Čak, i da ne trebaju znati ni jezik zemlje u koju dolaze. Naravno, da se moraju susretati s mnogim problemima. No, da biste se mogli lijepo osjećati u nekome području, potrebno je ne samo da drugi vas prihvate, nego da i vi drugoga prihvatite u njegovome identitetu…. Europa se davno upoznala s islamom. I divila se islamskoj kulturi. Uzmimo samo velikoga Goethea, ili pak Lessinga. Europa je, kako, vidimo prihvatila muslimane. Istina, nije se u početku brinula tko su ti ljudi. Za nju su to bili samo fizički radnici, Gastarbeiteri. Nije ih zanimala njihova kultura niti njihova religija. Pustili su ih da žive u predgrađima. S njima nisu komunicirali, nisu stvarali osobna obiteljska prijateljstva, osim koliko je to tražio posao. Islamske zajednice stvarale su svoje posebno islamsko useljeničko društvo. Imali su svoje zasebne trgovine, organizirali vlastiti religijski život, nisu osjećali potrebu učiti tuđi jezik……Ne zanosimo se mišlju da su ljudi tako ljubavlju prihvaćali drugu religiju. Bilo je pravilo: cuius regio, illius religio (Čija vlast, onoga i religija).

 

Razgovarao: Bedrudin Gušić

 

Uvaženi gospodine Markešiću! Da li je Vas iznenadila ostavka Pape Benedikta XVI?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Da, vele me je iznenadila. Nisam se nadao da će teolog takvoga formata to učiniti. No dogodilo se. Smatram da je to učinio jer nije imao hrabrosti izvršiti korjenite reforme, iako smo se mnogi od nas kršćana potajno tome nadali. Naime, u Vatikanu je papa Ratzinger bio punih 30 godina, sve je stoga morao poznavati – od ljudi ponaosob do načina administrativnog funkcioniranja. Inače, bio je jedan od najvećih i najznačajnijih katoličkih teologa, onih koji su bili i ostali vjerni Svetoj Stolici. Takvim su ga smatrali i drugi. Imao je, stoga, sve predispozicije okrenuti Crkvu budućnosti, prihvatiti suvremenu zbilju vremena i s njome komunicirati.


Spekulira se tu i tamo vezano za razloge njegove ostavke, odnosno neki smatraju da nisu u pitanju samo starosna dob i zdravstvena limitiranost koje je Papa naveo, nego i što-šta još. Ima li osnova za te spekulacije?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Njegovo odreknuće od papinske službe za mene nije izraz hrabrosti, nego izraz velikoga kukavičluka. O tome sam napisao i tekst koji Vaši čitatelji mogu naći na linku: http://www.index.hr/vijesti/clanak/ivan-markesic-kukavicluk-pape-benedikta-xvi/663013.aspx. Za mene je to bijeg od problema.


Kako biste Vi, u nekoliko rečenica, ocijenili učinak Pape Benedikta u proteklih osam godina njegovog vođenja Rimokatoličke crkve?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Mislim da sam na Vaše pitanje već odgovorio. Nije uspio modernizirati zastarjelu i predkoncilsku Crkvu. Nastojao je vraćati se u prošlost. No, nasuprot tome, morao je prihvatiti dijalog s modernim svijetom. Svejedno kakav taj svijet jest. Međutim, on se vraćao na vrijeme od prije Drugoga vatikanskog sabora (1965-1968). Osuđivao je, i to s pravom, sve moderne pošasti. Ali, što imamo od toga. Najzgodnije je nešto osuditi. Potrebno je nešto poduzeti kako biste ljudima ponudili dobru i izazovnu alternativu.


