Nerijetko priče o interesnim lobijima koji zakulisno kroje politiku i ekonomiju graniče sa teorijama zavjere i, u konačnici, doprinose demonizaciji određenih identitetskih grupa. Povijesno su najčešće mete takvih teorija bili Židovi. Gej lobi prema uvriježenom narativu konzervativnih laika vlada Crkvom, a u našim uskim balkanskim okvirima lobiji su obično nacionalno obojeni. Nedavno su tako “teorije lobiranja” ili “mapiranje lobista” postali novi eksplanatorni pravci trenutne političke situacije u BiH. Kolale su one po medijima dugo, a onda ih je politički verificirao Željko Komšić koji je prilikom gostovanja na HRT-u prije par tjedana izjavio da je njemu (odnosno, probosansko-bošnjačkom bloku) puno veći problem Andrej Plenković od Zorana Milanovića jer Plenković ima jake briselske veze, a Milanović, parafraziram, samo laje. Tada je bošnjačka strana (konkretno SDA) odbijala EU inicijative koje bi pokušale dovesti do dogovora između političkih strana oko pitanja izbornog zakona i blokade institucija BiH. Objašnjavalo se tada da se dogovor ne može postići u jeku izborne kampanje, a puno važnije: do takvih pregovora dolazi na inicijativu Plenkovića, odnosno njegovih briselskih frendova poput Charlesa Michela predsjednika Europskog vijeća i nekadašnjeg belgijskog premijera.

Par tjedana poslije te izjave, Charles Michel odjednom nije (samo) Plenkovićev frend nego i netko tko je zaslužio pohvale. Razlog tomu je radni vikend u Bruxellesu tijekom kojeg su se okupili bh. političari čije su stranke zastupljene u državnom parlamentu. Cilj tog okupljanja bilo je usvajanje nekakvog dokumenta kojim bi bh. političari iskazali spremnost na reforme, integraciju u EU i rješavanje gorućih političkih pitanja poput izborne reforme i presude Evropskog suda za ljudska prava. Na skup se nisu odazvali jedino predsjednici SDS-a Mirko Šarović te SBB-a Fahrudin Radončić. Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, iz BiH je došao u glavni grad Belgije, ali se odbio pridružiti spomenutom skupu jer bi time dao legitimitet “dvojici bošnjačkih članova predsjedništva”, kako je okarakterizirao pojavljivanje Željka Komšića u Bruxellesu. Iz njegovih riječi dalo se iščitati da je spomenuti format pregovora, opet, rezultat određenog lobiranja. Ovog put bošnjačkog, koji je uspio u nakani da za pregovarački stol dovede sve parlamentarne stranke i time pojača pregovaračku poziciju probosansko-bošnjačkog bloka. Na tome već mjesecima inzistira i Bakir Izetbegović. On time želi izbjeći situaciju da ga za vrijeme predizborne kampanje iz drugih pro-bosanskih stranka optuže za izdaju nacionalnih interesa jer se sastaje i dogovara sa Dodikom i Čovićem.

Drugim riječima, bošnjački, ili kako Dodik veli, muslimanski lobi je odradio svoje i opet podmetnuo kukavičje jaje predstavnicima ostala dva naroda. Tako zvuči argumentacija hrvatskih političkih predstavnika i medija proteklih dana. Naravno, eksplanatorna moć “teorije lobiranja” ne ide dalje od toga i često završava u redanju klasičnih šovinističkih tropa i generalizacija o pretvornosti i prevrtljivosti cijelog jednog naroda. No, “snaga” tzv. bošnjačkog lobija, a zadržat ćemo taj termin u svrhu plastičnosti argumentacije, proizlazi iz realnih političkih i historijskih okolnosti. Bošnjaci su danas dijasporska nacija. To im je donio zadnji rat i činjenica su su nacija koja je u tom ratu najviše stradala i izbjegla. Otprilike dva milijuna Bošnjaka danas živi izvan BiH, što negdje odgovara bošnjačkoj populaciji koja i dalje živi u BiH. Većina njih je izbjegla u jeku rata u zemlje Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike i Australije. Danas se taj broj povećava radnim migracijama u zemlje EU-a. Međutim, upravo je poslijeratna dijaspora postala bitan element u izgradnji paralelnih struktura države BiH u međunarodnim okvirima. Što pod time mislim?

