Nedavni napad pristaša bivšega predsjednika SAD-a Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa u pokušaju zaustavljanja prebrojavanja elektorskih glasova i potvrde pobjede Joea Bidena na predsjedničkim izborima privukao je pažnju čitavog svijeta. Dotični je događaj izazvao sveopći šok i nevjericu kako u Sjedinjenim Državama, tako i van njih, a mnogi su pohrlili zlurado primijetiti kako je država koja se dičila statusom predziđa i bastiona demokracije lako potonula u političko nasilje i postala „banana republikom“ (usporedba koju je, među ostalima, iskoristio i bivši predsjednik George W. Bush).

Juriš na Kapitol bio je kulminacija predsjedničkoga mandata koji je po svemu odudarao od etabliranih institucionalnih normi te simbolike i narativa uobičajeno vezanih uz poziciju američkog predsjednika; u velikom broju slučajeva aktivno ih je i ciljano razbijao.

Evaluirajući i analizirajući ovaj period, pogrešno bi i pogubno bilo svoditi uzroke političkih događaja u SAD-u posljednjih dana te tijekom čitavog Trumpova mandata na kapricioznost, neuračunljivost i nepredvidivu osobnost samoga predsjednika. Nedavna politička zbivanja u Sjedinjenim Državama imaju dublje uzroke duboko povezane uz političku povijest SAD-a, njihov simboličko-institucionalni poredak i njegovu postupnu eroziju te dugoročne promjene na polju stranačkog natjecanja. Svrha je ovoga teksta shodno tome analizirati reakciju američke javnosti na nasilje na Kapitolu te ispitati širi kontekst i uzrok spomenutih nemilih zbivanja na tlu SAD-a.


Pobuna identitetski privilegiranih

Cjelokupne su Sjedinjene Države bile osupnute događajima na Kapitolu. Reakcije su bile dramatične i prema njihovoj snazi moglo bi se zaključiti da je SAD u najmanju ruku doživio nikad prije viđen politički prevrat – napad na Kongres prozvan je napadom na samu demokraciju, izdajom, državnim udarom, terorističkim napadom te čak i „najmračnijim danom nakon 11. rujna“.

Iako se svakako radi o nemilom događaju vrijednom žaljenja, radi se i o događaju koji izuzev svoje simbolike za sada nije ostavio nikakve realne političke konzekvencije. Prebrojavanje elektorskih glasova odgođeno je za par sati te je potom nastavilo po planu, a u najgorem je slučaju moglo biti još donekle odgođeno. Rulja koja je jurišala na Kapitol nije imala jasan nacrt ili itinerar djelovanja niti manifest, nikakav plan pregovora niti definirane vođe, a nije imala niti volje za kontinuirani pritisak na političke institucije koji je nužan bilo kojem prosvjednom pokretu kako bi polučio rezultate.

Činilo se kako Trumpovi pristaše očekuju da će njihov „marš za spas Amerike“ samim svojim postojanjem ponukati politički establišment da izvjesi bijelu zastavu predaje; da će sama njihova pojava pred Kongresom kao svojevrsni deus ex machina prisiliti Bidena da prizna nepostojeću prevaru i vrati vladarsko žezlo Donaldu Trumpu. Mnogi su, naime, kupili povratne avionske karte za dan nakon prosvjeda očekujući da će do tada, valjda, spasiti Ameriku.

U svjetlu rečenoga, reakcija američke javnosti doima se suviše dramatična – SAD nije doživio političku revoluciju niti slom poretka, nije bio niti blizu ikakve realne prijetnje institucionalnom poretku. Izljevi političkoga nasilja slični ovome u stvari nipošto nisu rijetka pojava. Nasilni prosvjedi protiv vlade i MMF-a višegodišnja su i neprekidna pojava u Grčkoj, takozvani „pokret žutih prsluka“ mobilizirao je milijune ljudi u Francuskoj i izvan nje izazivajući sukobe i razaranje te se također nije ustručavao napasti simbole nacionalne mitologije poput Trijumfalnog luka u Parizu, sukobi s policijom i nasilni štrajkovi nisu rijetkost ni u Španjolskoj (jedan su primjer prosvjedi protiv mjera štednje 2012. godine), a sličnih događaja nije pošteđeno ni susjedstvo – još su ljetos nakon uvođenja policijskoga sata izbili višednevni prosvjedi ispred zgrade Skupštine u Srbiji. Iako su svi ovi događaji medijski popraćeni te ih često prati osuda kako medijskih kuća tako i političkog establišmenta, gotovo nikada nisu označeni kao stvarni pokušaji državnog udara, revolucija na pomolu, niti izdaja države ili pak demokracije same.