Teško je doći do približnog broja muslimana koji žive u zapadno-evropskim zemlja te SAD i Kanadi. Prema nekim izvorima, ima ih do 20 miliona. Da li je njihova potpuna integracija u ta društva moguća samo jednosmjerno, ili je to proces koji nužno podrazumijeva dva smjera?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Neprestano se govori o tome problemu. No, da biste negdje mogli biti primljeni i da se lijepo osjećate, potrebno je prihvatiti realnost života koji zatičete u prostoru u koji dolazite. Muslimani koji doseljavaju u zapadne, najvećim dijelom na kršćanskoj civilizaciji formirane društvene zajednice, nadaju se da bi trebali moći nastaviti živjeti životom kojim su do tada živjeli. Čak, i da ne trebaju znati ni jezik zemlje u koju dolaze. Naravno, da se moraju susretati s mnogim problemima. No, da biste se mogli lijepo osjećati u nekome području, potrebno je ne samo da drugi vas prihvate, nego da i vi drugoga prihvatite u njegovome identitetu. A to znači, da morate prihvatiti činjenicu da dolazak stranca u neko mjesto uvijek izazova strah. I ne znam zašto se muslimani čude da u zapadnim nemuslimanskim zemljama postoji određena doza, ili čak jako velika islamofobija. Ništa čudno. I muslimani se moraju upitati čime doprinose da postoje islamofobi. Je li problem samo u kršćanima, ili i u njima koji su stoga kršćanofobi?


Da li, zapravo, današnja Evropa, razumije islam? Da li se trudi da ga razumije?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Europa se davno upoznala s islamom. I divila se islamskoj kulturi. Uzmimo samo velikoga Goethea, ili pak Lessinga. Europa je, kako, vidimo prihvatila muslimane. Istina, nije se u početku brinula tko su ti ljudi. Za nju su to bili samo fizički radnici, Gastarbeiteri. Nije ih zanimala njihova kultura niti njihova religija. Pustili su ih da žive u predgrađima. S njima nisu komunicirali, nisu stvarali osobna obiteljska prijateljstva, osim koliko je to tražio posao. Islamske zajednice stvarale su svoje posebno islamsko useljeničko društvo. Imali su svoje zasebne trgovine, organizirali vlastiti religijski život, nisu osjećali potrebu učiti tuđi jezik.

No, s druge strane, muslimani, dolazeći u Europu, nisu prihvatili Europu onakvu kakva ona jest, nego su se nadali da bi Europa trebala izgledati kao društvo izgrađeno na temeljnim odrednicama islamske religije. A, to nije moguće. Vi jako dobro znate koji problemi postoje u Njemačkoj samo zato što se zbog neprihvaćanja njemačke domicilne kulture, ponajprije njemačkog jezika, nije bilo moguće izgraditi zajedničko i skladno društvo. Ne bih želio da pomislite da su za sve krivi muslimani, a da su zapadni Europljani, najvećim dijelom kršćani, u pravu. Ne! Nipošto! Ponavljam, za suživot kao i za ljubav potrebno je dvoje, i to dvoje onih koji mogu i hoće radi zajedničke budućnosti prihvatiti da su različiti.


Prema nekim izvorima (portal Pravoslavne crkve iz Antalije), oko 18,5 miliona kršćana/hrišćana živi u 19 arapskih zemalja, u kojima čine od 1-10% populacije u tim pojedinim zemljama. Da li ste istraživali njihov položaj u islamskom svijetu i može li se povući, uvjetno rečeno, neka paralela između položaja muslimana na Zapadu i kršćana/hrišćana na Istoku?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Ne treba nikada praviti takve usporedbe. I ovdje ih je nemoguće praviti. Naime, u arapskim zemljama kršćani su kao i muslimani domicilno stanovništvo. Kršćani su u tim zemljama živjeli i prije pojave islama. Mnogi od njih su, kao u našoj Bosni i Hercegovini, iz raznoraznih razloga prihvatili islam. Neki milom, drugi silom. Kao i kod širenja kršćanstva. Ne zanosimo se mišlju da su ljudi tako ljubavlju prihvaćali drugu religiju. Bilo je pravilo: cuius regio, illius religio (Čija vlast, onoga i religija). Dakle, arapske zemlje su domovina kako arapskih muslimana tako i arapskih kršćana. Međutim, zapadna Europa nije izvorna ni kršćanska ni islamska domovina. Istina, kršćani su u nju prije došli, učinili je „kršćanskom“. Islam je nekoliko puta pokušavao. No, kako je islam kao i kršćanstvo misijska religija, one su na istome prostoru rivalske, bore se za prevlast. I stoga su veoma često u sukobu. I jedna i druga polažu univerzalno pravo da svi ljudi na ovome svijetu mogu i trebaju, biti kršćani, odnosno muslimani. I jedni i drugi teže to ostvariti. I ratove vode i vodili su u to ime. A vjeruju u jednoga Boga.


