Šopenhauer je rođen 1788. u Dancingu u patricijskoj familiji. Mladost je proveo u Hamburgu. Nakon očeve smrti (suicida) 1805, primoran da prekine studije privrede, naći će se kod majke Johane i sestre Adele u Vajmaru. Nakon započetih studija medicine, nastavio je od 1811. studije filozofije u Berlinu. Prvi deo njegovog kapitalnog dela - Svet kao volja i predstava/Die Welt als Wille und Vorstellung - objavljen je 1918, a drugi deo tek dvadeset i šest godina docnije (1844). Svaki od ovih delova ima četvorostruku strukturu: teorija saznanja, metafizika, estetika i etika. Izvesno kratko vreme sarađivao je sa Geteom. Nakon putovanja po Italiji, rešio je da se preda karijeri profesora filozofije na univerzitetu u Berlinu. Držao je predavanja u isto vreme kao i Hegel, no bez uspeha. Od tada će do ekstremnosti rasti njegov prezir prema akademskoj filozofiji. Od 1831. prelazi u Frankfurt na Majni, u kome će delovati kao „privatni docent“ i neženja do svoje smrti, 21. septembra 1860. godine.


Šopenhauerovo glavno delo, Svet kao volja i predstava, čija je kvintesenca u jednoj misli - „Svet je samosaznanje volje“ - objavljeno je 1818. Šopenhauer u njemu vešto prepliće i prožima Platonovu i Kantovu filozofiju sa istočnom mudrošću (sa reinkarnacijom), kao i hrišćanskom mistikom u nekakav metafizički veltanšaung bez Boga (što podseća na Kantov Ding an sich) koji sve prožima i sve objedinjuje i na čiji se ciklični bespočetni početak svaka individua kroz smrt vraća. Priroda je za Šopenhauera univerzum kratkih radosti i dubokih patnji. Mi ne vidimo svet objektivno, već kao konstrukciju ljudskog perceptivnog aparata i inteligencije. Psi ili slepi miševi ne delaju saglasno svesnoj odluci, već po diktatu neposrednog slepog nagona. Odnos između volje i intelekta u Šopenhauerovoj filozofiji postaće plodan instrument u novoj psihologiji nesvesnog, na koju će se docnije pozivati Zigmund Frojd. Intelekt se pojavljuje kao „sluga“ volje: um i svest slede tamnim impulsima, prevode je na banalnost svakodnevnosti, razobličuju je ili je potiskuju. Šopenhauerova teorija saglasna je sa modernim fiziološkim istraživanjima. U osnovi se Šopenhauerova filozofija razume iz same sebe, što je i načelni razlog što ona u univerzitetskoj filozofiji nije imala nikakvog uticaja.


Schopenhauer a


U uvodu u svoje Parerge i paralipomene iz 1851. u poglavlju naslovljenom Aforizmi o životnoj mudrosti veli da se dobar život (eudemonija), sastoji u što manjem trvenju. Šopenhauer je pandan moralisti Montenju. Njegovo delo grandiozni je izveštaj o Condition humaine i neka vrsta biofilozofije sui generis. Šopenhauerov najkontroverzniji i najomraženiji tekst je njegov esej O ženama/Über die Weiber. Skeptik i ženomrzac im zamera što su one objekt požude. Još više im je uzimao za zlo što nisu reagovale na takve požude. Mizogenom resantimanu jednako je pridonela porodična složena konstelacija, napose konflikti sa majkom, ariviranom spisateljicom Johanom Šopenhauer.


On je rano stekao prirodnomatematička saznanja koja je pratio sveg svog života. Svog intimnog rivala Hegela, zbog pomanjkanja poznavanja prirodnih nauka, sarkastično je nazivao „gospodinom neznalicom“. Šopenhauerovoj slavi doprineo je briljantni stil njegovog pera. Tokom 19. veka u nemačkoj filozofiji carovala je jezička prenapregnutost kao produkciono sredstvo i kao atribut „dubokomislenosti“. Šopenhauer je sveg svog života vojevao protiv lažnih vitezova prenapregnutog jezika u akademskoj filozofiji. Univerzitetska filozofija mu se osvetila time što je njegovo delo konsekventno ignorisala. Otuda je Šopenhauer samo izvan univerzitetskog seminara čitan i recipiran, kao i njegov učenik Fridrih Niče, koji je Šopenhauerovu metafiziku volje preinačio u „volju za moć“, i mol-ton u dur-ton preorkestrirao. Mislioci kao što su Niče, Vitgenštajn, Poper, Horkhajmer bili su njegovi poklonici, kao i književnici Tolstoj, Tomas Man, Vilhem Buš, Tomas Hardi, Mopasan, Prust, Beket, Tomas Bernhard ili kompozitor Vagner. Svetitelji i asketici su na liniji Šopenhauerove filozofije - negacijom volje uspevaju da slome breme patnji i iskušenja. Ta finalna mudrost je, po Šopenhauerovom učenju, recept i nama, svim ostalim smrtnicima.


Autor: Zoran Andrić | Dnevni list Danas