Međutim, većinska populacija Sjedinjenih Država nema iskustva s ovom vrstom političkog nasilja. To ne znači da su Sjedinjene Države bile pošteđene političkog nasilja općenito, no u trenutnim se događajima ogledaju obilježja koja ne prate povijesne obrasce. Povijest političkog nasilja u SAD-u ponajviše je vezana uz opresiju niza manjinskih skupina poput Afroamerikanca ili domorodačkog stanovništva, bilo izravnim fizičkim nasiljem (poput policijske brutalnosti prema afroameričkoj populaciji), ili indirektnim institucionaliziranim nasiljem u vidu strukturalnog rasizma ili mizoginije. Iako SAD baštini tradiciju velikih prosvjednih pokreta, oni su u velikoj mjeri bili pokreti upravo diskriminiranih manjinskih skupina (npr. Civil Rights Movement) koji su (iako ih se često nasilno gušilo) težili uvelike mirnim načinima postići ravnopravnost i jednakost.

Iako su nedavni prosvjedi pokreta Black Lives Matter nakon ubojstva Georgea Floyda eruptirali u nasilne sukobe, a SAD pamti i rasno motivirane nemire poput onih u Fergusonu i Baltimoreu, u tim se slučajevima radilo o nasilnoj reakciji na sistemsku opresiju i težnji za ravnopravnošću unutar poretka, odnosno za ostvarivanjem vrijednosti koje poredak nominalno i baštini. Događaji koji su uslijedili nakon Bidenove pobjede te kulminirali napadom na Kapitol predstavljaju presedan u novijoj povijesti Sjedinjenih Država – zahtijevao se prevrat u samoj srži političkog poretka, odnosno prekid provedbe poretka, a zahtijevala ga je skupina koja je tradicionalno bila najviše afektivno i identitetski povezana uz taj poredak te u njemu najviše privilegirana.


Bijelci protiv poretka

Demografska struktura prosvjednika na Kapitolu, kao i Trumpovih glasača općenito, otkriva da se u srži ovog novog fenomena nalazi mahom bjelačka populacija radničke i srednje klase, ponajviše muška (The Guardian). Populacija kojoj je sistem oduvijek jamčio građanska prava, koja je bila zaštićena od nasilja temeljenog na identitetu i koja je ponajmanje viktimizirana od strane poretka te je stoga najlakše mogla pristupiti gustom tkivu njegovog simboličkog diskursa sada se našla u poziciji gdje zahtijeva ne samo ravnopravnost unutar poretka, već njegov potpuni prevrat.

Taj se zahtjev materijalizirao u napadu na iste one simbole koje je spomenute demografska kohorta stoljećima smatrala nedodirljivima – Trumpovi su pristaše nakon proglašenja izbornih rezultata palili američke zastave, a potom u siječnju provalili u arhitektonski simbol američke demokracije kradući, razbijajući, pišući grafite te čak razmazujući izmet po zgradi Kongresa (Vox). Tražili su obustavu demokratskog procesa i smjenu legitimno izabrane vlasti.

Drugim riječima, napadnut je poredak kako bi se tražila obustava njegove provedbe; poredak koji je uvijek važio za nadstranački konsenzus u političkoj kulturi SAD-a. Razlog osupnutosti američke javnosti stoga nisu stvarne političke posljedice napada na Kapitol, već činjenica da je američko stanovništvo koje nikada nije iskusilo političko nasilje usmjereno na rušenje režima prvi puta suočeno s izravnim napadom na nacionalnu mitologiju (pomalo paradoksalno, utemeljenu na nasljeđu revolucionarnog rata). Iza tog napada svojim izbornim glasom stoje deseci milijuna ljudi, od kojih su mnogi naprosto average Joe – upravo oni koji su najsnažnije vjerovali u poredak.

Nevjerica je tim jača kada se uzme u obzir da taj napad nije došao s margina poretka, već je potaknut od pojedinaca u duboko uronjenih u poredak – bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani pozvao je Trumpove pristaše da Bidenu nasilno presude (trial by combat), Trumpov je sin pozivao na „totalni rat“, a sam je bivši predsjednik Trump svojim sljedbenicima kazao da se moraju boriti svim silama (fight like hell) te im eksplicitno poručio da krenu na Kapitol te da će on „biti tamo s njima i zahtijevati od Kongresa da učini pravu stvar“.

