ov Etički kodeks za muzeje trebao bi biti osnova za donošenje odgovarajućih zakonskih propisa kojima bi se regulirala muzejska djelatnost u BiH, ali i smjernica za razvijanje “internih” politika samih muzeja.

 

Vaša knjiga “Muzeji, zbirke i galerije u Bosni i Hercegovini” prva je knjiga o ovoj tematici izašla nakon 1982. godine. Šta je ova knjiga donijela novo i koliki je njen značaj u ovoj oblasti?

Tačno je da je ovo prva knjiga o ovoj tematici štampana nakon 1982. godine. Objavljena je 2012. godine zahvaljujući finansijskog pomoći ICOM-a i štampana je povodom obilježavanja 65 godina ICOM-a i 35 godina Međunarodnog dana muzeja.

 

Dugo se osjećala informacijska praznina o muzejsko-galerijskim ustanovama, muzejskoj građi u njima i zbirkama. Ovom je knjigom ta praznina najvećim dijelom popunjena. Može se reći da je u knjizi prikazana prošlost i sadašnjost muzejske djelatnosti u BiH. Štampana je latinicom, ćirilicom i na engleskom jeziku. Ovo je prvo izdanje, a 2014. godine bit će štampano i drugo, dopunjeno izdanje.

 

Može li obilazak muzeja postati obaveza za osnovne i srednje škole? Toga trenutno nemamo u nastavnim planovima i programima. Šta se može za muzeje uraditi na tom polju?

Činjenica je da treba mijenjati naš obrazovni sistem i posjete muzejima uvesti obaveznim za osnovne i srednje škole. Muzeji su, između ostalog, i obrazovne institucije i postoji mnogo načina na koji škole i muzeji mogu sarađivati. Jedan od njih jeste da se nastava organizira u muzejima, drugi je da kustosi muzeja dolaze u škole i na taj način inspiriraju učenike i profesore da se bave ovim važnim pitanjima.


I škole, naravno, treba da prepoznaju muzeje kao alternativna mjesta obrazovanja jer oni sada pružaju kvalitetno obrazovanje putem trodimenzionalnog doživljaja predmeta, direktne uključenosti, izvornog susreta s kulturnim dobrom, učenja o značaju vlastite baštine, poticanja intelektualne znatiželje, razvijanja i poticanja dječije mašte i kreativnosti.

 

Šta svaki pojedinac može uraditi za muzeje BiH?

Može uraditi mnogo. Za početak dovoljno je da redovno posjećuje muzeje i da podržava njihov rad. Podrška javnosti i pojedinaca tako će makar djelomično pomoći da organiziramo izložbe, unaprijedimo rad ali i razvijamo edukativne programe. No, za normalan rad ovih institucija potrebno je najprije riješiti osnovno – njihov pravni status, a time i finansiranje.

 

Intervju uz dopuštenje Alme Leka prenosimo s portala NOVO VRIJEME