Jednako kao i Ujedinjeni narodi, i Svjetska banka i MMF stvoreni su kao izravan odgovor na užase Drugog svjetskog rata. S ciljem da se nikad više ne ponove pogreške koje su omogućile uspon fašizma u samome srcu Europe, svjetske sile sastale su se u Breton Woodsu, u državi New Hampshire 1944. godine i stvorile novu ekonomsku arhitekturu. Svjetska banka i MMF, financirani prilozima prvotnih četrdeset triju država članica, dobili su jasan mandat da sprečavaju buduće ekonomske šokove i lomove poput onih koji su u tolikoj mjeri destabilizirali weimarsku Njemačku. Svjetska banka trebala je dugoročno investiratirazvoj kojim je države izvlačila iz siromaštva, dok je MMF trebao djelovati kao neka vrsta globalnog branika promicanjem ekonomskih programa koji su ublažavali tržišne špekulacije i nestabilnosti. Kad bi izgledalo da neka država upada u krizu, MMF bi uskakao stabilizirajućim subvencijama i zajmovima i tako sprečavao i sam nastanak krize. Te dvije institucije, jedna nasuprot drugoj u Washingtonu, trebale su usklađivati svoje akcije.

John Maynard Keynes, vođa delegacije Ujedinjenog Kraljevstva, čvrsto je vjerovao da je svijet konačno spoznao političku opasnost od samoregulacije tržišta. „Samo ih je šačica to smatrala mogućim“, rekao je Keynes na kraju konferencije. Ali, ako institucije ostanu vjerne svojim utemeljiteljskim načelima, „bratstvo svih ljudi postat će više od fraze“.

Ni MMF ni Svjetska banka nisu se pokazali ravnima toj univerzalističkoj viziji – od samoga početka moć nisu podijelili na temelju načela „jedna država – jedan glas“ kao što je slučaj u Glavnoj skupštini UN-a, nego na temelju ekonomske snage pojedine države – takvo uređenje Sjedinjenim Državama daje pravo veta nad svim važnijim odlukama, dok Europa i Japan nadziru sva ostala područja. Tako da su, nakon što su Reagan i Thatcherova došli na vlast tijekom osamdesetih, njihove iznimno ideološki nastrojene administracije bile su u biti sposobne koristiti te dvije institucije za ostvarenje vlastitih ciljeva, ubrzano im povećavajući moć i pretvarajući ih u osnovna sredstva promicanja korporacijskog pohoda.

O kolonizaciji Svjetske banke i MMF-a koju je provela Čikaška škola najavećim se dijelom šuti, ali je sve postalo službeno 1989. godine, kad je John Wiliamson otkrio postojanje „vašingtonskog konsenzusa“.Bio je to popis ekonomskih programa koje su obje institucije smatrale minimumom nužnim za ekonomsko zdravlje – „zajednička srž mudrosti koju prihvaćaju svi ozbiljni ekonomisti“. Ti programi, prikriveni svojom tehničkom i nimalo kontroverznom stranom, sadržavali su u sebi neskrivene ideološke tvrdnje kao što je ona „da treba privatizirati sva državana poduzeća“ i „ukloniti sve zapreke koje zaustavljaju prodor stranog kapitala“. Dovršeni popis bio je, ni manje ni više, Friedmanov neoliberalni trijumvirat privatizacije, deregulacije/slobodne trgovine i radikalnih rezova državne potrošnje. Wiliamson je rekao da su to programi „koje je Latinskoj Americi nametnula tadašnja vlast u Washingtonu“. Joseph Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke i jedan od posljednjih protivnika tog novog pravovjerja zapisao je da bi se „Keynes okretao u grobu da vidi što se zbiva s njegovim čedom“.

Dužnosnici Svjetske banke i MMF-a uvijek su, uz zajmove davali i ekonomske preporuke, ali ranih osamdesetih, ohrabreni beznađem zemalja u razvoju, te preporuke preobrazile su se u radikalne zahtjeve za uvođenjem slobodnog tržišta. Kad bi se krizom pogođene države obraćale MMF-u i tražile otpis dugova ili hitne zajmove, Fond bi uzvraćao sveobuhvatnim programima šok-terapije, ravnima „Cigli“ koju su Chicago Boysi složili za Pinocheta, ili proglasu s 220 zakona, „skuhanom“ u Gonijevom salonu u Boliviji.

MMF je svoj prvi, sveobuhvatni program „strukturalne prilagodbe“ izdao 1983. U sljdeće dva desetljeća svaka država koja bi od Fonda zatražila veći zajam saznala bi da svoju ekonomiju mora preraditi od vrha do dna. Davison Budhoo, viši MMF-ov ekonomist koji je tijekom osamdesetih dizajnirao programe strukturalnih prilagodbi za Latinsku Ameriku i Afriku, poslije je priznao da se „sve što smo činili od 1983. nadalje temeljilo na uvjerenju da imamo misiju 'privatizirati' jug ili pomrijeti – shodno tome, najpodlijim smo sredstvima stvarali ekonomsko bezumlje u Latinskoj Americi i Africi od 1983. do 1988“.

Usprkos toj radikalnoj (i iznimno profitabilnoj) novoj misiji, MMF i Svjetska banka vječno su tvrdili da je sve što čine u isključivom interesu stabilizacije. Službeni mandat i dalje je bio sprečavanje krize – a ne socijalni inženjering niti ideološka transformacija – tako da je službena politika i dalje trebala biti stabilizacija. U stvarnosti je, u jednoj državi za drugom, metodično iskorištavana međunarodna kriza za promicanje programa Čikaške škole, temeljenog na okrutnoj primjeni Friedmanove doktrine šoka.

(...) Dani Rodrik, glasoviti ekonomist sa sveučilišta Columbia koji je tijesno surađivao sa Svjetskom bankom, cijeli projekt „strukturalne prilagodbe“ opisuje kao genijalnu marketinšku strategiju.

(...) U tom trenutku povijesti, Banka i Fond javno su tvrdili da su vlade svijeta konačno došle k pameti i shvatile da je program „vašingtonskog konsenzusa“ jedini recept za stabilnost – stoga i demokraciju. I onda slijedi priznanje, iz samih krugova vašingtonskog establišmenta, da se zemlje u razvoju pokoravaju njima samo zbog spoja lažnih pretpostavki i otvorene iznude: „Želite spasiti državu? Onda je rasprodajte.“ Rodrik čak priznaje i da privatizacija i slobodna trgovina – dva središnja dijela paketa strukturne reforme – nemaju izravne veze sa stvaranjem stabilnosti.

Naomi Klein, "Doktrina šoka. Uspon kapitalizma katastrofe“, V.B.Z., Zagreb 2008, str. 163-5.