Ivica Đikić, novinar tjednika Novosti, književnik i dramski pisac, autor kapitalnog dokumentarnog romana “Beara”, u intervjuu za Remarker koji je vodio Bojan Tončić, govori o hrvatskom i srbijanskom društvu, suočenju s prošlošću, kreiranju i podsticanju zabluda, medijima, pravosuđu, stvaranju “konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla”...


Često ste i zapaženo pisali i govorili o potrebi suočenja hrvatskog društva sa ratnom prošlošću, sa zločinima počinjenim nad civilima - da li je taj proces započeo, kakvog je kvaliteta ono što se nudi kao dokazni materijal, a kakva spremnost građana većinskog naroda da prihvati istinu?

Proces suočavanja hrvatskog društva s ratnim zločinima hrvatske strane - u pravosudnom i medijskom, pa i političkom pogledu - u nekoj nezanemarivoj mjeri trajao je sve od kraja devedesetih do ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine. Nakon tog datuma, kojem je prethodila oslobađajuća haška presuda generalima Gotovini i Markaču u slučaju „Oluja“, Hrvatska je naprosto jednostrano odlučila da je bilo dosta istraživanja i procesuiranja vlastitih ratnih zločina. Što se moralo - moralo se, ali sad se više ne mora, pa nećemo. Istražuju se, pod političkim pritiskom, zločini Srba nad Hrvatima, no ni u tome nema bogznakakvih rezultata. A o spremnosti građana da prihvate istinu nema smisla govoriti u situaciji u kojoj političke i intelektualne elite poduzimaju i najnezamislivije logičke i pravne akrobacije da bi hrvatsko ratovanje i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini prikazali djevičanski čistim, čak i u slučajevima kad postoje pravomoćne osuđujuće presude.


Govorite o ratnoj pobedi i moralnom krahu države i društva?

Naličje ratne pobjede sastoji se od ubojstava, paleža i pljačke, od smišljenog i trajnog prekrajanja etničke slike u Hrvatskoj, ali tu stranu nitko ne želi vidjeti, jer vlada uvjerenje da će time ona velika ratna pobjeda biti izgubljena u mirnodopskim uvjetima, za zelenim stolom. To je, naravno, infantilno: to što ste vi stavili dlanove preko očiju i ne želite vidjeti istinu, ne znači da je istina prestala postojati; to što ste vi odlučili obmanjivati sebe, ne znači da uspijevate obmanuti i sve druge. Ta vrsta infantilizma jedno je od centralnih mjesta ovdašnje politike i kulture.


"Manipulatori i zli ljudi uvijek će postojati, ali oni će biti ozbiljna društvena opasnost tek ako društvo nema efikasne alate da se bori protiv njih, da ih raskrinkava i da ih smješta na njihovo mjesto."


U Srbiji, u kontekstu zločina počinjenih nakon Oluje, nema preispitivanja onoga što se desilo kada je područje koje su naseljavali Srbi, tokom agresije i građanskog rata, potpuno etnički očišćeno od Hrvata. Niko ne postavlja pitanja o 1991. i stvaranju balvan-države po diktatu i uz logistiku Beograda?

Politička i intelektualna Srbija dominantno misli da je primitivnim trikovima i igrokazima moguće stvoriti prečicu do konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla, te da se selektivnom upotrebom činjenica i relativizacijom mogu zamutiti istina i zdrav razum. Ako je dežurni mađioničar talentiran i nadahnut, taj igrokaz može privući biračke mase, jer je to lakši put, ali u suštini se radi samo o produbljivanju moralne, intelektualne i političke zapuštenosti i besramnosti čitavog jednog društva, čitave jedne nacije. Više od trideset godina, s rijetkim i prekratim prekidima, glavna struja srpske politike i javne misli uglavnom je odsječena od doticaja s realnošću i od odgovornog shvaćanja političkog posla, što znači da nema prečica i čarobnih štapića, nego ima samo svladavanja prepreka i lekcija koje se moraju temeljito proraditi.


Kako danas vidite odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a kako odnose dve države?

Mnogo je slojeva u onome što se naziva odnosima Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske. Mnogo je slojeva u kojima su ti odnosi korektni, vođeni logikom svakodnevnog života i poslovnih običaja. To su uglavnom slojevi koje ne vidimo u medijima i u javnom prostoru. Ono što vidimo jesu, u najvećoj mjeri, manifestacije mržnje i nepovjerenja na svim razinama, od ulice do najviših državnih funkcija. I jednoj i drugoj politici potrebna je ta vrsta napetosti kao sigurno utočište pred unutrašnjim optužbama za manjak patriotizma, ili pred temama koje razotkrivaju njihovu nesposobnost i nedoraslost. Nažalost, ni na jednoj od strana trenutno ne vidim relevantne političke grupacije koje bi mogle i htjele izvući ove zemlje iz tog vrtloga.

Ostatak intervjua, u kojem govori o igranoj seriji Novine, romanu Beara, genocidu u Srebrenici... pročitajte na remarker.media