Nedavno ste u izdanju ABC Naklade iz Zagreba objavili knjigu Riječi — značenje, uporaba, podrijetlo u kojoj na sebi svojstven način nama običnim smrtnicima tumačite značenja najrazličitijih pojmova i predmeta: od onih najširih i najobuhvatnijih do sitnica iz životne svakodnevice. U knjizi ste objasnili i podrijetlo pojma Bosna. Biste li nam sada na početku ovoga »razgovora ugodnoga«, mogli dati i druga značenja riječi Bosna, prije svega u kulturološkom, religijskom, sociološkom i politološkom smislu! Zapravo: Što je to Bosna?

I u ovom slučaju pitanje je mnogo lakše od mogućega odgovora. Samo vaše pitanje podrazumijeva da Bosna jest, i ona doista — postoji. Naime, ona nije samo ime iz daleke povijesti, nego je i nedvojbena suvremena činjenica. Bosna je i kulturni pojavak, i to poprilično samosvojan. Uzmemo li samo posljednje tisućljeće — od ranog srednjovjekovlja pa do naših dana — susrećemo se s nekoliko uljudbenih slojeva i krugova. Tako je tu kršćanstvo (s katoličkim, izvankatoličkim i protukatoličkim sastavnicama, s bogumilstvom kao središnjicom) i islam i moderno bezvjerje. U političkom smislu tu je rani feudalizam, s izrazitim značajkama rodovske, zadružne seoske zajednice. Pučanstvo se pretežito bavilo poljodjelstvom i stočarstvom, ali i obrtništvom, trgovinom i povremenim ratničkim sukobima. Ako bi tkogod htio odrediti što su Bošnjaci — Bošnjani — Bosanci (Bože, oprosti!) u rasnomu smislu — teško bi to točno mogao reći. Najstarije predgrčko ili predrimsko stanovništvo nije u cijelosti poznato. Zanosna riječ Iliri zgodna je i spasonosna značenjska plahta. Međutim, Ilirija je već tada — a s Bosnom kao mogućim dijelom — bila nešto poput mnogo kasnije Jugoslavije. Iliri je moglo značiti i desetak plemena, plemenskih saveza ili naroda, koje su vjerojatno povezivali manje-više različiti ili slični jezici. Dodaju li se tome helenske, rimske, bizantske i slavenske sastojine, uz osmanlijske zaposjedatelje, saske rudare te nezaobilazive Vlahe s vlaškog nesvilenog puta od Dacije do Istre, može se u tome smislu govoriti o pravome kotlu različitih vrsta ili sojeva, koji će se mnogo kasnije nazivati karakazan. Naravno, cijelo je vrijeme u to uključeno i ono što se u novijim stoljećima zove Hercegovina, i što se posve prirodno podrazumijeva kao kad o ruci kažete šaka, a mislite i znate kako tu mora biti i lakat i rame. Pitanje sadrži četiri rasperjana nazivka: kultura, religija, sociologija, politika. Samo se po sebi razumije da Bosnu određuju sve te četiri imenice, uz nužnu napomenu da Bosna kao Bosna postoji i prije i poslije raspredanja oko tih odredbenica, a zapravo zbog toga što je Bosna nešto već time što neoporecivo — jest.


Često ste mi znali reći: sve što sam naučio, a to je samo malo više nego što drugi znaju, naučio sam u Bosni: u Travniku, Bugojnu, Banjaluci i Sarajevu... Gdje je tajna dugoga (odnosno produljenog) trajanja bosanskog vremena, dugoga radnog dana u Bosni? Zašto nam, kad boravimo u Bosni, vrijeme ne teče tako brzo kao npr. ovdje?

