Miro Barešić dobio je spomenik u svom rodnom selu Draga kod Šibenika. Spomenik je neopevano ružan: statua u stojećem stavu, desna ruka iznad očiju kao da nešto osmatra na horizontu. Ko zna, taj zna da osmatra nebo, očekujući avion koji dolazi po njega da ga odbaci do Madrida i dalje. Taj avion kompanije SAS sa 96 talaca oteli su njegovi saborci iz hrvatske emigracije; to se u zvaničnoj emigrantskoj literaturi inače zove „posudba švedskog zrakoplova“, koliko da znate.

Vratimo se na početak. Dana 7. aprila 1971. Miro Barešić (1950) i Anđelko Brajković (1948) došli su u jugoslovensku ambasadu u Stokholmu pod izgovorom da im trebaju formulari za venčanje; pre toga su već bili izvideli teren pod istim izgovorom. Kad je ambasador Vladimir Rolović ušao u prostorije ambasade na petom spratu visoke zgrade, pojurili su za njim; Barešić ga je onesvestio udarcem pištolja u glavu i zabarikadirali su se u njegovom kabinetu. Obezbeđenje je zvalo policiju i pokušalo da provali vrata, ali su oni pucali kroz zatvorena vrata i ranili jednu sekretaricu. Pucali su i Roloviću u nogu kad je došao svesti. Ideja je – tvrdi hrvatska emigracija bila da uzmu ambasadora za taoca i da ga razmene za dvojicu hrvatskih terorista, uhapšenih u Švedskoj nešto ranije. Stvar je krenula pogrešnim pravcem, kako to već biva u amaterskim i nepromišljenim akcijama. Videvši da im izlaza nema, Barešić hicem u glavu smrtno ranjava Rolovića, koji će umreti u bolnici posle osam dana. Onda njih dvojica shvataju da su ostali bez municije i predaju se švedskoj policiji. Desetog septembra 1971. obojica su osuđena na doživotnu robiju. Cela epizoda potresnim je rečima pesnički opisana u knjizi fra Vjekoslava Lasića iz 2009. „Miro Barešić“ (taj Lasić je onaj koji svake godine služi mise zadušnice za Antu Pavelića u jednoj od glavnih zagrebačkih crkava i objašnjava da „Poglavnik pjeva na nebu u horu sa nevinom dječicom“).

Idemo dalje. Hrvatska teroristička emigracija odmah je krenula da planira oslobađanje Barešića i Brajkovića iz zatvora. Jugoslovenske su službe za te planove doznale iz svojih saradničkih veza u hrvatskoj emigraciji i već 7. januara 1972. upozoren je u SSIP švedski ambasador u Beogradu Lanart Finmark da se tako nešto sprema. Prvi pokušaj bekstva njih dvojice osujećen je avgusta iste godine. Drugi pokušaj bio je uspešan: trojica hrvatskih emigranata, Nikola Lisac, Tomislav Rebrina i Rudolf Prskalo, oteli su 15. septembra 1972. avion DC-9 kompanije SAS sa 96 putnika i članova posade na liniji Oslo-Geteborg-Stokholm i prisilili ga da sleti u Malmeu. Treba se prisetiti da su tada, 1971-72, mere bezbednosti bile daleko ispod današnjih – i u ambasadi i po aerodromima. Upućen je ultimatum na koji su švedske vlasti pristale odmah (a šta im je preostalo?): Barešić, Brajković i još dva sučesnika (treći je odbio) vojnim helikopterom su prebačeni iz zatvora Kumla na stokholmski aerodrom, pa u Malme. Brajković će kasnije tvrditi da ih je Švedska i pomilovala, što bi mogla biti istina jer se kasnije, mnogo kasnije vratio i oženio se u Švedskoj. „Posuđeni“ avion SAS odleteo je u Madrid, gde su španske vlasti (odlukom premijera, admirala Karera Blanka, onoga čiji su blindirani automobil Baski iz ETA uskoro prebacili preko petospratne kuće eksplozivom ukopanim u ulicu) zadržale trojicu otmičara i osudile ih (morali su, ali ih je Franko pomilovao već 1975), a oslobođene teroriste proterale u Paragvaj, kod čuvenog diktatora Stresnera.

Kad je ambasador Vladimir Rolović ušao u prostorije ambasade na petom spratu visoke zgrade, pojurili su za njim; Barešić ga je onesvestio udarcem pištolja u glavu i zabarikadirali su se u njegovom kabinetu.

Anđelku Brajkoviću tu se gubi svaki trag; izgleda da mu je dojadio avanturizam, jer ga se ne spominje više nigde u inače opsežnoj i dosadnoj emigrantskoj literaturi. Miro Barešić, međutim, nastavlja svoju uzbudljivu karijeru. U Paragvaju postaje instruktor specijalnih snaga Stresnerove diktature, ističe se u borbenim i još nekim veštinama, da bi završio kao šef obezbeđenja paragvajske ambasade u Vašingtonu DC, pod lažnim imenom Toni Šarić. Međutim, 1978, tokom jednog svetskog taekwondo takmičenja u Teksasu, prepoznaje ga tadašnji tužilac, a današnji poznati advokat, Anto Nobilo i prijavljuje ga FBI. Barešića proteruju u Paragvaj, gde ostaje sve do 1990, kada se vratio sa svim ostalim emigrantima, bez obzira na njihove zločine, krivice i pravosnažne osude. U međuvremenu je iskoristio pomilovanje švedske države, gde je izručen na zahtev SAD, odležao još nešto malo i oženio se u Švedskoj. Proteran je natrag u Paragvaj 1987.

Miro Barešić priključio se hrvatskim oružanim snagama odmah, 1991, pošto se sa lažnim pasošem SFRJ na ime Božidar Smotalić vratio iz Paragvaja. Pod novim lažnim identitetom – Marko Marić – koji je dobio od nove vlasti HDZ postao je zapovednik jedinice za posebne namene MUP RH, ali je već nakon dvadesetak dana, 31. jula 1991, poginuo u akciji blizu Benkovca. Bila je to brzopleta, obaveštajno nepripremljena i lakomislena akcija upada u dubinu teritorije pod kontrolom Martićeve milicije. Barešićeva grupa podelila se u tri kolone, od kojih su dve upale ravno u pripremljene zasede Milicije Krajine za koje nisu znale, a trebalo je. Barešić je bio prvo lakše ranjen, a odmah zatim i smrtno.

Sada je Miro Barešić, čovek koji je hladnokrvno i bez stvarne taktičke potrebe – naprotiv! – ubio jednog ambasadora u neutralnoj Švedskoj, dobio spomenik u svojoj Dragi kod Šibenika. Što reče Stipe Mesić, za živog Franje Tuđmana to bi bilo nemoguće, kao ni podizanje spomenika Juri Francetiću, zapovedniku „Crne legije“ u Slunju (njega su umlatili motikama lokalni seljaci, koliko da se setite, kad mu se pokvario avion). Spomenik Francetiću energično je uklonio Ivo Sanader; ko će ukloniti spomenik Barešiću – to ćemo videti. Zanimljivo je da Kraljevina Švedska ćuti, mada se zločin desio na njenoj teritoriji, u zoni njene odgovornosti u smislu svih diplomatskih konvencija.

Onda je neko crvenom bojom ofarbao levu ruku na spomeniku Miri Barešiću. Hrvatska vlast ćuti – kao i ranije – a lokalni „branitelji“ obećali su dvesta hiljada evra za informaciju ko bi to mogao biti.


Autor: Miloš Vasić. Uz dopuštenje Redakcije, tekst preuzet s portala autonomija.info