„To što se danas dešava u Crnoj Gori nije bilo ni za vreme Otomanske imperije, čak ni za vreme komunizma“, zavapio je pre neki dan patrijarh SPC Irinej, nakon sastanka sa preCednikom SNS i cele Srbije.

Kako je naveo cilj je da se protera srpski narod, kao što su to radile ustaše u Hrvatskoj, i da se uništi Srpska pravoslavna crkva. Aleksandar Vučić je dodao da „moramo da budemo obazriviji jer ne želimo da radimo ono što su oni nama radili“. „Mi nikada nikome ne pretimo, samo prete našem narodu. Mi ćemo biti uz naš narod, a novih ‘Oluja’ i progona Srba na balkanskom prostoru neće biti“, naveo je Vučić. Patrijarh je i pre dve godine, u intervjuu za podgorički list Dan, upozorio da je „u Crnoj Gori Crkvi gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH“.

Da slično misli i opozicija u Srbiji, svedoči njena podrška litijama koje su neposredno pred pandemiju korona virusa zapljusnule Crnu Goru. A još 2019. godine Vuk Jeremić je za Danas izrazio zabrinutost da „su danas Srbi u Crnoj Gori u najtežem položaju i da je to ubedljivo najugroženija etnička grupa na čitavoj teritoriji Evrope, uz mogući izuzetak položaja Srba na Kosovu i Metohiji“. Rekao je i da je Srbiji potrebna daleko promišljenija i odgovornija državna politika kako se u budućnosti našem narodu ne bi dogodio „neki novi Jasenovac – na Cetinju ili u okolini Prištine“…

Istovremeno sa dešavanjima u Crnoj Gori, u Novom Sadu su, na Keju žrtava Racije, jurišnici otvoreno rasističke organizacije Levijatan odali počast žrtvama kraj spomenika Porodica. Učinili su to držeći ruke sa skupljena tri prsta uzdignute poput nacističkog pozdrava i odgovarajućim oznakama na odeći. Oni se pravdaju da su samo odali počast žrtvama „u znaku srpstva“, praveći se kako, tobože, ne znaju da u tom stravičnom zločinu nisu pobijeni samo Srbi, već pre svega Novosađani. Žitelji Novog Sada srpske, jevrejske, romske i drugih nacionalnosti.

Šta je sporno, pitaće svi koji sa simpatijama gledaju na pomenute persone i pokrete. Sporno je to što se žrtve koriste za jeftinu propagandu i buđenje emocija u slučajevima koji s njihovom tragedijom apsolutno nikakve veze nemaju. Jasno je da u Crnoj Gori nema rasnih zakona, kao što nema ni logora za Srbe niti oni stradaju u bezimenim jamama crnogorskog krša. Čak ne ostaju bez posla zbog nacionalne pripadnosti, što je u više navrata demantovano na primeru Vojske Crne Gore. Tokom devedesetih godina, kada se dogodila „Oluja“, Crna Gora je bila na strani Srbije, a teško da se danas može desiti bilo šta slično tom pogromu. Ali, lakše je vikati „Ne damo svetinje!“ nego „Nećemo poreze!“. Još kad to prošaraš žrtvama iz NDH i devedesetih, pa podsetiš na komuniste i Osmanlije, ko će videti istinu?

Ovim monstruoznim poređenjima zapravo se ponižavaju i žrtve NDH i žrtve devedesetih, čiji akteri su ponovo na sceni i pokušavaju da zločine do kojih su doveli prikriju nespornim tragedijama od pre 70 i kusur godina. To nikoga ne bi trebalo da iznenađuje, jer za naciju koja neguje kult mrtvih ovo je gotovo jedini način za mobilizaciju. Samo su nam mrtvi važni, a njih nikada dovoljno. Najčešće nismo zadovoljni njihovim pravim brojem, pa preterujemo. Kada žrtava nema, kao u slučaju Crne Gore, onda ih zamišljamo u budućnosti za koju smo, navodno, zabrinuti.

O bližoj prošlosti je dovoljno reći da Srbija još nije javno saopštila tačan broj mrtvih tokom NATO bombardovanja i njihova imena, nego se sve ove godine njeni zvaničnici frljaju ciframa kao da su u pitanju krompiri, a ne tragične ljudske sudbine. Posebno je jezivo kada se tih žrtava sete Vučić, Dačić ili Vulin, eksponenti politike koja je i dovela do te tragedije.

Mozak našpanovan na Veliku Srbiju ne može da pojmi da je Crna Gora nezavisna država, da se o njenom uređenju i funkcionisanju Beograd više ništa ne pita. I, umesto da budemo srećni što smo se s Crnogorcima rastali bez rata, krvi i masovnih grobnica, očigledno je da nekome upravo to nedostaje. Beograd ne zaboravlja Crnoj Gori ulazak u NATO. Ne radi samog NATO-a, Srbija s tim savezom ima odličnu saradnju, nego što se tim činom Crna Gora konačno izmakla iz kandži Srbije. Svaki budući sukob značiće sukob s celom Alijansom, a još uvek su sveže rane iz 1999. i „pobede“ koju je nad tim savezom izvojevao Slobodan Milošević. Zato Srbiji jedino preostaje da se ponaša kao ucveljeni partner koji ne može da podnese odbacivanje, pa preti i viče. I udario bi, ali ne sme, pa mu preostaje samo da o bivšoj vezi izgovara bljuvotine i laži. I sebe predstavlja kao žrtvu, ne shvatajući da na taj način zapravo govori sve najgore o sebi.

U slučaju Levijatana, jasno je da se jeftinim kvazi patriotizmom i odavanjem počasti žrtvama Racije zapravo pokušavaju prekriti ksenofobne i rasističke poruke koje pripadnici tog pokreta svakodnevno šalju. Njihov član je upao u kasarnu automobilom, ali to nije izazvalo hitnu sednicu Saveta za nacionalnu bezbednost niti dramatičnu konferenciju za novinare Vučića, Vulina i Stefanovića. Pošto je paralela sa NDH rezervisana za Crnu Goru, onda su novosadskom performansu namenjene žrtve mađarskih fašista. Nema veze što je reč o formacijama koje su bile saveznici nacističke Nemačke, isto kao i četnici čiji svetonazor baštine i popovi i exradikali na vlasti. A žrtve? Ako se ne uklapaju u poželjan narativ, tim gore po njih.


Autor: Dalibor Stupar, Autonomija.info