Kad sam bio momak i mlađahan pjesnik, mislio sam kako je golema nesreća živjeti, odrastati i odgajati se po bosanskim provincijama, bile one Duvno, Jajce ili Banjaluka. Mnogo godina kasnije počeo sam uviđati kako je to bila i neslućena povlastica. To mi je bilo osobito bjelodano u banjalučkome okružju. Negdje nešto prije i malo poslije oko polovice prošloga stoljeća glavna KundK-prometnica, sve od Malte pa gore do Kaštela i Vrbasa, bila je asfaltirana i prava gotovo kao sulica. Samo zamislite kolika je sreća bila što sate i sate nije njome prolazilo ni jedno motorno vozilo, te posred te ulice mirne smo duše mogli igrati se loptom krpenjačom. Uz to, radio je bio velika rijetkost, televizije još nije bilo ni na pomolu, i čitalo se sve u šesnaest. Tako su skupinice nadobudnih budućih duhovnika — od matematičara do pjesnika i svećenika — mogle u gradskoj knjižnici čitati knjige ne po izboru, nego redomice: pročitati sve knjige na jednoj polici, a onda i na drugima. I gotovo su se jednako ludo i zanosno čitale knjige o zemljopisnim otkrićima kao i o zanimljivoj fizici, zoologiji ili o bezgrešnom začeću. A vremena je bilo i bivalo za sve to. I kao da je tadašnji bosanski dan imao 64, a ne 24 sata. Kasnije mi se činilo kako se to vrijeme i ravnalo po nekim drugim dugim mjerilima i razmjerima. Mislim kako je pri tome važno još i ovo: naši su učitelji (bilo naši roditelji, školski nastavnici ili poučavatelji — namjernici) većinom bili društvovni ili državni nepoćudnici, vječni oporbenjaci i »reakcioneri«, ali i redovito zagovornici duhovnih vrednota i prirodnoga života, u kojemu je sama priroda i — Bog, a vlastita oduhovljena duša — najviše blago, koje ako izgubiš »džaba ti je onda i vascijeli dunjaluk«...


U Bosni se, ako želite nekoga uvjeriti u dobar završetak posla, veoma često na kraju razgovora kaže: ... i mirna Bosna! Što to zapravo znači?

Koliko god sam često čuo tu izreku, pa se pokatkada i sâm njome poslužio, nije mi posve jasna. Što više, čini mi se da to i nije nikad bilo posve jasno. Dijelom to potvrđuju i prijevodi tog izričaja na strane jezike. Latinski omnia clara, njemački keine Sorge mehr, francuski et tout est en ordre, engleski and no more worry te ruski i vsjo v porjadke. U svim navedenim jezicima značenje je otprilike »sve je u redu« ili »nemajte brige«.
Zbog toga bih dodao ovo: ta izreka je poznatija nego jasnija, upravo kao i sama Bosna. Možda je još najistinitije tumačenje dotične izreke: zbog svoje složenosti i raznovrsnosti sastojina, Bosna je rijetko kada bila posve mirna. Stoga je mir u njoj vrhunska poželjnina. Otuda, ako ga Bosna ima, ako je mirna — sve je u redu. Međutim, nadaje se i ponešto drugačije tumačenje: Bosna je imala svoj rahat i bila uglavnom serbez, pa je kao takva (mirna i slobodna) bila poslovično uzorna i drugima.


U svom ste djelu Bosanski grb na poseban način prikazali vrijeme i ljude u Bosni, njesinu islamsku i kršćansku tradiciju. U njemu prepoznajem neku posebnu vrstu autobiografskog djela. Ostaje ipak pitanje: što je to bosanski grb, koje je njegovo suvremeno značenje? Nije li u laktu savijena ruka — simbol bosanskog grba — znak vlastitosti i nepokolebljivosti jednoga podneblja?

Napisao sam cijeli roman kako bih na svoj način objasnio što je meni »bosanski grb«. Istina, taj je izričaj mnogo jasniji negoli »mirna Bosna«, ali je i poprilično višeznačan. Već to što se njegovi inozemni prijevodi kreću od nedužnoga (uvjetno rečeno!) »dati ili pokazati komu prst ili smokve« pa do rimski preciznog latinskoga objašnjenja — vidi se kako se sadržaj kreće od bezazlenosti do biološke okrutnosti. Naime latinski prijevod glasi (prema našemu OER-u): manu penem erectum imitando alicui aliquid denegare, to jest: »oponašajući rukom ukrućeni ud nekomu nešto nijekati«. On je isto toliko točan koliko je i opširan, ali ipak tu ostaje samo kod značenja »ljudotvorno oruđe u ukrutbi«, ali gotovo da su češća proširenija značenja od razgovornog »evo ti«, »ne dam«, pa do prkosne potvrde vlastite osobnosti...


