Ovaj tekst ne pišem zbog brojnih muškaraca koji su se na društvenim mrežama prethodnih dana burno pobunili protiv novog krivičnog dela – seksualnog uznemiravanja. Oni dobro znaju razliku između udvaranja i uznemiravanja (kao što znaju i razliku između brige i proganjanja, što je takođe krivično delo od pre neki dan). Znaju šta znači kada žene odbijaju komunikaciju sa njima, ubrzaju korak kada se za njima zviždi ili se kiselo nasmeju kada su izložene komentarima o svom fizičkom izgledu. Znaju, ali oni koji to ipak rade smatraju to svojim neotuđivim pravom – muškost se i dalje gradi na objektifikaciji i ponižavanju žene.

Tekst pišem kao podršku svim ženama koje su ovih dana branile pravo žene na život bez muškog uznemiravanja. Za sve one koje su konačno, sa donošenjem ovih zakonskih izmena, dobile mogućnost da javno progovore o onome što im se dešava, a za šta su im institucije koje imaju moć i obavezu da ih zaštite do juče govorile da „ne mogu ništa da urade dok ne preraste u fizički kontakt“. Takođe ga pišem i za sve one koji slepo veruju tabloidnom medijskom izveštavanju, koje je ovih dana još jednom dokazalo svoju neprofesionalnost i mizoginiju. Krenimo redom.

Izmene Krivičnog zakonika koje su donete krajem prošle, a stupile na snagu 1. juna ove godine između ostalog podrazumevaju uvođenje novog krivičnog dela – seksualnog uznemiravanja. Ovo delo nije potpuna novina u zakonodavstvu Srbije. Kada su 2002. donete izmene Krivičnog zakonika, tj. kada su dela nasilja u porodici i silovanja u braku konačno definisana kao krivična, uvedeno je i krivično delo seksualnog uznemiravanja. Tada je ono bilo svedeno samo na delo koje se dešava na radnom mestu, ali činilo se da je Srbija na dobrom putu da, makar formalno, radi na stvaranju društva netolerantnog na muško nasilje prema ženama.

Iz brojnih primera znamo da jednom izborena ženska prava lako mogu da budu izgubljena, što se desilo i sa ovim delom – Vlada RS pod premijerom Vojislavom Koštunicom izbrisala je seksualno uznemiravanje iz Krivičnog zakonika i značajno smanjila kazne za druge oblike muškog nasilja prema ženama.


Polno vs seksualno uznemiravanje

Ponovo su protekle godine zalaganja feministkinja za bolju zaštitu žena od nasilja, da bi Srbija potpisala i ratifikovala Konvenciju Saveta Evrope o borbi i sprečavanju nasilja u porodici i nasilja prema ženama 2013. godine. Usklađujući zakone sa obavezama iz Konvencije, Srbija je pred Međunarodni dan borbe protiv nasilja novembra 2016. kriminalizovala seksualno uznemiravanje. Zakonopisci su ga, doduše, nazvali polnim uznemiravanjem, obrazlažući da je termin seksualno strana reč i da kao takva ne treba da se nađe u zakonu. Autonomni ženski centar (AŽC) je amandmanima skrenuo pažnju poslanika i poslanica na razliku između termina polno i seksualno, obrazlažući da te dve reči ne znače isto. Reč polno ukazuje na to da delo čini pripadnik jednog pola u odnosu na osobu drugog pola, dok reč seksualno označava da se radi o određenim ponašanjima seksualne prirode (nuđenje ili traženje svih oblika seksualnih odnosa, dodirivanje po intimnim delovima tela, javno prikazivanje intimnih delova tela, slanje seksualno uvredljivih poruka) koje može da čini i pripadnik/ca jednog pola prema pripadniku/ci istog ili drugog pola. Pored toga, AŽC je ukazao i na druge reči koje se nalaze u Krivičnom zakoniku, a koje su stranog porekla (poput fotografisanja ili falsifikovanja), kao i na druge zakonske akte koji koriste termin seksualno – sam Krivični zakonik u periodu od 2002. do 2005, zatim važeći Zakon o radu, Zakon o zabrani diskriminacije itd. Ipak, izmene su usvojene i Krivični zakonik je dobio novi član – 182a Polno uznemiravanje.