Učestvovali ste u radu znanstvenog skupa održanog u Islamskom centru u Zagrebu u proljeće prošle, 2012. godine, pod nazivom “Islam i Europa: stanje i perspektive”. Zamolio bih Vas da se dotaknemo samo jednog segmenta iz Vašeg izlaganja, odnosno da i za naše čitatelje odgovorite na pitanje: hoće li islam uspjeti u Evropi i ako hoće – kako i zašto?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Islam je, kako rekoh, misijska religija. Hoće li uspjeti u Europi zavisi od dviju važnih varijabli: ako kršćani ne budu živjeli životom utemeljenim na kršćanskim vrijednostima i ako im bude svejedno što će biti s njihovom na kršćanskoj religiji izgrađenoj kulturi, islam će imati slobodan prostor da ponudi neke „nove“ vrijednosti na kojima će biti moguće osmisliti svakodnevni život. Međutim, ukoliko „silom“ bude ulazio u Europu preko ljudi koji će tu miroljubivu religiju iskorištavati za postizanje političkih ciljeva, ako pojedinci islam budu zlorabili u političke svrhe, sve snažnijom će se pojavljivati islamofobija, i to ne kao neki normalni strah od nečega novoga, nego kao nova politička ideologija, koja će zamijeniti strah od istočnoeuropskoga, odnosno ruskog ateističkog komunizma. Nažalost, suvremena politička sporenja u mnogim slučajevima „potkrijepljena“ su religijskim legitimacijama. S njima se lakše ide u rat. Uzmimo samo posljednji rat na područjima bivše države Jugoslavije. Što su oko vrata nosili čiji vojnici: križeve, krstove, amajlije. Odakle imamo npr. Groblje šehida i palih boraca. I jedni i drugi su poginuli u obrani domovine Bosne i Hercegovine. Ali, neki su u toj pogibiji religijski učinjeni vrjednijima. S križem, krstom, krunicom oko vrata lakše se išlo u rat. I s njima su poginuli, bez obzira na vjerozakonski predznak, lakše „odlazili“ u raj. Dali su život na „Oltar Domovine“.


U svojoj knjizi „Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine“ koja je izdana 2010. godine, između ostalog tvrdite do proces sekularizacije u BiH nije naišao na plodno tlo. Zašto?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Niti je imao pogodno tlo niti je imao vremena za to. Kao što ni jedan do sada započeti proces u Bosni i Hercegovini nije uspio biti doveden do kraja, tako nije uspio ni proces sekularizacije koji se najvećim dijelom provodio državnom ateizacijom društva. Taj proces imao je nekoga uspjeha dok je to bilo društveno i partijski poželjno. Ratom sve se stubokom mijenja. Okrilje religijskoga i nacionalističkoga moglo je pružiti utočište strahu od drugoga. Sve izvan toga nije više bilo poželjno. Miješani brakovi posebno. Ali ni religijski i nacionalno miješani prostor više nije bio željeno mjesto stanovanja.


