Iz dnevničkih bilješki Lasla Vegela, koje se objavljuju na portalu Autonomija.info.

Razmišljajući o današnjoj Evropi skidam s police knjigu Ervina Šinka Tegobno osvajanje domovine, u kojoj su sabrane njegove dnevničke beleške od 1939. do 1944. godinme. Ovo delo je bar toliko značajno, kao što je Roman jednog romana. I, dodao bih, umnogome je atuelnije. Roman jednog romana otkriva prirodopis staljinizma, a Tegobno osvajanje domovine predočava svakodnevnicu etničkih ratova za vreme Drugog svetskog rata. Iste stvari su se, skoro na isti način, ponovile u Jugoslaviji između 1991. i 1994. godine. Nadasve aktuelna knjiga, jer današnjom Evropom, naročito njenim istočnim delom, kruži bauk demona etnicizma. Rat još nije izbio, ali se strane naoružavaju, i mislim da je u ovom delu Evrope već u jeku nacionalnim osećanjima prožeti etnički hladni rat. I sa tog stanovišta nije na odmet prizvati sećanja na jugoslovenski rat. Uvek sam pomalo sumnjičavo gledao na one romane koji su ovaj rat proglašavali plemenskim sukobima, anahronizmima, balkanskom egzotikom. Nije samo o tome reč: multinacionalna, multikonfesionalna Jugoslavija je bila najslabija karika u lancu Evrope, i to je dovelo do rata. Sa tog stanovišta jugoslovenski rat je mnogo više nego balkanska egzotika. Nije čudno što mnogi moji savremenici, a zajedno sa njima i ja, više i ne pišemo o ratu, već o onom populističkom etnicizmu kojem je rat bio tek neka digresija. Hrvatski pisac iz Bosne, Miljenko Jergović, u jednom intervjuu je najtačnije izrazio o čemu je, zapravo, reč. Ima osećaj, kaže Jergović, da uistinu i ne živi u 2017. godini, nego u 1941. ili 1942. ili pak u 1945. godini. A priznaje i to da nema pojma kad će ovom užasnom stanju doći kraj.