Ovoga puta ne vodi se bitka obespravljenih protiv institucija, već oni koji zahtijevaju promjene imaju snažne saveznike u samim institucijama – štoviše, na samom vrhu institucionalne hijerarhije. Poredak kao da proždire samoga sebe.


Tri mita

Najvažnije je nasljeđe nedavnih događaja, dakle, desakralizacija simbola države i državne vlasti. Povijesno gledano, centralni je element američkog identiteta sačinjavalo uvjerenje da su Ustav, zastava, himna te općenito državni simboli svetinje. Svakoj su državi potrebni osnivački mitovi i snažna nacionalna mitologija kako bi se uspostavila i održala imaginarna zajednica horizontalnog bratstva između milijuna ljudi koji se nikada neće upoznati te uspostavila razdjelnica između identiteta „nas“ i „njih“.

Norveški sveučilišni profesor Pål Kolstø razlikuje tri osnovne vrste takvih mitova [1] – prvi je mit o samosvojnosti (sui generis) koji naglašava korjenitu etnokulturalnu različitost jedne grupe od drugih grupa, odnosno identitet uspostavlja na osnovu jedinstvenosti. Druga vrsta mitova, mitovi o starini (antiquitas), određenu grupu predstavljaju kao prvobitnu grupu ili civilizaciju na nekome području te na osnovu toga utemeljuju identitet. Sjedinjene se Države realno ne mogu služiti ovim dvama vrstama – mit o samosvojnosti pao bi već pred činjenicom da je SAD melting pot različitih identiteta i kultura, te da začeci države leže u doseljeništvu iz Engleske i Plymouthskoj koloniji, dok je mit o starini faktički netočan budući da SAD kao država postoji manje od tri stoljeća te svakako ne predstavlja prvu grupu koja je naseljavala taj dio Sjeverne Amerike (štoviše, genocid nad indijanskim plemenima bio je sastavni dio širenja SAD-a po kontinentu).

To znači da SAD mora posegnuti za trećom vrstom mita, odnosno mitom o predziđu (antemurale); mitom koji određenu grupu predstavlja kao zaštitnicu dobra i vrline pred „njima“ koji šire zlo i nepravdu, tko god oni bili. Iako mlađe postankom, Sjedinjene su Države jedinstvene jer su čuvar demokracije i slobode, uzor slobodnom svijetu te spremne braniti demokraciju kada god je ugrožena (shodno tome izražena je mitologizacija američkog djelovanja u II. svjetskom ratu te Hladnom ratu), kao i izvoziti ju gdje smatraju da je potrebno (invazija na Irak 2003. godine nazvana je, primjerice, prigodnim imenom Operation Iraqi Freedom). Amerika je predziđe zapadne demokratske civilizacije, izvor njene vrline jest Ustav, a simboli poput zastave, Bijele kuće, Kapitola i Kipa slobode nedvosmisleno dočaravaju slavu i veličinu Amerike. Ovo se uvjerenje utiskuje u kolektivnu svijest kroz niz diskurzivnih tehnika od apoteoze očeva osnivača i njihove misli u historijskoj naraciji do svakodnevnih rituala poput prisege vjernosti koju učenici javnih škola polažu zastavi i republici.


Desna skretanja

Postavlja se, dakle, pitanje kako je moguće da se stvorila dovoljna kritična masa ljudi koja je spremna izravno obeščastiti ove simbole te još šira skupina koja je spremna politički legitimitet dati personi koja aktivno poziva na podrivanje poretka iznutra, pogotovo ako se uzme u obzir ranije analizirana demografska struktura dotične skupine. Odgovor je u ovom slučaju alijenacija, odnosno uvjerenje da država, pa tako i njeni simboli, više ne predstavljaju interes američkoga građanina te da su kao takvi ispražnjeni od vrline koju bi trebali simbolizirati. Ukratko, nebrojeni se ljudi, pogotovo pripadnici radničke klase i niže srednje klase, više ne identificiraju s političkim poretkom Sjedinjenih Država.

Tome je tako jer je spomenuta skupina ljudi proteklih desetljeća izgubila svog prirodnog saveznika – Demokratsku stranku. Trump je u obje predsjedničke kampanje privukao snažnu podršku glasača s nižom razinom obrazovanja, stanovnika ruralnih i prigradskih područja te glasača koji se samoidentificiraju kao nezavisni, tj. ne izjašnjavaju se kao birači nijedne od dviju velikih stranaka (The New York Times, Pew Research).

