Nobelovac Mario Vargas Ljosa dobro je opisao diktature i život pod njima. Doduše u Latinskoj Americi, ali su mentalni sklop diktatora, forme funkcionisanja diktatura i muke života pod njima slične širom sveta. Razlike su vezane samo uz lokalni socijalni i kulturološki ambijent, forme ludovanja diktatora i načina na koji podanici trpe bedu i poniženje.

Uzurpirana nekontrolisana moć na diktatore deluje kao najteži opijat, i lišava ih veze sa stvarnošću. Oni žive u fikcijama, u opsenama. Moć u njima ruši sve obzire i podstiče najgore nagone – laž, bezosećajnost, beskrupuloznost, panični strah od gubitka moći, strah i prezir i onih koji im pritvorno laskaju („moj narod, moja država“), kao i onih koje patološki mrze (svaki kritičan glas i opozicioni otpor). Oko sebe stalno vide neprijatelje i zavere – unutrašnje i spoljne. Hronično su uplašeni usamljenici bez ikakve empatije, a vremenom njihov strah prerasta u paranoju, u histeriju. Sujeta im je bezgranična. Stalno vape za laudama kojima ih obasipaju udvorice iz politike, kulture, sporta… Uhljebi oko njih ne prezaju ni od najgorih gadosti (visoki funkcioner SNS Milenko Jovanov ženu Vučićevog izbornog oponenta javno proglašava vođom narko mafije; svakako nije jedini iz Vučićevog okruženja koji se služi sličnim gadostima).

Pod terorom diktatura društva propadaju i tavore u agoniji. Degenerišu se i moralno izopačavaju. Pritvornost i korupcija postaju modus vivendi preživljavanja. Alternativa je egzil, spoljni ili unutrašnji. Protiv nečoveštva diktature, protiv života bez časti i samopoštovanja, protiv materijalne bede, povremeno se javljaju više ili manje osvešćene pobune masa. Osvešćene pobune imaju šanse za obaranje diktatora i uspostavu uslova za demokratsku tranziciju. Neosvešćene pobune se brzo gase ili omogućavaju tek da jednog diktatora brzo zameni drugi.

Kako se desilo da se u Srbiji posle obaranja diktatora zločinca Miloševića, tako brzo i lako uzdiže novi diktator Vučić? Je li to posledica autoritarne kulture, niskog nivo obrazovanja i prosvećenosti stanovništva, nedostatka demokratskog iskustva? Da li je to ovdašnje neemancipovano shvatanje politike kao bojnog polja i bespoštedne borbe za moć i privilegije bez institucionalne kontrole i odgovornosti? Jesu li uzrok tome predmoderne (blago rečeno) duštvene elite, istorijski i međunarodni kontekst?

Srpsko društvo – njegov prosvećeniji i kritičniji deo od kojeg se očekuje da ozbiljnije utemelji društveni angažman – kao da je više opsenjeno silništvom diktatora – ranije Miloševića, sada Vučića – nego što se ozbiljno bavi uslovima njihovog uzdizanja i njihovim demijurzima.

S pravom je Milošević označen kao ideološki i politički konstrukt dominantne srpske nacionalističke elite („savez elita“ – SANU, Srpska pravoslavna crkva, Udruženje književnika Srbije – odnosno rašireno mediokritetsvo u podaničkoj kulturi, medijima, a sa svim tim su uvek povezane i tajne službe). Posle mnogo muka i zla Milošević je oboren, ali njegovi demijurzi – „savez elita“ – ničim nisu na ozbiljniji način dovedeni u pitanje. O nekoj mogućoj njihovoj unutrašnjoj katarzi, prosvetljenju, dolaska do svesti o odgovornosti za protekla zla i sadašnju bedu – nema ni govora. Sve je to tamo još uvek okamenjeno, mrtvo. Tamo još uvek – kako bi rekao Krleža – biju stare ure. Sve to i dalje još uvek obogotvoreno i neupitno parazitira na bedi većine i što je još gore – odlučujuće određuje vrednosni sistem u kojem tavorimo na dnu Evrope. To je humus na kojem u Srbiji uspevaju i smenjuju se dikatatori populisti. Kako delovanje i pozicija „saveza elita“ skoro ni u čemu nisu dovedeni u pitanje uprkos civilizacijskom slomu Srbije (oni sami za to apsolutno nemaju ni snage, ni volje), logično je bilo da će se na istom ideološkom i vrednosnom humusu uzdići novi diktator. I to tako brzo i lako, donedavno skoro bez ikakvog otpora.

Građanskih pobuna je bilo i biće, ali je ključno pitanje koliko će biti masovnih i naročito važno – osvešćenih. Pobuna mladih koja je u toku širom Srbije posle izbora za predsednika Srbije pod skarednim uslovima diktatora, dragocen je znak artikulacije građanske energije. To uliva nadu da stvari u Srbiji nisu sasvim otišle dođavola, da još uvek ima života među nama.

Nadajmo se međutim da mladi neće pasti u zamku traženja blagoslova od “saveza elita”, od istih onih koji su i stvorili uslove za diktaturu, da neće pasti u zamku da budu deo iste one ideologije koja je razorila naše društvo. U tom slučaju sve će se završiti jalovo, kao još jedno okretanje u istom krugu. Probuđena energija pobune i nada za obnovu normalnog života ne smeje biti zalud protraćene.

Autor: Pavle Radić

Uz dozvolu uredništva, tekst prenosimo s portala Autonomija.info