[...] Proveo sam dobrih četvrt stoljeća u Bosni. Od špilšula do fakulteta. Sve sam škole u njoj učio. Najbolje pamtim Travnik, Bugojno i Banjaluku i Sarajevo, dok sam vojsku služio u Mostaru. I dan danas trošim podosta od iskustvene i znanstvene masti kojom sam se podkožio u toj i takvoj Bosni. U tim su uvjetima postojale različite mahale. U jednoj se govorilo i španjolski, u drugoj njemački, u trećoj bošnjački, u tašlihanu gazdinski srpski, a među katolicima i hrvatski. To nisu ni mogle biti velike razlike, ali se po govoru moglo dosta prepoznavati. Suživot među različitim bosanskim vjerozakonima ne samo da je moguć, nego je i postojao kao nešto posve naravno. Naime, zbog različitih vjerozakona Bosna nije bila zemlja mržnje, nego tolerancije, a po vrlo jednostavnom bosanskom načelu: tko ne poštuje tuđu vjeru (din i adet), ne poštuje ni svoju. Jednostavnije rečeno: poštuj da bi bio poštovan. Vjerska je mržnja u Bosni bila nešto izvana nametano; bila je uvijek više uvoznog negoli izvornog značaja, a tragično je kulminirala već uoči Prvoga svjetskog rata. Atentat u Sarajevu pripreman je izvan Bosne, kao što je i nedavni rat u Bosni pripreman, pripravljen i upravljan opet izvan Bosne, a u istome mjestu i po istome planu i programu. Razorna mržnja je bila ubrizgavana među različite bosanske vjerozakone, a sve iz najnižih političkih, osvajačkih pobuda... Suživot je danas bezuvjetno potreban i vjernicima i nevjernicima, jer tko ne poštuje su-život s drugima i sam sebi ugrožava sâm život. Jer ondje gdje su oni drugi prisutni i nazočni od davnine, jedino suživot jamči mir i sigurnost.

 

Želio bih vas također pitati, jesu li bosanski Hrvati uistinu samo katolici, ili možda barem »mehki« Hrvati, odnosno jesu li oni »slabiji« Hrvati samo zbog toga što su iz Bosne?

Ako se uopće može govoriti o mekim i tvrdim, boljim i slabijim Hrvatima, ili ako ih uopće ima takvih — prema aršinima i kantarima zamišljene »narodnosne znanosti o čvrstoći« — onda ih takvih ili ima ili nema svugdje ili nigdje. Koliko sam opazio, bosanski se Hrvati još najmanje busaju po prsima zbog svojega hrvatstva, ali oni koji najviše drugdje bubnjaju po grudima koliko su Hrvati, takvi su češće radi probitka negoli zbog pripadnosti.

Ovdje bih samo naznačio ono što i vi jako dobro znate: onaj tko posjeti na primjer Kraljevu Sutjesku, Fojnicu, Ramu, Guču Goru moći će u mnogih starijih žena vidjeti da su im ruke istetovirane križićima, da im je također na nošnji, koju svakodnevno nose, glavni motiv bio i ostao opet križić. Nije li sama ta činjenica da se netko tako javno obilježava znakovljem vlastite vjere dovoljan pokazatelj njegove snage i uvjerenosti da on nije stranac u zemlji Bosni u kojoj živi, da to njegovo znakovlje (makar i nevoljko) prihvaćaju oni koji nose turbane ili šubare i da je sve to, zapravo, puka realnost jednog podneblja.


