Tekst prenosimo s portala Autonomija.info

O mrtvima sve najbolje – izuzev ako se radi o ozloglašenim ubicama ili notornim diktatorima. Spomenute konvencije drži se pristojan svet u času smrti i ispraćaja bilo kraljeva, marginalaca ili prosjaka. Reč je o pijetetu prema životu kao takvom i njegovom neumitnom kraju. Realni životi pak svakog od nas su nešto sasvim drugo. Sazdani su od uzvišenih iluzija do banalnih zabluda, od plemenitosti do bešćutnosti, od uspona i padova. To je život. Ipak, niko post mortem ne može izbeći sudu vremena, sudu kritičkog vrednovanja, kad konvencije koje važe u času smrti zamenjuje ozbiljnije situiranje ličnosti otišlih sa životne scene u kolektivnu memoriju. U predanja i legende, ili u bezdan zaborava.To dakako podrazumeva dostojanstven odnos prema svakome, prema činjenicama života. Preminulim se ne sme oduzimati ili prećutkivati ni jedna vrlina i dar, ali ni zablude i sagrešenja. Pogotovo ako je reč o ličnostima čiji su životi obeležili vreme u kojem su živeli

U ozbiljnim godinama preminuo je popularni glumac Velimir Bata Živojinović. Još jedan iz plejade značajnih glumaca bivše zemlje, od kojih su mnog već otišli sa životne scene. U času odlaska, prema njemu – kao i prema svima – treba biti pošten. Nema tih razloga zbog kojih mu treba umanjivati filmsku karijeru (niti je to moguće), ali više zbog simboličnog nego realnog značaja u politici ne treba prećutati ni zablude i sagrešenja koje su obeležile smiraj njegove karijere i života. Ovom drugom – ako ne zaboravu, onda amnestiranju političkih zabluda i sagrešenja, upravo smo svedočili. Ne samo u času smrti i ispraćaja, nego tokom čitavog njegovog političkog angažmana. U nelustriranom SPS – kojem je glumac s neskrivenim ponosom pripadao – svedočimo veličanju njegovog političkog angažmana u politici iza koje su ostali samo pustoš i ogromni zločini. Da nije bilo toga, njegov politički angažman pripadao bi moru bizarnosti kojima su inače sklone mnoge poznate ličnosti, pogotovo iz sveta reproduktivnih umetnosti i estrade. Ovako je reč o mnogo ozbiljnijim moralnim pitanjima od javnog značaja.

Čudna je biografija Bate Živojinovića. S glumačke strane bogata, za naše prilike velika. Bata nacionale. S političke, za pristojnog čoveka moralno nedopustiva. S glumačke strane obeležio je ne samo film Srbije i SFRJ, nego na neki način i epohu socijalizma koja nam se sada čini davno iščezlom. Političkim angažmanom u zrelim godinama Bata Živojinović, svesno ili ne, obeležio je sunovrat Srbije i razaranje Jugoslavije čiji je simbol na neki način bio. U društvu bez šire kritičke javnosti veličanje samo njegovih vrlina i zasluga je komforno, a (pod)sećanje na sagrešenja u času ispraćaja ponajprije je neugodno. Za mnoge i neprimereno. Uprkos tome, zbog više simboličkog nego realnog značaja koji je imao – kod Miloševića i SPS bio je zapravo marginalac koji je svojom popularnošću trebalo da privlači politički nesuvisle mase – u njegovom slučaju ne može se baš (pre)dugo poštovati konvencija „o mrtvima sve najbolje“. Utoliko pre što je – kao i u nizu sličnih primera – neugodno biti svedokom preteranih glorifikacija uprkos „kontroverzi“ vezanih za njegov politički angažman. „Kontroverza“ u njegovom slučaju je činjenica koja se ne može poreći je – za mnoge (ne)očekivani politički i moralni pad – politički angažman uz one koji su upropastile Srbiju, a Jugoslaviju odvele u ratni haos i nestanak.