Sedma sila protiv žena

Iako su izmene usvojene prošle godine, tek nekoliko dana pre njihovog stupanja na snagu mediji su odlučili da, u svom stilu, informišu javnost o tome „šta nam se sprema“. Pa smo tako bili informisani naslovom poput „Za udvaranje kazne po džepu“ (Večernje novosti), ili njegovom (drastičnijom) varijacijom – „Zbog udvaranja idete u zatvor“ (Alo).

Pre nego što odgonetnemo šta se krije iza ovih naslova, hajde da vidimo šta tačno kaže zakon:

„182a – Polno uznemiravanje

(1) Ko polno uznemirava drugo lice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest meseci.

(2) Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema maloletnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri meseca do tri godine.

(3) Polno uznemiravanje jeste svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(4) Gonjenje za delo iz stava 1. ovog člana preduzima se po predlogu.“

Da li udvaranje predstavlja verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica? Da li izaziva strah? Da li stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje? Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja negativan, onda ne govorimo o krivičnom delu, te nije moguće dobiti ni novčanu kaznu, a zasigurno ne kaznu zatvora. Ukoliko je potvrdan, onda uopšte ni ne govorimo o udvaranju i ne vidim zašto bismo imali problem s tim da neko kome je cilj da drugu osobu ponizi, uvredi ili je dovede u stanje straha za to i odgovora.

Za one koji to i dalje ne razumeju, žene su po društvenim mrežama poslednjih dana zaista imale strpljenja da muškarcima objasne: „Ako žena kaže ne, a ti nastaviš da joj se obraćaš, to je uznemiravanje, ako se upusti u razgovor s tobom, smeje se i pričate na smenu, to nije uznemiravanje“. Prosto.

Dnevni list Informer je otišao korak dalje. Naslovom „Švaleri, oprez: Za napadno udvaranje od sada se ide na robiju“ iskazao je solidarnost sa muškarcima poručujući im da nije strašno ako nekoga uznemiravaju, ali im dobronamerno skrećući pažnju na to da od sada paze, jer mogu biti kažnjeni.

Ključna medijska objava koja je izazvala najbrojnije reakcije verovatno je bila fotografija uz tekst iz Večernjih novosti.

Pored toga što su pobrojana dela izmešana (neka čine krivično delo proganjanja, a ne seksualnog uznemiravanja, poput praćenja i sačekivanja, ili slanja poruka koje nemaju seksualnu konotaciju), te nije jasno koje ponašanje spada u koje krivično delo, netačna je i informacija da se od sada kažnjava „teranje na seksualni odnos od strane supruga“, što je samo eufemizam za delo silovanja u braku. Kao što je već rečeno, silovanje u braku je krivično delo od 2002. i nije polno određeno – što znači da Zakon prepoznaje ovo delo bilo da je učinjeno od strane muškarca ili žene. (Ovde možda nije na odmet pomenuti i da ne postoji statistika o presudama za ovo delo, jer se nije vodilo kao posebno, već u okviru dela „silovanje“, iako je, kada se desi u braku, moralo biti pokrenuto na predlog stranke, što su izmene KZ od 1. juna promenile, te se i ono sada goni po službenoj dužnosti.)