Počevši od 80-ih godina i pokreta takozvanih „novih Demokrata“, Demokratska je stranka postupno napuštala svoju poziciju kao pobornika redistributivne politike na lijevom dijelu stranačkog spektra. Snažna popularnost Ronalda Reagana u predzadnjem desetljeću 20. stoljeća stvorila je struju u Demokratskoj stranci koja je zastupala prelazak na fiskalno konzervativniju platformu, deregulaciju i smanjenje državne potrošnje (ukratko, temeljne zasade neoliberalne politike). Pobjeda Billa Clintona na predsjedničkim izborima 1992. označila je i pobjedu novodemokratske struje i početak sve snažnijeg neoliberalnog konsenzusa između Demokratske i Republikanske stranke. Clinton je tako postao još jedan predstavnik „trećeg puta“, odnosno centrifikacije lijevih socijaldemokratskih stranaka kakvu su provodili i, primjerice, Tony Blair i Gerhard Schröder.

Kada je Trump pobijedio 2016. godine (i zamalo pobijedio 2020.), to nije bilo posljedično tome što je iskusan državnik, što ima „predsjedničke“ manire ili što ima podršku establišmenta jedne od stranaka. Trump je glasove skupljao na lijevoj, katkad čak i eksplicitno socijalističkoj retorici – obećavao je povratak poslova u Rust Belt i oživljavanje industrijskog sektora te njegov povratak američkom radniku, povlačenje iz trgovačkih sporazuma poput TPP-a (međunarodni sporazumi ove vrste godinama su dvostranački konsenzus obiju stranaka) koji su igrali veliku ulogu u outsourcingu proizvodnje na teritorije izvan SAD-a, smanjenje poreza srednjoj i radničkoj klasi te obnovu zapostavljene infrastrukture poput cesta i željezničkih pruga.

Upravo je zato Donald Trump imao jedinstvenu privlačnost u očima mnogih glasača – mnogi su osjećali da su ih Demokrati, jednako kao i Republikanci, prepustili na milost i nemilost slobodnog tržišta i veće privlačnosti jeftine radne snage u zemljama poput Bangladeša, umjesto da se zavjetuju na zaštitu radničke i niže srednje klase. Slijedom nasljeđa makartizma i Hladnoga rata općenito, struje u Demokratskoj stranci koje su se eksplicitnije svrstavale na stranu redistribucije poput one predvođene Berniejem Sandersom etiketirane su kao socijalističke ili čak komunističke (bez razumijevanja značenja pojma) te kao takve beznadne u smislu izborne pobjede. Znakovit je podatak da je 2016. godine čak 12% Sandersovih glasača u predizborima (primaries) na koncu glasalo za Donalda Trumpa (NPR), kao i da je anketa ABC Newsa i Washington Posta u ožujku 2020. pokazala da je u tom trenutku 15% glasača Bernieja Sandersa namjeravalo glasati za Trumpa na glavnim izborima.

Trumpu su, dakle, spomenuti procesi omogućili da kreira novi nacionalni mit. Evocirajući uspomenu na navodno slavne dane kada je “bijeli radni čovjek” imao glavnu riječ u državi, kada javni diskurs nije bio “zagađen” politikama identiteta već se zaista brinuo za svoje građane, Trump je u suštini izgradio mit o starini koju obećava povratiti. Kao što slogan kaže – make America great again.

Distopijska vladavina Donalda Trumpa nipošto nije anomalija. Došlo je do snažnog rascjepa u američkom centripetalnom dvostranačkom sustavu uzrokovanog rastućim osjećajem velikog dijela populacije da ih politički establišment ne predstavlja niti namjerava predstavljati. Glavni je dokaz tome desakralizacija simbola države i vlasti – poredak više nije nedodirljiv i milijuni ljudi spremni su zahtijevati njegovu promjenu slijedom toga što osjećaju egzistencijalnu ugroženost. Čak i ako proces impeachmenta Donalda Trumpa dobije potvrdu u Senatu (što gotovo sigurno neće), Trump je tek početak niza opasnih kapricioznih populista koji su spremni popuniti vakuum nastao napuštanjem ruralnog stanovništva, industrijskog radništva i niže srednje klase od strane nominalne ljevice.

Autor: Tin Puljić, Faktograf.hr

[1] Kolstø, Pål (2003) Procjena uloge historijskih mitova u modernim društvima. U: Kamberović, Husnija (ur.) Historijski mitovi na Balkanu (str. 11-37). Sarajevo: Institut za istoriju u Sarajevu.