Šta znači “religizacija politike” i “politizacija religije” na primjeru BiH?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Ovo su trendovi „svjetskih razmjera“ i na poseban način obilježavaju društvenu zbilju tranzicijskih zemlja, pa time i Bosnu i Hercegovinu, a što sam na poseban način obrađivao u svojoj gore spomenutoj knjizi.

Politizaciju religije imamo npr. u stvaranju konfesionalnih političkih stranaka (npr. Hrvatska kršćanska demokratska unija – HKDU, ili pak Muslimansko-bošnjačka organizacija – MBO). Sve ono što je za neku religiju bilo jako važno (simboli, smislene orijentacije, institucije) počinje biti temeljna odrednica ali okosnica djelovanja nacionalnih političkih stranaka. U Bosni i Hercegovini svjedočimo, a svjedočili smo i posljednjih dvadesetak godina stvaranju i promoviranju političkih opcija temeljem „religijskih motivacija“, zatim instrumentalizaciji i zloporabi religije u političke svrhe, promoviranju religijskih opcija s političkim razlozima i motivima, a sve da bi se ostvarilo političke ciljeve. Politički vođe uz to neprestano žele javno pokazivati kako su uistinu veliki vjernici. Oni su prvi u crkvama i džamijama, posebno ako znaju da će njihovo sudjelovanje u religijskim obredima pratiti televizijske kamere i fotoaparati.

Sasvim suprotnu situaciju imamo u religizaciji politike, što se ogleda u činjenici da vjerski vođe ne samo da se pojavljuju na velikim političkim, stranačkim skupovima, nego postaju kadrovici u političkim strankama, čak i članovima najužih stranačkih vodstava. Time, oni postaju sigurni pokazatelj neodlučnim biračima koja je politička opcija ispravna i koji je to politički lider onaj pravi koji zastupa istinske političke, a time zacijelo nacionalne ciljeve koje  je potrebno slijediti. Time određena politička opcija postaje ne samo nacionalna, nego i konfesionalna. Vjerski vođe vrše legitimaciju određenih političkih opcija, daju im legitimitet. Oni si uzimaju za pravo upozoravati političke vođe ako skrenu s pravoga puta.

U takvim situacija na djelu je, kako bi to lijepo kazao moj profesor, Srđan Vrcan, „procesi prepoznatljive političke razmjene na već otvorenome (političkome i religijskom tržištu), na kojem se religijski „proizvodi“ i religijska „dobra“ razmjenjuju za političke „proizvode“ i politička „dobra“, ali i obratno.


A na primjeru ostalih država nastalih raspadom ex-Jugoslavije?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Ako igdje vrijedi izreka „copy- paste“, onda je to na primjeru država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Finese se sastoje isključivo u tome u kojoj od tih zemalja prevladava određena konfesija, odnosno nacionalna/nacionalistička retorika. A modeli su gotovo pa isti. Još uvijek nemamo ni jednu državu u kojoj bismo mogli reći da je uređena kao sekularna država. U svakoj od njih imamo snažno prožimanje religijskoga i nacionalnog/političkog.


I, za kraj, da li je Crkva ponudila neke svoje vrijednosti u izgradnji društva u postkomunističkom razdoblju u Hrvatskoj?

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Nažalost, ne u onoj mjeri kako se od nje očekivalo. Više se zabavila političkim pozicioniranjem na društvenoj sceni, zatim povratom imovine i materijalnim situiranjem negoli i duhovnom obnovom svojih vjernika. Ono što Crkva treba uraditi jest jedna nova evangelizacija, zapravo rekristijanizacija onih koji se nominalno izjašnjavaju kao vjernici katolici, a sve da bi počeli živjeti prema naputcima vlastite vjere.


Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Prof. dr. MARKEŠIĆ: Hvala Vama što ste mi pružili mogućnost izreći nekoliko svojih zapažanja i putem ovih internetskih ratila omogućiti da i drugi o tome nešto saznaju.

 

 02/2013