Milan Kangrga: Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati
Čovjek rodovsko-plemenske zajednice još nije dospio do nivoa kada bi mogao biti tretiran kao moralno biće
Izvor fotografije: U. Veruda (Mlada žena u vrtu ruža)
Da li ste se u poslednjih deset godina, kada moral ovde doživljava katastrofalan pad, pokajali što ste se bavili etikom?
Zadnjih deset godina? Smatram da nam nikakvog morala ne fali – govorim sad za Hrvatsku – već nam fali pravna država. Moral nema inventara, bilo kakvih sredstava, a najmanje praktičkih, da razrešava bitna pitanja čovjeka i njegove situacije. Etičko ili moralno faktički je samo kompenzacija za ljudski život koji se nema. To je glas vapijućega u pustinji. Ako je sve u kaosu, ako nema pravnih normi, ako se sve ruši, ako nema osnove za bilo kakav normalan život – zahtjevati od nekog da bude moralno biće čak je i licemjerno. To je bumerang, protivurječno, kontraproduktivno. To ostaje samo puki postulat – kako se kantovski kaže – da nešto treba. Treba, da. To znamo, čovjek zna da treba, samo kako će? Sve zemlje bivše Jugoslavije bore se sa problemima koji su za mene pravnog karaktera, i situacija se neće popraviti dok se ne uspostave pravne norme.
Historijska činjenica, ili povijesni problem, jest to što do moralnog habitusa može doći čovjek tek kad postaje samosvjesno biće. A to znači tretirati sebe i drugoga kao čovjeka. Čovjek rodovsko-plemenske zajednice još nije dospio do nivoa kada bi mogao biti tretiran kao moralno biće. On nije ni amoralno, ni nemoralno, ni antimoralno, ni moralno biće, on je još nedodirljiv, zato što još nije čovjek. Na njega ne možete apelirati. Tako dugo dok postojiš samo kao Hrvat, ili Srbin, ili šta ja znam šta, još nisi čovjek. Na tebe tad ne mogu apelirati kao na čovjeka, nego samo kao na Hrvata, ili Srbina... A koji je to hrvatski moral? To je drveno željezo, to ne postoji.
Plemenski čovjek je naivno, fino zaštićen od svake odgovornosti jer je odgovoran samo hrvatstvu ili srpstvu. Znači, ako ubije drugoga – ko nije njegove nacije – onda je napravio svoje veliko djelo, onda je vitez, heroj, pravi sin svoga roda... Ne možete Norcu ili Gotovini reći da to što su radili nije moralno, to je nonsens. Ne samo da ispadate naivni, već je nedopustivo da ne vidite da idete mimo. Naše cjelokupno tlo je toliko "nevino" u plemensko-rodovskom načinu života, koji ne smatram historijskim, a još manje povijesnim – tu pravim razliku, da moralni moment ne može doći do izražaja. Moral podrazumjeva samorefleksiju, samokritiku, razmišljanje, i odnosi se samo na pojedince. U pravu sam osoba – kako kaže Hegel – a u moralu sam subjekt kao samosvjesno biće koje samo odgovara za ono što čini.
Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće postati čovjekom.
Primitivac ne cijeni sebe, zato ni drugoga ne cijeni. Zna kakav je, pa misli i za druge da su takvi. Ako je na–rođen onda je član naroda, pa će biti dobar Srbin, Hrvat... Najbolji Njemci su SS–ovci, oni su na–rođeni. To im je dovoljno, na to se pozivaju. To znači da su se srozali, da im je dovoljno da su se izlegli.
U tekstu u Republici – koja više ne izlazi – postavio sam pitanje da li je Edip uopšte došao u Hrvatsku imajući na umu čuvenu zagonetku: šta je to što ujutro ide četveronoške, u podne na dve noge, a uveče na tri? Rekao sam da Edip, dakle, još nije stigao u Hrvatsku, jer odgovor je ovdje uvijek Hrvat, a ne čovjek.