Pored ovoga, u različitim medijima bile su prenete i izjave izvesnog „seksologa“ koji objašnjava da se ovaj zakon „kosi sa našim mentalitetom, jer smo mi šaljiv narod, a ljudima sa našeg podneblja prija udvaranje“. I ovo je maliciozna izjava kojom se seksualno uznemiravanje ponovo poredi sa udvaranjem, te se u potpunosti banalizuje, nekritički se svodeći na „šalu“. Umesto kritičkog osvrta na to šta znači da je seksualno uznemiravanje „deo našeg mentaliteta“, ovaj argument je u stvari postao opravdanje za ovu vrstu ponašanja. Seksualno uznemiravanje, ipak, nije deo ponašanja samo balkanskih „mačo muškaraca“ – žene širom sveta izložene su ovoj vrsti muškog nasilja. Jedina razlika je u stepenu odlučnosti države i društva da takvo ponašanje podstiču ili sankcionišu. Zakon je tu – sada čekamo njegovu primenu.

Neki mediji tvrde da je ovo model preuzet sa zapada, sa namerom da žene i muškarci u Srbiji obustave sve kontakte, što će dovesti do izumiranja srpskog naroda – ali polemika sa ovim stavom mi se čini bespredmetnom.

Navedeni primeri medijskog izveštavanja možda deluju izolovano i kao nešto čemu ne treba pridavati preveliku pažnju, ali nisam sigurna koliko taj argument stoji. Po društvenim mrežama kruže fotografije i stavovi koji obesmišljavaju ovo krivično delo, čineći dodatno težim ženama, ali i muškarcima, da razumeju šta ono tačno podrazumeva i obeshrabrujući ih da ga prijave (delo se ne goni po službenoj dužnosti, već samo na predlog stranke).

Svaki kutak društvenih mreža gde je ova tema otvorena obiluje mržnjom prema ženama koje su „prezaštićene“, kojima se „ne sme ni obratiti“ (muškarci često imaju osećaj da imaju pravo da se obrate ženi u javnom prostoru – probajte da sedite same na klupi u parku i čitate knjigu, neće vas zaobići makar jedan muškarac koji ima neko pitanje ili ponudu za vas), koje „svojim ponašanjem upravo to i traže“, te koje će masovno zloupotrebljavati i lažno prijavljivati ovo krivično delo. Posebno je interesantna zabrinutost muškaraca u vezi sa lažnim prijavama od strane žena koje će hteti da im „podmetnu“. Podmetanje ide uz prenošenje droge i uz neka druga krivična dela, ali nikada se zbog toga nije digla ovolika galama. Simptomatično je i da se u ovim diskusijama nije pojavila nijedna žena koja se oseća kao moguća žrtva lažnog prijavljivanja od strane muškarca.

Da sve ne ostane na online mizoginiji, pobrinuli su se Facebook korisnici koji su najavili „Masovno dobacivanje i udvaranje ženama“ na Trgu republike u Beogradu, uz obrazloženje da je cilj događaja da se „poslednji put ponašamo kao muškarci pre nego što nas pohapse“, dodajući i da je „moderan feminizam (uz ostale autošovinističke liberalne ideologije) kancer našeg društva“. Nisu pomenuli da feministkinje jesu kancer, ali muškog patrijarhalnog društva.


Protiv volje žene

Ključna stvar kada govorimo o seksualnom uznemiravanju je ta da je to ponašanje koje se dešava protiv volje žene. Od medija se očekuje da predstave širi kontekst ove pojave – od toga zašto kada kažemo „seksualno uznemiravanje“ prvo pomislimo na ponašanja i prakse koje žene trpe od strane muškaraca, iako je zakon polno neutralan; preko toga koliko je zastupljeno (prema jednoj anketi koju je sprovela grupa studentkinja u Beogradu pokazalo se da je 100% ispitanica doživelo seksualno uznemiravanje u javnom prevozu – od neželjenih obraćanja, preko dodira, do pokazivanja polnih organa…), do toga gde je zastupljeno (znamo da je posebno prisutno na fakultetima, u školama i na radnim mestima, odnosno upravo tamo gde je velika koncentracija moći i dalje u rukama muškaraca koji je zloupotrebljavaju na ovaj način).

