Sredina je lipnja. Ne tako davno, u ovo doba godine, u Mostaru bi uvelike vladalo duboko vrelo ljeto. Naš organizam je podešen prema prirodnim ciklusima i neobični klimatski uvjeti doprinose osjećaju da živimo u vremenima u kojima se planet i čovječanstvo pa i sam koncept vremena raspadaju.

Dani su neobično dugi za listopad što i nije čudno jer je, kalendari kažu, sredina lipnja. Vegetacija jeste bujna ali nije kiša ta koja zbunjuje moju medvjeđu prirodu sklonu prepuštati se utjecaju prirodnih pojava puno više nego prosječno ljudsko biće.


Jesenje boje

Boja je ono što zbunjuje, svjetlost ovih dugih lipanjskih dana je jesenja. Godišnja doba, čini se, poput mene imaju česte identitetske krize. Ili su i ona već odavno prepakirana u algoritam i preseljena u područje virtualne stvarnosti u koju, po svemu sudeći, preseljavamo uspomene na negdašnji, tjelesni, fizički svijet.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Iz te se perspektive stječe dojam kako je čovječanstvo posve izgubilo razum osuđeno na vječnu tranziciju iz jučer u još dalju prošlost nakon što se prostorna dimenzija potpuno ukinula pa nam i nema druge nego se kretati kroz vrijeme i to unazad - kroz uspomene na svijet od krvi i mesa, svijet tijela, dodira, susreta. Ali susreti nisu uvijek prijazni. Dapače.

Za sobom smo, sve su prilike, povukli cijeli čudesni planet, organizam u kojemu smo najzloćudnije moguće bakterije.

Opet, možda sam tek ja izgubio razum. Ili nisam sposoban razumjeti svijet u kojemu se nitko ne čudi trijumfu gluposti – raspravi o tome čiji je ubojica veći pravednik. Kao da više uistinu nemamo nikakav filtar. Pored kiše to je kontekst u kojemu bismo trebali živjeti svoje jedine živote. A volio bih pisati o drugim stvarima, događajima koji me se istinski, intimno dotiču. Ali valja sudjelovati u stalnom pokušaju ispravljanja odavno iskrivljene stvarnosti. Valja preživljavati, raditi. Ni kriv ni dužan postati dio mase koja urliče zagovarajući pravo na postojanje zla.


Komadić raja

Kada u svemu tome naši životi nama samima dođu na red i zašto se čini da su uvijek na čekanju?

Sve je nalik na priču o običnom, vrijednom čovjeku koji gradi vlastiti komadić raja na zemlji i na koncu ne poživi dovoljno dugo da u njemu uživa. Uvučeni u drevnu zavjeru protiv prava na puko postojanje stalno odgađamo sebe i one koji su zavrijedili naše vrijeme za razliku od dijaboličnih figura koje su iz nekog razloga postale osobe od značaja za našu noviju povijest, ne ponovila se nikome.

Zbog te sam povijesti ovih dana stavljao cvijeće pod spomen ploču umjesto da pijem pivo s čovjekom čije je ime u tu istu ploču uklesano. Ali naše vrijeme za piće nikada nije došlo. Zbog povijesnih okolnosti, takozvanog konteksta zbog kojeg živimo u zagrobnom, komemorativnom svijetu trošeći živce i vrijeme na glupost i zlo a vrijeme je sve što istinski posjedujemo i, pošto je život pomalo i gruba šala, ne znamo koliko ga imamo a ponašamo se kao da raspolažemo vječnošću. Umjesto da svaku sekundu poklonimo onima koji su je vrijedni jer smo jedni drugima svjedoci i nosimo se kroz vrijeme.

Marko Tomaš, Žurnal.info