Za razliku od ostala dva naroda u BiH, koji u ratnom i poslijeratnom periodu predstavljaju političke elite čije je djelovanje usmjereno na dezintegraciju BiH kroz jačanje srpskog entiteta ili pak kroz ideju stvaranja hrvatskog entiteta, bošnjačke elite djeluju na dva kolosijeka. Jedan je nacionalni u smislu konačnog stvaranja nacije s trenutnim imenom i institucijama (jezikom, kulturom, infrastrukturom), a drugi je državotvorni, odnosno stvaranje i jačanje Bosne i Hercegovine, po mogućnosti što više centralizirane i građanske jer bi to u konačnici smanjilo dezintegrirajuće djelovanje ostalih dviju političkih elita. Pogotovo u kontekstu u kojem Bošnjaci čine i brojčano više od polovice stanovništva BiH. U situaciji u kojoj u međunarodnim forumima BiH predstavljaju i predstavnici političkih opcija kojima BiH nije na prvom mjestu, bošnjačka dijaspora preuzima ulogu u stvaranju alternativnog vanjskopolitičkog, pa onda i ako hoćete, lobističkog aparata. Kako je riječ o većinom visokoobrazovanim članovima društva koji su se brzo integrirali u društva Švedske, Austrije ili Njemačke, njihova socijalna i karijerna mobilnost im garantira i dolazak do određenih političkih pozicija još u prvoj generaciji doseljenika, a u drugoj je to još izraženije.

Kao recentni najprisutniji predstavnik upravo druge generacije bošnjačke dijaspore u politici je mladi i ambiciozni zastupnik socijaldemokrata (SPD) u Bundestagu, dvadesetdevetogodišnji Adis Ahmetović. Iako mu je mandat započeo tek prije nekoliko mjeseci, on je već itekako poznat u bh. javnosti i redovan je gost u ovdašnjim medijima koji su ga predstavili za izaslanika Bundestaga za Zapadni Balkan. Ubrzo se uspostavilo da dotični nije nikakav izaslanik Bundestaga za Zapadni Balkan jer takva funkcija – ne postoji. No mladi Ahmetović se nije trudio da to demantira ili ispravi novinare koji su mu atribuirali tu funkciju. Demanti je došao od njegovog starijeg stranačkog kolege Josipa Juratovića koji je već od ranije poznat u bh. javnosti kao pragmatičan političar, promotor interesa Bosne i Hercegovine i kritičar ovdašnjih nacionalističkih političkih struktura. Juratović je nedavno u intervjuu Hini ponovio da je Ahmetović izvjestitelj za zapadni Balkan SPD-a u Odboru za vanjsku politiku i jedan od nekoliko desetaka izvjestitelja koje Bundestag ima za zapadni Balkan u različitim odborima i radnim grupama.

Juratović je prvi put u ovom intervjuu otvoreno kritizirao Ahmetovića i njegovo prešućivanje bošnjačkog nacionalizma kao destabilizirajućeg faktora u Bosni i Hercegovini. Naime, trenutno je na dnevnom redu Bundestaga rezolucija o BiH koja osuđuje političko djelovanje Dragana Čovića i Milorada Dodika, odnosno hrvatski i srpski nacionalizam, ali ne i bošnjački. Juratović taj propust pripisuje mladom Ahmetoviću. Uzimajući u obzir raniju argumentaciju o ulozi bošnjačke dijaspore te bošnjačkom nacionalizmu koji je istovremeno i etnički i državotvorni, ovakva Ahmetovićeva pozicija ne čudi. Ahmetović je političar mlađe generacije koji je (ideološki i politički) odgojen isključivo u dijasporskim strukturama. Za razliku od Juratovića koji ulazi u politiku kao jugoslovenski migrantski radnik i sindikalist kojem su mrski svi nacionalizmi, Ahmetović je odgojen u kontekstu u kojem se bošnjački nacionalizam normaliziran kao jedina alternativa dvama ostalim nacionalizmima, time više – jer je državotovoran.

Teorija o bošnjačkom lobiju je zapravo šovinistička i ima za cilj dodatno mistificirati političke odnose u BiH i demonizirati jednu cijelu naciju. Teorija o bošnjačkoj dijaspori kao važnoj karici bošnjačkog nacionalizma historijski je i politički utemeljena. Uostalom, Hrvati bi to trebali najbolje znati s obzirom na ulogu svoje dijaspore devedesetih.

Autor: Mario Kikaš, Bilten.org