U nemilosrdnoj utrci za pažnjom javnosti i novcem oglašivača vlasnici i urednici medija koriste raznolika sredstva i taktike. Pritom se uglavnom ne mari previše za status standardnih novinskih žanrova, vrsta i rubrika. Među “žrtvama” namjere monetizacije naše pažnje našla se tako i tradicionalna novinska vrsta: intervju. Nisu intervjui nestali, samo su u nezanemarivom broju slučaja preimenovani. Više, dakle, ne čitamo intervjue nego ispovijesti. Iz poslovne perspektive preimenovanje ne čudi: ispovijest sugerira iznošenje vlastite intime, osobne tajne ili pikanterije koji su inače nedostupni široj javnosti i samim tim atraktivni.

Međutim, ovdje nije riječ samo o prilagođavanju poslovnih odluka vječnoj i nepromjenjivoj znatiželji masa koju zanimaju isključivo osobni životi poznatih i manje poznatih, a ne njihovi društveni i politički stavovi. Čak i da se radi samo o tome politička dimenzija ne izostaje. Popularnost raznih sadržaja koji nude isječke života bogatih i slavnih zasniva se na određenoj vrsti klasnog voajerizma. Nedostupne životne navike su uvijek intrigantne, a potiču i snatrenja o klasnoj mobilnosti. Takvi su snovi uvijek politički. No, kao što smo rekli, ovdje se ne radi samo o tome već i o simptomu, kako bi rekli intelektualci iz tradicionalnih kulturnih institucija – duha vremena.

Živimo, naime, u vremenu koje obilježava vrlo specifična “hijerarhija istina”. Prilično često se kao privilegirani tumač stvarnosti – društvene, zdravstvene, povijesne, klimatske – tretira osobno iskustvo ili osobno sjećanje. Ambiciozniji pokušaji “objektivnog” sagledavanja realnosti na različite su načine degradirani. Postoje politički projekti koji u njima vide manipulacije elita, a postoje i političke ideje koje u njima vide lažne alibije za teorije klasne dominacije. S obzirom na to da nam je stvarnost strukturno neuhvatljiva i da svaka sklonost njenom “objektivnom” zahvaćanju vodi ka nekom tipu totalitarizma, preostaje nam samo da se oslonimo na objektivnost tržišta i cjenovnih signala i na autentičnost vlastitog iskustva koje nam nitko ne može osporiti.

Transformacija intervjua u ispovijesti samo je jedan od primjera favoriziranja osobnog pristupa kao tumača stvarnosti. Poznati talijanski povjesničar Enzo Traverso se u novoj knjizi naslova “Singular Past: The ‘I’ in Historiography” pozabavio usponom subjektivističkog trenda u historiografiji. Pisanje povijesti “u prvom licu” doživjelo je značajnu popularnost proteklih desetljeća i olabavilo kruta pravila discipline. Traverso smatra da ti doprinosi mogu biti zanimljivi i vrijedni i da uvijek treba dovoditi u pitanje “objektivnost” historiografije, ali da nas strukturno onemogućuju u iscrpnijem razumijevanju povijesti. Uspostava neoliberalizma kao faze kapitalizma, mišljenja je Traverso, pridonijela je povlaštenim tretmanom individualizma i konkurencije nastanku tog historiografskog žanra.

Česta prevlast osobnog nad društvenim, objektivnim ili znanstvenim, doživjela je jedan od vrhunaca i tijekom pandemije. Premda se radi, s obzirom na zaraznost, o slučaju koji zahtijeva društvena rješenja po definiciji, otpor cijepljenju zasnivao se gotovo pa isključivo na sakralnosti osobne odluke. Ta se sakralnost osobne odluke drukčije “manifestirala” s obzirom na klasnu pripadnost. Oni iz nižih klasa su koristili tu argumentaciju kako bi si napokon mogli priuštiti nekakav učinkovit otpor spram “elita”, a oni iz viših klasa nisu naprosto htjeli biti dio šireg društvenog projekta: privatni liječnik, skupa dijeta i osobni trener će učiniti svoje.

Na povlašteni tretman osobnog iskustva nije imuna ni ljevica. Postoje brojne “scene”, atmosfere i pokreti na ljevici u kojima ste prešutnim dekretom lišeni mogućnosti imanja stava o nekoj temi ako ju niste osjetili na vlastitoj koži. I tu sama premisa nije sporna: žrtva diskriminacija ili netko tko je iskusio neku društvenu traumu nužno mora postati subjekt političkog prevladavanja društvenih odnosa koji generiraju diskriminacije i traume. Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak da jedini smiju i mogu pričati o uzrocima društvenih problema. Također, ta ih podjela uloga pretvara iz subjekta promjena u svjedoka traume. I dovodi do krajnje problematične situacije u kojoj ljevica više nije infrastruktura solidarnosti za sve ugrožene već pozornica na kojoj se odvija natjecanje u ugroženosti. Tko “pokriva” najviše ugroženih skupina taj je najautentičniji predstavnik ljevice. Nema spora da je toj osobi najteže, ali tako se sigurno ne gradi pokret koji će joj život učiniti lakšim.


Marko Kostanić, Bilten.org