Autor: Dino Šakanović

Ševko Kadrić. Ime i prezime koje većini neće reći puno. Razmišljajući kako predstaviti Ševku Kadrića, shvatio sam da bi Ševko Kadrić najbolje mogao predstaviti samoga sebe. Iz života Ševke Kadrića najmanje bitni su biografski podatci. Spomenut ću samo da je ovaj velikan uma i riječi rođen u Foči (BiH) 1960. godine, a preminuo je u Helsingborgu (Švedska) 2014. godine. Sociolog, pisac, ekolog, planinar, univerzitetski profesor, prevoditelj, izdavač, osnivač Društva pisaca dijaspore u Skandinaviji, kao hobiji slikarstvo i harmonika, riječi su koje opisuju njegovu ličnost, rad i život.

Kako sam se „susreo“ sa Ševkom Kadrićem? Iskreno, ne znam ni sam. Nekako na facebooku, preko nekoga ili preko njega samog. Onoga što se sjećam jest video koji sam pogledao i nakon kojega sam pronašao profil gospodina Kadrića, javio mu se. Ne mogu reći da smo mnogo razgovarali, ali njegov rad sam svakako pratio. Jedino oko čega smo razmijenili par rečenica jest pitanje postojanja bogumila u Bosni i Hercegovini i zajedno se složili da je to znanstveno neutemeljeno. Par rečenica smo razmijenili pokušavajući dogovoriti njegov dolazak u Tuzlu što je propalo zbog nezainteresiranosti uprave tada općine, a danas grada Tuzle. Međutim, opet najmanje bitno.

Ono što jest bitno je količina pitanja koja se Ševko Kadrić usudio otvoriti prvi, a nažalost i jedini. I to otvoriti na takav mudar i jasan način da je jako teško bilo ne složiti se, a nemoguće uvrijediti se. Govoreći o današnjim pogledima na „Željeznu zavjesu“ koja se smatra u ideološkom kontekstu „vremenom mraka“, Kadrić je citirao pripovjetku „Braća“ objavljenu u knjizi „Pelin i makovi.“ Nakon spaljivanja njihovog sela, četvorica braće doći će u Sarajevo i bit će mobilizirani u četiri vojske:

Problem bosanski nisu ni Srbi ni Hrvati. Problem Bosanski se zove knjiga. Čitanje i nečitanje. Mi našim znanjem o sebi otkrivamo zlato u samima sebi. Čitanjem o svijetu oko nas mi dobijamo predstavu o ljepoti. I onda nam se ne desi da od rijeka pravimo smetlišta

„Halim u SS-ovce, Nasko u ustaše, Abid u domobrane i Šućro u partizane. Dvojica od njih neće preživjeti, dvojica hoće. Šućro kao Titov partizan svoju djecu savjetuje: „Tito nam je jedini dao šansu da preživimo. Tito nam je jedini dao šansu da se školujemo. Ja više ne mogu. Ali vi, vi morate.“ Šućrovih petero djece završava fakultete. I mi danas ne možemo reći da je to bio neki prostor mraka, tame, inkvizicije. Naprosto to je bio jedan prostor gdje su ljudi imali svoje mogućnosti. Skoro podjednake. Ja neću da idealizujem, ali gdje su imali skoro podjednake mogućnosti. To što se desilo kasnije, ja nisam siguran da na cijelom prostoru Jugoslavije ljudi mogu tvrditi da im je bolje danas nego što je bilo jučer, jer je daleko više gubitnika nego dobitnika.“

Kao sociolog po struci, prvi kod nas koji je otvorio teme sociologije ekologije, još 80-ih godina, o svom pogledu na prošlost Kadrić sam govori:

„Ja nisam sudija. U isto vrijeme nisam ni pop. Ali ja imam pravo kao pisac da kažem o vremenu kroz koje moji junaci prolaze. Mi nismo počeli sa ovim političkim sistemom. Mi pamtimo daleko više. Možda su pisci i pozvani da pamte upravo nešto malo i više.“

Direktno govoreći o političkom opredjeljenju Kadrić se na pitanje za koga će glasati izjasnio ovako:

„Preporučujem, sad ja kao politički govornik, ljudima da glasaju jer je jedino, čini mi se, to ostalo trenutno u ovom političkom okviru bez obzira koliko on bio politička varka i ovdje i na zapadu. Demokratija je velika politička varka i zabluda, ukoliko se ne živi. Nažalost u Bosni, a možda i na Balkanu svedena je na banalnu i bukvalnu činjenicu izlaženja i glasanja. Predlažem da ljudi glasaju. Da glasaju za program koji razmišlja o njima ne isključujući druge. A takvih programa ima ovdje. Ne očekuj da ja kažem za kog ću glasati. Neka to ostane naša privatnost. Ali ja vidim ljude koji ne vide samo svoje uže mahale nego vide jedan drugi i drugačiji koncept. Ovo što smo malo prije govorili, Bosna je samo jedan djelić u toj porodici koja se zove Europa. A opet Europa je mala slika na onoj kuglici koja se zove planeta. Što smo bliže drugim ljudima, makar oni i bojom i političkim nazorima i vjerskim bili drugačiji to smo i silniji i moćniji. Za te političke programe bi trebalo glasati.“

Ono što mene osobno navodi na veliko poštovanje prema Ševki Kadriću jest njegov pogled kroz prizmu čovjeka. Kadrić o velikim stvarima govori ne kroz prizmu ideologije, ne kroz prizmu vjere, pa čak ne niti kroz prizmu samoga sebe, već kroz prizmu čovjeka, svakoga od nas. Njega ne fasciniraju ideje već ono što će one donijeti „malim ljudima“.

