• Taman kad pomislimo da nas više ništa ne može iznenaditi, politika ipak najviše pogađa. Jesmo li, dakle, toliko naivni ili nam je stvarnost tako fantastična da ju je teško podnijeti bez šećera i vode?

- Niti smo naivni niti je naša stvarnost fantastična, nego živimo u permanentnim krizama koje najradije ne bismo htjeli ni uočiti. Osim egzistencijalnih, pojedinačnih kriza kao što su, na primjer, bolest, smrt ili prekid bliskih odnosa, kao država i društvo živimo u dvostrukoj krizi: krizi nedovršenoga rata i krizi nekontrolirane, u biti i nezapočete socijalne i ekonomske tranzicije. To su krajnje teški izazovi za zemlju opustošenu ratom, s poubijanim i ispremještanim stanovništvom i bez političke kulture. Politički lideri i njihove nedemokratske partije, kako one nacionalne, tako i one manje brojne, građanske, lažnim mesijanizmom spašavanja vlastitoga naroda od ugroženosti ili državnim mesijanizmom za čovjeka, izborili su se za poziciju da kao jedini imaju monopol nad rješavanjem tih kriza. No, iza maske njihova mesijanizma stoji najdestruktivnija politika: gola borba za vlast, za ekonomske resurse i moć. Strahom i populizmom, ucjenama i parama učinili su da im skoro svi u tome služe, od intelektualaca, vjerskih službenika, akademskih i drugih institucija, nevladinih udruga do medija. Politika se odvojila od etičnosti i postala je kratkoročni stranački marifetluk od izbora do izbora. Stranke i njihovi protagonisti bave se samo sobom, svojom moći i kadroviranjem. A kad se jednom prijeđe prag etike ili prekrše zakoni, sve su koalicije moguće.


• Ima li izlaza iz spomenutih kriza?

- Ima izlaza, ali će izlaz vjerojatno trajati za života naših generacija. Krizu je proizveo nedovršeni rat, prenagljeni i nametnuti dejtonski mir bez pravde, kojim su nagrađeni zločini i čija sistemska administrativna asimetričnost, mislim na dva entiteta, državu drži u trajnoj nemogućnosti da se unutarnje stabilizira. Izlazak iz ove krize doista u nas djeluje nemoguć, ali je nužan, ako želimo da neke buduće generacije ne ratuju. On bi ponajprije trebao započeti nužnom zamjenom ratne paradigme nacionalnoga razgraničenja jednoga naroda od drugoga paradigmom međuetničke solidarnosti. Ili, ako hoćemo, etikom koja se može utemeljiti u svakoj religiji: paradigmom univerzalnog humanizma kao što je zlatno pravilo: Čini drugome ono što želiš da se tebi čini! Ili barem: Ne čini drugom ono što ne želiš da se tebi čini! Ovom se krizom nameće mržnja i razgraničenje od drugih, i gotovo svi to prihvaćamo slično kao razvod braka. Bosna i Hercegovina, narodi i građani ove zemlje nisu, međutim, bračna, nego državna zajednica. A s obzirom na drugu krizu, krizu tranzicije, valjalo bi napustiti paradigmu divljeg kapitalizma, skinuti maske ljubavi prema narodu i maske vjere u Boga ispod kojih se kriju kriminalna pljačkaška lica, nezajažljiva kleptokracija i svoga i drugih naroda, napustiti partijski nepotizam, klijentelizam; jednostavno biti socijalno osjetljiv i praktično zauzet za ugrožene i rubne.


• Ono što je danas upadljivo jeste nepostojanje društveno-političke odgovornosti, ali i odsustvo svakog stida. Uvredljivo je da osobe koje se bave javnim angažmanom misle da ljudi imaju pamćenje kraće od fitilja mirisne svijeće. Da li je to zaista tako?

- Ispravno primjećujete da ovdje nema odgovornosti, nezaobilazne dimenzije svakog javnog djelovanja, pogotovo političkog. Kad je pak o odgovornosti riječ, postavlja se pitanje komu se to „odgovara" – za riječi, za postupke, komu se u konačnici polaže račun. Komu, naime, lideri političkih stranaka odgovaraju ako se ponašaju kao zemaljski bogovi u svojim sigurnim atarima, a birači (narodi) su im glupo odani poslušnici. Nedavno je obznanjeno da je kod nas sudstvo jedna od najkorumpiranijih institucija, pa se postavlja pitanje komu se onda žaliti. U općoj devastaciji vrednota, savjest je protjerana u intimistički prostor pojedinca, stid je izopćena riječ i u obiteljima i religijskim zajednicama. Živimo u atmosferi bestidnog javnoga laganja u oči.
Nema ni metafizičke odgovornosti, jer bog u kojega se tobože vjeruje, u ratu je hipertrofirao u nacionalnog boga, boga koji nam uvijek „paše", koji ne silazi s usta, jer nas uvijek podržava, čak u boga ratnog zločina i zaštitnika počinitelja. Bog je postao ljudsko ruglo, sredstvo i igračka. Božja volja je postala najbezbožnija i najkraća formula da se ostvari ljudska volja za moć, diktatura vlastodršca. Transcendencija je, dakle, opustošena. Nje je bilo mnogo više za komunizma. I nacionalistički teisti i vulgarni ateisti tu su metafizičku prazninu popunili sobom, svojom nacijom, teritorijem, voždom, liderom.


Sporazum i pobočnici

U takvoj situaciji, s obzirom na društveno-povijesnu odgovornost, koju spominjete, u nas su na sceni dva ekstrema: historijski mesijanizam političara i historijski determinizam njihovih podanika. Pa, poslušajte, uza sve njihove i nemale razlike, sve te neodgovorne političare, od onih ratnih, Karadžića i Mladića do Dodika, Čovića ili Radončića, svi imaju povijesne uloge i historijska rješenja za svoj narod; analizirajte Lagumdžijinu antinacionalističku, građansku priču o državi za čovjeka... Danas je doista skupo, i duhovno i financijski, biti konstruktivni kritičar. Tako se većina prepušta da ih drugi vode i da ih situacija oblikuje.


• Kakav onda odnos imamo spram prošlosti?

- Zaborav je vrlo prisutan u svakoj balkanskoj zemlji. Sve naše južnoslavenske zemlje su „krajolici nijemih krikova žrtava", odnosno krajolici žrtava bez imena, lica i glasa. Na njih se dvostruko zaboravlja, jednom stvarno – nijekanjem, jer žrtve drugih ili ne postoje ili nisu prave žrtve. Drugi put ih se zaboravlja u prenaglašenom korištenju za dnevnopolitičke svrhe. Najvažniji, najsvetiji toposi naših zemalja su logori i groblja, spomenici i fabrike smrti. Što se tiče zaborava, mi smo, dakle, polubića, raspolovljeni kolektivi, jer mi tako lako zaboravljamo svoja zla i istodobno se tako sitničavo sjećamo zla drugih. Sve se može zaboraviti samo ne zla drugih. Kolektivna, a time i osobna pamćenja do vrha su ispunjena zlopamćenjem koje se religijski ritualizira, kulturno mitizira, spomenički podiže u nebesa. Da, ta se zlopamćenja kade mirisnim svijećama, tamjanom i molitvama. A vlastite se zablude i zla zaboravljaju, poriču, umanjuju. Ovdje je jedina religija ona manihejska: mi smo anđeli, drugi su đavoli. Ovdje dominira politika da se drugome zatre i spomen - damnatio memoriae.

*Intervju prenosimo iz sarajevskog Oslobođenja (30. 7. 2012). Razgovarala:Ajla Terzić