Ovih dana neko je rekao da je Bata Živojinović bio prijatelj sa Titom, pa je po logici stvari levičarsko opredeljenje nakon Titove ere nastavio pristupanjem SPS-u i Slobodanu Miloševiću, kao jelte nastavljačima Titove politike. Samo notorni cinici mogu tvrditi da su Milošević i SPS – nastavljači Titove politike. Titu i poretku kojeg je simbolizovao može se što-šta prigovoriti – pogotovo sa naknadnom pameću, iz pozicije radikalno drugih ne samo lokalnih, regionalnih, nego i svetskih okolnosti i iskustava – ali ga se ne može stavljati u istu ravan sa Miloševićem i ostalim šovinistima koji su razorili Jugoslaviju. Tito nije bio nacionalista, šovinista, nije širio mržnju, nego danas od šovinista (ali i šatro-demokrata) proskribovano bratstvo-jedinstvo – u novoj „demokratski korektnoj“ terminologiji – toleratnost, multietničnost, multikulturalnost, suživot… Ništa od onog što je zagovarao Tito nisu zagovarali Milošević, SPS i ostali rušitelji Jugoslavije, taman neki od njih nekad i bili njegovi prijatelji.

U jednoj od prigodnih emisija regionalne TV povodom smrti Živojinovića, voditeljka iz beogradskog studija gostima u zagrebačkom i sarajevskom studiju – i gledaocima u regionu – naglašava kako je poznati glumac stalno žalio što ga posle rata nisu zvali u Sarajevo. Iako je posle Beograda taj grad navodno najviše volio. Ugledni sarajevski režiser i intelektualac Dino Mustafić iz sarajevskog studija učtivo je odgovario, da u ovom času (u času smrti B. Ž.) nisu ni vreme, ni okolnosti da se o tome nešto više kaže. Mladoj voditeljki koja je podsetila na glumčev žal za Sarajevom na pamet nije palo da su glumčev navodno voljeni grad godinama zasipale granate, da se u njemu gladovalo, žeđovalo, ginulo, umiralo, patilo, u okruženju čiji kreatori su bili baš oni u čijem političkom vrhu je bio poznati glumac. Sarajlije poznate da nisu zlopamtila to su znale i znaju. Poznatog glumca zbog toga nisu javno pljuvali, ali ga nisu ni pozivali.

Slično je bilo i sa ostalim delovima bivše zemlje. Ili možda nije? Zna li iko jednu jedinu javno i glasno izgovorenu ili napisanu reč protesta poznatog glumca protiv rata, protiv razaranja Vukovara, Mostara, protiv bombardovanja Dubrovnika, protiv varvarske opsade Sarajeva, protiv genocida u Srebrenici i u Potkozarju, protiv zločina na Kosovu… To je jedini validni moralni test, pogotovo onih koji pretenduju na dobronamernost i humanizam, na čestitost. Ako ima dokaza o njegovom javnom protestu protiv zla i zločina, dobro bi bilo javno ih obznaniti makar i sa velikom docnjom. U tom slučaju autor ovog teksta će se iskreno izviniti senima glumca, njegovoj porodici i poštovaocima. Reklo bi se da je jedina njegova reakcija na ratno ludilo i velika zločinstva bila ono koliko stupidno, još više cinično „ko nas bre zavadi“, kao i moto filma „Lepa sela, lepo gore“. Zato se valjda nije čuditi što ga u zemlje nastale iz bivše države – gde je nekada bio popularan – posle ratne kataklizme nisu pozivali. Za razliku od nekih njegovih beogradskih glumačkih kolega, koji su se, ne po malu cenu, javno distancirali od zla i zločinaca, pa su posle ratova rado pozivani u skoro sve gradove bivše zemlje od strane prijatelja koje ratovi nisu razdvojili.

Spomenemo samo Boru Todorovića, a nije jedini. To je naravno podrazumevalo razlikovanje dobra od zla, normalnosti od ludila, pristojnih ljudi od da prostite ološa. Podrazumevalo je moralni integritet. Da li je Bata Živojinović uviđao te razlike i možda još važnije, uviđaju li ih oni koji ga danas u svemu glorifikuju? Sveopštom glorifikacijom poznatog glumca – čast njegovoj glumačkoj karijeri – posredno se glorifikuje zločinačka politika koju je podržavao.

Ozbiljne, zrele nacionalne kulture, u kolektivnoj memoriji svakome manje-više nađu realno mesto i značaj, a nezrele su sklone olakom ili diviniziranju ili demoniziranju. Zavisno od instrumentalizovanih kolektivnih emocija.

(Pavle Radić, Autonomija)

.