Činjenica je da živimo u društvu u kome pristanak žene nije važan. Od malih nogu nam se šalje poruka da treba da pristanemo na ljubljenje od strane rodbine i pipkanje od strane dečaka jer „to je ono što dečaci rade“. Kao što se takvo ponašanje smatra bezazlenom dečijom igrom, tako se i seksualno uznemiravanje svodi na udvaranje.

U nekoj stručnoj literaturi seksualno uznemiravanje se često prepoznaje samo kao ponašanje koje se dešava u odnosu „nadređeni-podređena“, te se zato najčešće povezuje sa situacijama koje se dešavaju na radnom mestu ili fakultetu. Ovakva analiza uzima u obzir nejednake odnose moći, ali u potpunosti zanemaruje činjenicu da moć između žena i muškaraca svakako nije ravnomerno raspoređena, bez obzira na to da li je u konkretnoj situaciji ona na višoj društvenoj poziciji u odnosu na njega. Pipkanje devojčica od strane dečaka na školskom hodniku je seksualno uznemiravanje i jasan pokazatelj njegove zloupotrebe moći – moći koju ne bi imao da je rođen kao devojčica. Sve ovo je deo kulture silovanja u kojoj se svi vidovi seksualnog uznemiravanja i muškog nasilja ne samo potcenjuju i zanemaruju, već i sistemski podržavaju i ohrabruju.

Svaka od nas na različite načine doživljava i reaguje na komentare, dobacivanja i obraćanja od strane muškaraca, ali najvažnija stvar kod seksualnog uznemiravanja jeste da ono bude prepoznato i imenovano kao takvo. U praksi će ovo delo biti teško dokazivo, ali je važno da znamo da će se pod seksualnim uznemiravanjem podrazumevati samo ono ponašanje koje je žena imenovala kao takvo i jasno stavila do znanja osobi od koje dolazi da je uznemirava.

Ovo se delimično kosi sa feminističkim uvidima u vezi sa dokazivanjem seksualnog uznemiravanja. Feminističke politike podrazumevale bi da se u svim slučajevima seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja govori ne samo o dobrovoljnosti i pristanku na određeni čin, već i o postojanju želje da se taj čin desi. Ovo se objašnjava i činjenicom da sam termin pristanak podrazumeva koncept u kome postoje dve osobe – ona koja izražava autentičnu potrebu ili želju (aktivna), i ona koja daje pristanak na ispunjavanje potrebe i želje koje nisu njene (pasivna), odnosno ona Druga koja se priklanja tuđim željama. Zbog situacija u kojima žene, iz različitih razloga, nisu bile u stanju da reaguju na uznemiravanje ili nasilje, te posledica koje su u pravnom sistemu zbog toga snosile (da ne govorimo o preživljenoj stigmi i okrivljavanju), feministkinje širom sveta svesne su da princip „ne znači ne“ više nije dovoljan – neophodno je da postoji izražena autentična želja. Tek „da“ zaista znači „da“. Ukoliko na poslu od poslodavca slušamo komentare na račun našeg izgleda ili zahteve da nosimo određenu vrstu garderobe na radnom mestu, a koja može da stvori osećaj poniženosti, te zato svoje oblačenje uskladimo sa time, iako može da deluje da smo na to pristale, to svakako ne znači da smo imale želju da se to desi.

Zato je važno da budemo svesne da iako se zakoni polako približavaju feminističkim standardima, oni i dalje ostaju u muškim okvirima razmišljanja. Dakle, ukoliko nam se desi situacija seksualnog uznemiravanja, od najveće je važnosti da na nju odreagujemo. Daleko smo od društva u kome ne dominiraju muški obrasci misli i ponašanja, ali sledeći put kada vam se neko bude „udvarao“, iskoristite mogućnost da mu kažete da svoju muškost više ne sme da gradi na račun dostojanstva žena.

Sanja Pavlović

Autonomni ženski centar

Tekst prenosimo s portala Peščanik.net