Ladan20 1221289988


[...] Među poštenijim i pametnijim svijetom (a takva puka ne manjka ni u Bosni) rijetko bi komu smetalo što su mu susjedi ili sudržavljani označivani križem, polumjesecom ili krstom. Bez obzira na to kad su u Bosnu došli (najranije, nešto poslije ili nedavno) oni su u toj zemlji i ona pripada njima kao i oni njoj. Pri tome ne valja smetnuti s uma da je i bosanskog Hrvata, prije svega, rodila mati. On je, dakle, prvenstveno čovjek; zatim je vjerom kršćanin, a narodnošću Hrvat koliko god to sam ushtjedne i koliko mu pripada. Ako se jedna od tih značajki navede prije ostalih, ne znači da se potiru druge, ali valjda ni jedna od njih ne zamjenjuje u cijelosti ostale, pa ni neke druge koje se mogu pripisivati, jer takav je običaj i u drugim zajednicama, društvima i državama.


Osobno ste poznavali hrvatskog nobelovca iz Bosne Ivu Andrića. Mnogi ga ne vole, posebno Bošnjaci, ali ni Hrvati u tomu ne zaostaju. Srbi ga, iako znaju da nije Srbin, prihvaćaju kao svoga radi srpskog jezika kojim je pisao svoja djela. U čemu je tragedija Ive Andrića? Gdje su izvori svih nesporazuma? Trebamo li se odricati nekoga samo zato što je pisao stranim jezikom, ovaj put onih koji su pisali srpskim? Ne bismo li se trebali tako odreći svih hrvatskih pisaca latinista?

Ivo Andrić je i hrvatski pisac. On je nedvojbeno i bosanski pisac. Službeno je bio svrstavan i promican kao jugoslavenski, dok je sam htio da bude i srpski. Jedna su mu djela pisana hrvatski, druga pak namjerno i prepoznatljivo srpski, a sva su mu istodobno pretežito bosanska. Uostalom, pomalo šaljivo — ali i znakovito — zvali su ga fra Jovan-beg Andrić. Stoga je i svrstavan i vrjednovan i obrađivan pod svim barjacima, a možda još najviše zbog toga što kao čovjek i pisac — nije nikada bio »gusar protiv svih zastava« kao njegov veliki sudobnik i protunožac...


Kad smo već duboko zašli u raspravu o jezičnim pitanjima, upitao bih vas još nešto: je li rasprava o nazivu i imenu jezika i jezikâ u Bosni i Hercegovini više jezične ili političke naravi?

Riječ je pretežno o političkom pitanju. U BiH su nedvojbeno tri prepoznatljiva naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, koji se najvećim dijelom podudaraju s trima vjerama: muslimanskom, pravoslavnom i katoličkom, uz popriličan broj — uglavnom gradskih — izvanvjerskih skupina i to među bosanskim pučanstvom. To što je jedan entitet (srpski) dobio posebnu državu-republiku u obliku polovice cijele BiH, nije pravedno, ali je neosporna činjenica, barem još za neko vrijeme, jer bi ubrzo to moglo biti i nešto drugačije. Muslimani-Bošnjaci i katolici-Hrvati našli su se u jednom entitetu, i to nakon strašnog, nepotrebnog, dalekosežno štetnog i krvavog sukoba. Neki tumače kako su time »gospodari svijeta — rata i mira« još jednom pružili Bošnjacima i Hrvatima prigodu za zajedništvo, za vezu životnih, egzistencijalnih interesa, jer ako ništa drugo: i jedni i drugi imaju istog provjerenog, pouzdanog i dokazanog starog i novog neprijatelja: trenutno negativni osvajački ultra-nacionalizam. Uostalom možda je i nedavni vojni pothvat NATO-a u susjedstvu najava novog rasporeda i uvod u drugačiju razdiobu unutar međunarodno priznate zajednice. Ako se silom ili milom ukloni uzrok svih narodnosnih sukoba i zala u BiH, a on nije nastao u njoj, nego je u nju uvezen kao zloćudni nametnik, narodi BiH riješit će dogovorno i demokratski — uz nuždan međunarodni nadzor — ne samo jezično nego i državno-pravno pitanje suživota i suopstanka. Možda će Bosna nalikovati više današnjoj Švicarskoj negoli tradicionalnoj Balkaniji...


Na temelju takvom izričitog stajališta o potrebi stvaranja, njegovanja i čuvanja dobrih odnosa između Bošnjaka i Hrvata u svrhu zajedničke budućnosti i biološkog opstanka i jednih i drugih u Bosni i Hercegovini, ponovno bih vas pitao o mogućnostima suživota u BiH, odnosno, je li međusobna upućenost jednih na druge uvjet opstanka ne samo njih nego i cijele BiH?

