Godine 1840. Edgar Allan Poe opisao je “ludu energiju” ostarjelog čovjeka koji luta ulicama Londona od sumraka do zore. Njegov nesnosni očaj mogao se privremeno ublažiti samo ako uroni u burnu gomilu gradskih stanovnika. “On odbija biti sam”, napisao je Poe. On je “ta vrsta i genij dubokog kriminala… On je čovjek iz gomile”.

Poput mnogih pjesnika i filozofa kroz stoljeća, Poe je naglašavao važnost samoće. Bila bi “takva velika nesreća”, mislio je, izgubiti sposobnost da se bude sam sa sobom, biti zaglavljen u gomili, prepustiti svoju posebnost zatupljujućem konformizmu. Dva desetljeća kasnije, ideja samoće zaokupila je maštu Ralpha Walda Emersona na malo drugačiji način. Citirajući Pitagoru, napisao je: “Ujutro, samoća … da priroda može razgovarati s maštom kao što to nikada ne čini u društvu”. Emerson je poticao najbolje učitelje da svojim učenicima pokažu važnost “razdoblja i naviku samoće” – naviku koja je omogućila “ozbiljno i apstraktno razmišljanje”.

U 20. stoljeću ideja samoće bila je središnja u mislima Hanne Arendt. Njemačko-židovska emigrantica koja je pobjegla od nacizma i pronašla utočište u Sjedinjenim Državama, Arendt je veći dio života provela proučavajući odnos između pojedinca i polisa. Za nju je sloboda bila vezana i za privatnu sferu (vita contemplativa), i za javnu, političku sferu (vita activa). Shvatila je da sloboda podrazumijeva više od ljudske sposobnosti spontanog i kreativnog djelovanja u javnosti. Također je uključivala sposobnost razmišljanja i prosuđivanja nasamo, gdje samoća osnažuje pojedinca da razmišlja o svojim postupcima i razvije svoju savjest, da pobjegne od kakofonije gomile – da konačno čuje samog sebe kako razmišlja.

The New Yorker je 1961. godine angažirao Arendt da izvještava sa suđenja Adolfu Eichmannu, nacističkom SS časniku koji je pomogao u organiziranju holokausta. Kako je itko mogao počiniti takvo zlo, htjela je znati. Zasigurno je samo zao sociopat mogao sudjelovati u Shoahu. Međutim, Arendt je bila iznenađena Eichmannovim nedostatkom mašte, njegovom besprijekornom konvencionalnošću. Tvrdila je da su Eichmannovi postupci bili zli, ali sam Eichmann, kao osoba, bio je “sasvim običan, uobičajen, niti demon niti monstrum. U njemu nije bilo ni traga čvrstim ideološkim uvjerenjima.” Njegovu nemoralnost, njegovu sposobnost, čak i želju da čini zločine, pripisala je njegovoj “nepromišljenosti”. Upravo je njegova nesposobnost da stane i razmisli Eichmannu omogućila da sudjeluje u masovnom ubojstvu.

Baš kao što je Poe vjerovao da nešto zlokobno vreba duboko u čovjeku iz gomile, Arendt je prepoznala da: “Osoba koja ne poznaje taj tihi odnos (u kojem propitujemo što govorimo i što radimo) neće imati ništa protiv toga da proturječi sama sebi, a to znači da nikada neće moći niti htjeti odgovarati za ono što kaže ili učini. Niti će takvoj osobi smetati da počini bilo kakav zločin, budući da može računati da će to biti zaboravljeno već u sljedećem trenutku.” Eichmann je izbjegavao sokratovsku samorefleksiju. Nije se uspio vratiti sam sebi, u stanje samoće. Odbacio je vita contemplativa, pa se stoga nije uspio upustiti u suštinski proces pitanja i odgovora koji bi mu omogućio da ispita značenje stvari, da razlikuje činjenice i fikciju, istinu i laž, dobro i zlo.