„U ime velike ideje islama potoci krvi su potekli. U ime velike ideje hrišćanstva, potoci krvi. U ime velike ideje komunizma gulazi, krv. Ali bilo je i mnogo toga u ime svih njih dobrog. Dobre ideje su velike i dobre dok ih nose dobri ljudi i čine s njima dobra djela. Kad ih počnu zloupotrebljavati poteku gulazi, goli otoci, potoci krvi. Pisac treba da promišlja i da možda nudi slike iz kojih se vidi da nijedno vrijeme nije ni idealno čisto, ali da uvijek postoji neka ideja, neki izazov, neka alternativa. I zato, vraćamo se knjizi. U njoj je mnogo toga napisano. Treba čitati.“

Veliko mjesto u porukama koje je Ševko Kadrić davao zauzimala je samosvijest i integritet svakog pojedinca, razvijanje svijesti o sebi i svijetu oko sebe. Poimanje vlastite važnosti i nevažnosti. Kao najbolji put do toga ponudio nam je čitanje i knjigu. Kao najosjetljivije pitanje koje je Ševko Kadrić otvorio, bez imalo sumnje, je pitanje jezika u islamu. Jasno je rekao: „Grijeh je učiti, a ne razumjeti“. Kao primjer spomenuo je svoju majku koja se godinama molila i učila na arapskom jeziku, ne znajući što moli. Svoje pozive o potrebi reformacije islama po uzoru na Martina Lutera dao je u knjizi „Luter i Orlović“. Kao netko tko je u središte čovjeka stavio riječ i knjigu, prirodno se nametnula potreba razumijevanja i Svetih knjiga. Kao najbolji sažetak životne poruke Ševke Kadrića na kraju ću navesti sljedeće njegove riječi:

„Oni koji vjeruju u Stvoritelja dat će mi za pravo da je On uradio to sjajno. On je sve, pa i nas same, prekrio zlatom. Naša nemoć da to sagledamo krije se samo u jednoj stvari. Ona se zove neznanje. Problem čovjeka i čovječanstva nisu fundamentalizmi nego neznanje. Problem bosanski nisu ni Srbi ni Hrvati. Problem Bosanski se zove knjiga. Čitanje i nečitanje. Mi našim znanjem o sebi otkrivamo zlato u samima sebi. Čitanjem o svijetu oko nas mi dobijamo predstavu o ljepoti. I onda nam se ne desi da od rijeka pravimo smetlišta. Ako znamo da smo mi sami 75% voda, koji će onda idiot uništavati vodu oko sebe kad zna da će se to kad tad vratiti u njega. Ako znamo da smo 15% vazduh, koji će idiot zagađivati vazduh kad zna da će se to kad tad vratiti u nas; Kad samo jedna cigareta zagadi 10 kubnih metara vazduha. Dakle samo znanje, znanje, znanje i znanje. I da poentiram; suštinska razlika između pametna i glupa čovjeka je u tome što pametan vlada stvarima. Budala dozvoli da stvari vladaju sa njim. Podsjetit ću, to sam naglasio u romanu Luter i Orlović, između Boga i čovjeka ne nalazi se ni auto ni mobilni telefon, nego se nalazi knjiga. Vjernici znaju da je to Sveta knjiga; Biblija, Kur'an časni i tako dalje. U ime toga čovjek ne bi smio sebi dozvoliti danas u 21. vijeku da se smatra vjernikom, da drži do Boga, a da sebi dozvoli tri grijeha. Prvi grijeh je da stoji nijem pred knjigom, da je ne zna čitati. Drugi grijeh je da ne čita knjigu. I treći grijeh je da čita, a da ne razumije. To su tri grijeha koja vjernik sebi naprosto ne bi smio dozvoliti. Danas u 21. vijeku hvaliti se da ne čitamo knjige; Danas u 21. vijeku ne naći biblioteku u stanu smatram dijelom elementarne nekulture. Mi nećemo zaboraviti da unosimo u sebe vodu jer je ona sastavni dio nas 75%. Nećemo zaboravit da se nahranimo kojekakvim specijalitetima, da ih ne nabrajam. Ali ne smijemo zaboraviti duhovnu hranu koja je podjednako važna i značajna za naš duhovni i fizički opstanak. I socijalni. Dakle naprosto u toj navali uništavanja naše kreativnosti i svega onoga što je prirodno, a vraća nam se tako kako nam se vraća. Hajde recimo da budem neskroman; prva knjiga koja se bavi sociologijom ekologije napisana je 88. godine u ovom grad (Sarajevu) i napisala ju je moja malenkost. Poslije toga sam napisao tri knjige, ali knjige očito samo kao predavanje ne mijenjaju ništa. Mi moramo u sopstvenim životima uvesti recept življenja, ali prirodnog življenja. I tu vidim izlaz iz svih naših nedaća. I ovu planetu naprosto moramo ostaviti generacijama bar onakvu kakvu smo je mi zatekli. Mi ovaj svijet nismo naslijedili od očeva nego smo ga pozajmili od onih koji dolaze. I od tog bi možda svaki dan trebali da razmišljamo, a meni evo kao piscu ostalo je da o tome pričam. Bojim se da i ne dosadim.“

Čitajmo.

[Članak izvorno objavljen u Naslijeđu, neovisnom časopisu za književnu prošlost i budućnosti BiH. Narudžbe i pretplate: facebook, na email: naslijede@gmail.com ili na broj telefona 062 417 204 (Marko Matolić, urednik)]

Prenijeli: Prometej.ba i Front Slobode