Što znači biti odrastao, idealno govoreći? To znači pristati na stanovite žrtve, odreći se prekomjernih težnji, naučiti da više vrijedi “pobjeđivati svoje želje negoli svjetski poredak“ (Descartes). To znači otkriti da prepreka nije nijekanje slobode nego čak uvjet slobode koja, ako ne nailazi ni na kakav otpor, postaje čista utvara, isprazan hir, zato što ona isto tako postoji samo zahvaljujući jednakoj, a zakonski utemeljenoj slobodi drugih ljudi. To znači priznati da nikada sebi ne pripadamo u potpunosti, da sebe na stanovit način dugujemo drugome koji će uzdrmati našu težnju za hegemonijom. To znači napokon shvatiti da sebe treba formirati preobražavajući se, da sebe uvijek izgrađujemo suprotiv sebi, suprotiv djetetu koje smo bili i da je u tom pogledu svaki odgoj, pa bio on najpopustljiviji, kušnja što je sebi dosuđujemo zato da sebe iščupamo iz neposrednosti i neznanja. Postati, jednom riječju, odrastao – ako nam to ikad pođe za rukom – znači izučiti granice, potkresati svoja luda nadanja i poraditi na tome da budeš samostalan, kadar da sebe izumljuješ isto kao i da se ne obazireš na sebe.

No djetinjasti je individualizam, obrnuto, utopija odreknuća od odricanja. On poznaje samo jednu zapovijed: budi to što oduvijek jesi. Ne daj da ti smeta nikakav skrbnik, nikakva zapreka, izbjegavaj svaki suvišan napor koji te ne bi potvrđivao u tvojoj istovjetnosti sa samim sobom, slušaj samo svoju jedinstvenost. Ne mari ni za preoblikovanje ni za napredak ni za boljitak: njeguj i pazi na svoju subjektivnost koja je, samim time što je tvoja, savršena. Ne odolijevaj ni jednom nagnuću jer tvoja je želja nezavisna vladarica. Svi imaju dužnost osim tebe.

Evo u čemu je dvosmislenost tog Be Yourself: da budeš ti, potrebno je još da se biće može dogoditi, da se aktualiziraju mogućnosti, da još nisi ono što ćeš biti jednoga dana. Međutim, potiču nas da svoju vrijednost utvrđujemo bez posredovanja i bez truda, a ideja kako se moraš izložiti da bi stekao pravo na svoje postojanje na nepopravljivu je zalazu. Darovan sam sebi, moram se još samo bez ikakvih ograda oduševljavati: vrhunska vrijednost više nije ono što me nadmašuje nego to što ustanovljujem u sebi. Više ne “postajem“, ja sam u svakom trenu sve ono što moram biti, mogu bez grizodušja pristajati uza svoje osjećaje, prohtjeve, mušice. Dok je sloboda sposobnost da se izvučem iz određenosti, sada potražujem kao svoje pravo da se što tjesnije uz njih pripijem: ne postavljam više nikakvu granicu svojim hlepnjama, sebe više ne moram izgrađivati, to jest stvarati razmak između mene i sebe, moram samo slijediti svoj nagib, stopiti se sa samim sobom. Odatle proizlazi ono često dvosmislena uporaba izraza “autentičnost“: on može označavati da je svatko samome sebi svoj vlastiti zakon (Luc Ferry), ali isto tako ići čak dotle da ozakoni jednostavno postojanje, samopotvrđivanje kao apsolutni uzor: biti jest takvo čudo da nas ono zaklanja od svake dužnosti ili imperativa. Nekim suvremenim filozofijama individualizma može se predbaciti, ne to što bi odveć uznosile individuu, nego to što je zapravo ne uznose dovoljno, što predlažu neku njezinu umanjenu verziju, što izrođaj i izopačenje drže dokazom zdravlja; to naposljetku znači zaboraviti da ideja subjekta pretpostavlja neku temeljnu napetost, ideal kojemu se treba vinuti i da varanje započinje onda kada se individuum drži već dosegnutim, iako ga tek treba stvoriti.

Pascal Bruckner: Napast nedužnosti; Nakladni zavod Matice hrvatske d.o.o. Zagreb, 1997., (str. 93-95)