Katolici Hrvati i muslimani Bošnjaci u BiH predugo su imali iste neprijatelje kao i iste obrambene interese pa su potrebiti suradnje i suživota. Već je nekoliko puta javno rečeno kako će njihova veza bivati sve manje čin ljubavi, a sve više zajedništvo iz interesa. Činjenica je međutim da se i brakovi iz čiste ljubavi često brzo raskinu, dok oni iz računa obično dugo traju. Istina, dogodile su se krvave i strašne stvari. Utjeha i nada je u drevnoj značajki ljudskog roda: vrijeme sve liječi i mnogo toga izmiruje, osobito kad je najvažnije opstati i ostati.


Postoji, međutim, mogućnost (povijesno provjerena) nasilnog nametanja imena i naziva jezika nekoj društvenoj i državnoj zajednici. Trenutno je to u BiH nemoguće izvesti. Ali, mnogi strahuju da bi se takvo nešto moglo ponoviti upravo u Bosni i Hercegovini.

Tko nameće drugomu, nametnut će se i njemu, kaže stara izreka. Najbolja je obrana čuvati svoje, a poštivati tuđe. Velika je utjeha i u tome što je BiH danas svojevrsna politička i jezikoslovna pokusna postaja, pod snažnim motrilima svjetskih gospodara. Njihovim sitnozorima i dalekozorima ništa ne izmiče, pa neće valjda ni jezikoslovna nametanja. Usijane se glave moraju ohladiti, ili ih treba ohladiti, jer bi mogle izazvati požar u kojemu bi i same nestale. I ovdje bi koristilo zlatno pravilo: ne čini drugima što ne želite da vam drugi čine.

Samostalna država BiH raspolaže ustanovama i sredstvima demokratske i parlamentarne naravi, da spriječi bilo kakvo nametanje pa i ono jezično. Riješe li se ostale bosanskohercegovačke muke, tegobe i nevolje, riješit će se i jezično pitanje. Uostalom, i o jezičnom pitanju odlučuje svaki narod u BiH i sâm i u dogovoru s ostalim, što inozemnim što pak tuzemnim čimbenicima.


Kako ste na početku našeg razgovora objasnili pojam Bosna, želio bih na kraju da nam naznačite značenja pojmova: Bosanac i Bošnjak, odnosno bosanski i bošnjački.

Činjenica je da je riječ Bosanac potvrđena tek u 19. stoljeću, dok je Bošnjak (izvorno: čovjek iz Bosne) potvrđeno od 15. stoljeća, među ostalim i u Marka Marulića. Pridjev bošnjački je »ono što pripada Bošnjacima«, a bosanski »što pripada Bosni zemlji kojim god načinom«, potvrđeno od 12. stoljeća, a u Divkovića imamo i izričaj bosanski jezik te u Bartola Kašića i samo bosanski. Dakle, prema Akademijinu Rječniku (Zagreb, 1882) izraz bošnjački jezik bio bi novijeg podrijetla, dok bi bosanski imao veću tradiciju u značenju svega što pripada Bosni pa i jeziku u njoj.


Naš je razgovor o Bosni trajao za neke možda i predugo, za druge pak još nije počeo kako treba. U svakom slučaju, do nekog sljedećeg razgovora o istoj temi, očekujete li barem nešto dobro u Bosni?

Niti sam prorok, niti bih htio glumiti proroka. Uvjeren sam barem u jedno: političko i jezično pitanje u BiH riješit će se kao i ostala pitanja na ovim prostorima između Italije i Mađarske te Austrije i Turske. Gospodari svijeta valjda će ipak — uz domaće ljude dobre volje — izbjeći ono najgore i zajamčiti nešto bolje za sve uzlovite nevolje u BiH, pa i one jezikoslovne. I nadam se da više neće biti gordijevske sječe ni u političkim ni u jezikoslovnim pitanjima.


Ostatak intervjua možete pročitati na Lupiga.com