“Bolje je ispaštati nepravdu nego činiti nepravdu”, napisala je Arendt, jer “možete ostati prijatelj s onim koji pati. Tko bi želio biti prijatelj i živjeti s ubojicom? To ne bi poželio niti drugi ubojica”. Nije da su ljudi koji ne razmišljaju čudovišta. Nije da bi ovi tužni mjesečari prije počinili ubojstvo nego se suočili sami sa sobom, nasamo. Ono što je Eichmann pokazao Arendt je da društvo može funkcionirati slobodno i demokratski samo ako ga čine pojedinci uključeni u aktivno razmišljanje – što je aktivnost koja zahtijeva samoću. Arendt je vjerovala da “život zajedno s drugima počinje zajedničkim životom sa samim sobom”.

Ali, mogli bismo se zapitati, što ako u svojoj samoći postanemo usamljeni? Ne postoji li opasnost da postanemo izolirani pojedinci, odsječeni od užitaka prijateljstva? Filozofi su dugo pravili pažljivu i važnu razliku između samoće i usamljenosti. U Republici (oko 380. p. n. e.), Platon je ponudio parabolu u kojoj Sokrat slavi samotnog filozofa. U alegoriji špilje, filozof bježi iz tame podzemne jazbine (i od društva drugih ljudi) na svjetlost kontemplativne misli. Sam ali ne i usamljen, filozof se usklađuje sa svojim unutarnjim ja i sa svijetom. U samoći konačno postaje čujan tihi dijalog “što ga duša sama sa sobom vodi”.

Prizivajući Platona, Arendt je primijetila: ‘Razmišljanje, egzistencijalno govoreći, samotan je ali ne i usamljenički posao; samoća je ona ljudska situacija u kojoj pravim samoj sebi društvo. Usamljenost dolazi onda kada sam jedna i bez društva, ali ga želim i ne mogu ga pronaći. U samoći, Arendt nikada nije žudjela za društvom niti je žudjela za prijateljstvom jer nikada nije bila istinski sama. Njezino unutarnje ja bilo je prijatelj s kojim je mogla nastaviti razgovor, taj tihi glas koji je postavljao vitalno sokratovsko pitanje: ‘Što misliš kad kažeš…?’ Jastvo je, izjavila je Arendt, “jedino od čega se nikada ne možeš izvući – osim ako prestaneš misliti”.

Arendtino upozorenje vrijedi upamtiti u naše vrijeme. U našem hiperpovezanom svijetu, svijetu u kojemu komuniciramo preko interneta, rijetko se sjetimo naći vremena za usamljenu kontemplaciju. Svoju elektronsku poštu provjeravamo više puta dnevno, šaljemo tisuće tekstualnih poruka mjesečno; opsesivno prelistavamo Twitter, Facebook i Instagram, žudeći za povezivanjem u svako doba dana s bliskim prijateljima i slučajnim poznanicima. Tražimo prijatelje prijatelja, bivše ljubavnike, ljude koje jedva poznajemo, ljude koje nemamo razloga i rezona poznavati. Žudimo za stalnim društvom.

Ali, podsjeća nas Arendt, ako izgubimo sposobnost samoće, sposobnost da budemo sami sa sobom, gubimo i samu sposobnost razmišljanja. Riskiramo da ostanemo zaglavljeni u gomili. Riskiramo da nas “pomete”, kako je rekla, “ono što svi drugi rade i u što vjeruju”. Više nismo u stanju, u kavezu nepromišljenog konformizma, razlikovati “ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog”. Samoća nije samo stanje uma neophodno za razvoj individualne svijesti – i savjesti – već i praksa koja nas priprema za sudjelovanje u društvenom i političkom životu. Prije nego što naučimo biti u društvu s drugima, moramo naučiti biti u društvu samih sebe.

Jennifer Stitt, Aeon

Prijevod: Digitalna demokracija