Postoji čitava škola mišljenja po kojoj pisati o tome kako se Arapima omakne da muče zarobljenike i žene nije lijepo, jer svjedoči o islamofobiji autora i njegovoj nedovoljnoj postkolonijalnoj osviješćenosti. Po tom učenju, u slučaju kada Amerikanac muči zatvorenike, kao u Abu Ghraibu, radi se o sadizmu odvratnih bijelaca, dok se, u slučaju kada vladari Emirata muče zatvorenike, ili njihove komšije ženama sijeku klitorise, radi o „njihovoj kulturi i običajima“, koji se imaju poštovati.

 

Takav je stav, skriven iza paravana „političke korektnosti“ i „tolerancije“ implicitno megarasistički, otud i tako čest: jer reći kako je mučenje za njih normalno, pa još kako je mučenje dio njihove tradicije i kulture, na koju ne smijemo primjenjivati svoje standarde, jer bi to bilo kolonizatorsko nasilje – ako to nije rasizam, a šta jeste? Takav je stav zapravo ostatak kolonizatorskog nasljeđa, jer se time kaže: mi smo jedno, a oni su očito drugo, njihovu ideju da je žena kriva za to što je silovana nipošto nećemo primjenjivati na naše žene, mada ćemo ih i dalje silovati, i doslovce i sistematski, a njih ćemo pustiti da svoje ideje primjenjuju na njihove žene. U međuvremenu ćemo nastaviti da pljačkamo njihovu naftu i podržavamo njihove korumpirane režime, i da od dijela opljačkanog novca finansiramo razne institute, liberalne teorije i studije koje će posvjedočiti da je naša kolonizatorska prošlost doista prošlost. Njihova kultura je samo njihova – njihova nafta je i naša.

 

Biti rasista se, hoću reći, može na desničarski, ali i liberalni način. Reći: „naša kultura je superiorna, dakle mi smo superiorni – pogledajte, naime, kakve gadosti oni rade, pogledajte njihove varvarske običaje“ – to je, dakako, rasizam. Ali „ostaviti njihovu kulturu njima, ali naravno, ne pristati da se nešto tako primijeni i na nas“, znači isto – uvjerenje u superiornost vlastite kulture: jer ako nije tako, zašto ne bismo usvojili nešto od tog „njihovog“? dozvoliti da se drugome dešava ono što ne želiš da se desi tebi – to je sama definicija nemoralnog stava. A obrazložiti to tolerancijom je definicija licemjerja.

 

I jedno i drugo znači odbijati postojanje univerzalnih vrijednosti. Ako vjerujem da ljudi ne smiju biti zlostavljani, nikakvo pozivanje na „kulturu“ kao objašnjenje zlostavljanja ne vrijedi.

 

Globalizam, međutim, ne znači univerzalizam, upravo suprotno: globalnom kapitalu ne smetaju vaši „identiteti“, na identitetu su, uostalom, dobro zarađuje, oko identiteta se, uostalom, rado ratuje, a gdje se ratuje, tu se upada u dugove, a gdje se upada u dugove, tu stižu i horde globalnog kapitala: od banaka i Svjetskih banaka koje će dati kredite, do raznih MMF-ova i WTO-a koji će kontrolisati kako se ti krediti troše. Jebali vas identiteti, kao da kaže globalni kapital kojega možemo zamisliti kao starca sa bijelom bradom, gotovo nalik Bogu – ili Marxu.


Pisao: Andrej Nikolaidis, Samo je nebo limit.