Velike religije čovječanstva su u pravilu imale svoja tradicionalna područja. Bile su udomaćene uglavnom na onim prostorima u kojima su i nastale. Budizam je cvjetao u Aziji, kršćanstvo polazeći od Male Azije na cijelom prostoru Mediterana i sve više u čitavoj Europi. U Europi je pak kroz stoljeća postojala povezanost konfesije i političkog jedinstva: na taj je način trebao, nakon sloma religioznog jedinstva zapadne kulture u reformaciji i nakon krvavih religijskih ratova, biti ponovno ostvaren i osiguran religijski mir. Pri etabliranju tog vezanja konfesija uz teritorij nerijetko je dolazilo do 'vjerskih čišćenja'. Pravoslavno kršćanstvo do današnjeg dana teološki legitimira to vezanje teritorija uz Crkvu. Ljudi u tradicionalnim pravoslavnim zemljama, primjerice u Rusiji, 'pripadali' su takoreći od rođenja Pravoslavnoj Crkvi. Tek je u zadnjim desetljećima prisilna migracija mnogih pravoslavaca iz 'kanonskih teritorija' donekle ublažila vezanje pravoslavnog kršćanstva uz određeni prostor.

U međuvremenu je intenzivirana bilo dobrovoljna bilo prisilna pokretljivost u svijetu koji srasta. S ljudima putuju i religije. Time tradicionalne religiozne monokulture brzo postaju šarolike. U stoljetno katoličkim zemljama danas uz katolike žive protestanti, pravoslavci, ali i židovi, muslimani, budisti, hindusi.


Kroz povijest su pojedine religije ponajčešće samosvjesno bile uvjerene da je njihov put pravi – i to često u borbenom odbacivanju putova drugih religija


Osim toga, upravo u Europi raste broj ljudi čija je 'konfesija' (jedva organizirana) ne-konfesija. Raste broj ateista i onih koji postaju ateisti. U nekima nekoć protestantskim kulturama Europe (poput Estonije, Istočne Njemačke, Češke) kršćani su postali malena manjina. Većina stanovništva ne pripada nijednoj religioznoj ili svjetonazorskoj zajednici, iako su ili upravo jer su u ateističkim kulturama stvoreni obredi slični religioznima ili rituali prijelaza po uzoru na kršćanske sakramente (poput primanja u omladince), koji su do danas uvelike omiljeni.

Raste također udio onih ljudi koji su duhovni 'hodočasnici' bez vezanja uz neku religijsku zajednicu. Upravo je u sekularnim kulturama rašireno takvo duhovno traganje. Ovo su dimenzije tog traženja: putovanje u 'svoje ja', očaravanje, iscjeljivanje, zajedništvo, čvrstoća, putovanje u daljinu, čežnja za novim svijetom.

Svjetonazorska je šarolikost veliki izazov za teologiju. Jer s jedne strane suvremena teologija, oslonjena na biblijske izvore, naglašava da se cjelokupna povijest razvija prema zajedničkom cilju: prema svome dovršenju u Bogu. S druge strane u jednom svijetu zajedno žive – izmiješani – različiti svjetonazori. Ne samo na velikim kontinentima, nego i u pojedinim zemljama, čak sve do obitelji, radnih mjesta i kruga prijatelja, različite nazore imaju ljudi koji zajedno žive. Odatle nastaje mučno teološko pitanje može li i na koji način uz takve razlike povijest jednog Boga s jednim svijetom biti na putu prema zajedničkom dovršenju? Pri tome su kroz povijest pojedine religije ponajčešće samosvjesno bile uvjerene da je njihov put pravi – i to često u borbenom odbacivanju putova drugih religija. Istodobno je, prije svega među misticima u različitim religijskim zajednicama, postojalo znanje o velikoj blizini jednih drugima. Mističarka Tereza Avilska (1515-1582) ili mističar Ivan od Križa (1542-1591) njegovali su bliske odnose s islamskom sufijskom mistikom. Isusovac Aiun-ken Hugo Makibi Enomiya-Lassalle (1890-1990) pokušao je pak povezati zen budizam i kršćanstvo.

Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca; Što je čovjek? Što je smisao i cilj našega života? Što je dobro a što je grijeh? Odakle boli i koji im je smisao? Koji put vodi do istinske sreće? Što je smrt, sud i nagrada nakon smrti? I napokon: Što je onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?

[Odlomak 'Svjetonazorska raznolikost' iz nove knjige: „Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija“, Peter Neuner / Paul M. Zulehner (preveo: Miro Jelečević), Ex libris, Rijeka 2015, str. 21-24]