Prenosimo dio teksta, s podnaslovom Beskrajna pozorišna predstava, autora Lasla Vegela, objavljenog u tekstu Balkan je ponovo nemiran. Preporučujemo pročitati cijeli tekst na Autonomija.info

Režija je inventivna, ali glumci su preterano grubi. Nadasve čudno se ponaša, međutim, publika. Ne oglašava se aplauzom posle velikih patetičnih scena. Spretno izrežirani poeni ostavljaju gledaoce hladnim. A onda počinju da aplaudiraju u najnezgodnijem trenutku, pre nego što glumac duboko udahne da bi se pripremio na banalnu repliku. Sedeći u loži, kao na kakvom prestolu, okružen oduševljenim obožavaocima, reditelj zbunjeno posmatra šta se događa. Najveće iznenađenje ga čeka, međutim, na kraju predstave. Uzalud se spušta i diže zavesa, uzalud se vraćaju i uzalud se klanjaju glumci i glumice, gledaoci ne aplaudiraju. Reditelj uvređeno, s visine odmerava publiku. Niko ne aplaudira, ali nema ni zvižduka. U apsurdnoj situaciji ne može se znati da li se gledaocima koji u mukloj tišini sede na svojim mestima, predstava dopala, ili nije. Naposletku asistent reditelja relaksira napetost. Publici se komad toliko dopao, da ga želi pogledati još jednom. Diže se zavesa, scena je raskošno obasjana, predstava počinje ispočetka. A onda se ista predstava igra ponovo, iznova. I niko ne može ni da nasluti, dokle će to tako da potraje…