Traktat o krompiru. – Došla su vremena kada moramo misliti o sebi iz aspekta života i smrti, ne kao sebične individue, nego iz aspekta čitave svoje rase, tog božanskog korova zemlje, raseljene po svetu, raširene po svim kontinentima, baš kao i taj nesrećni krompir (Solanum tuberosum) koji je potekao, kao i mi, iz dalekog mraka istorije i zemlje, no čiji se opstanak ne dovodi više u pitanje, kao naš, sve dok na svetu bude bilo gladnih usta i dok bude zemlje. Taj se dakle bedni krompir, Kartoffel, patate, taj sirotinjski hleb koji ne silazi ni s trpeze bogatih, serviran nekako prerušen, u vidu pirea i umaka, preliven mlekom i pavlakom i sosom divljači, taj vulgarni krompir, ta zemaljsko-nebeska màna, taj podzemni izraštaj, zemaljska škrofula, tvrda kila, grumuljičasti gomolj, nikad se nije izvio tokom svoje duge istorije u idealan krug jabuke ili rajčice (tog drugog božanskog ploda), nego je ostao nesavršen kao čovek, samo prividno simetričan, pun kvrga i guka, pun izraslina, izraštaja, rupa i poseklina, bez središta i bez semena, bez ičeg što bi nagoveštavalo u njemu prisustvo Tvorca i njegove mudrosti, te je postao idealna slika zemlje i čoveka od zemlje sazdana, meso i koža, bez srži i bez srca, pravi homunculus (homo-homulus-humus), sasvim po liku čovekovu, čoveka bez duše, čoveka iz koga je prognan Bog.

Sećaš li se, sestro, kada smo još kao deca čistili proklijali krompir u ostavi, kako smo nalazili te male čovekolike krompire, s malecnim glavama i zakržljalim, nakaznim udovima, male homunkuluse kojima smo se igrali kao s lutkama, sve dok im ne bi otpala glava, ili dok se ne bi zgrčili, svenuli kao starci? I, vidiš, danas, dok prosjačim taj krompir, ne mogu da se ne setim te čudesne sličnosti između krompira i čoveka, i, s druge strane, dozvolite, između krompira i Jevrejina. Potekli smo, rekoh li, iz istog mraka istorije. Ali zašto je krompir dugovečniji od nas, gospodo? Da li zato što smo mi, što je čovek savršeniji od njega? Ne verujem. Što se nas tiče, mislim da je od nas, od vas, dugovečniji i savršeniji i da će nas, dakle, nadživeti; nadživeće veliku kataklizmu. I kad se bude vratila golubica s maslinovom grančicom u kljunu, kad barka bude ponovo dodirnula čvrsto tle, kobilica lađe iskopaće iz izrovane, isceđene, natopljene, namučene zemlje, na nekom novom Araratu, bokor krtole. I ja počinjem ozbiljno da verujem, makar to bilo za ljubav slike i fantazije, da je krompir (Kartoffel, patate) jedini stvor na svetu – i neka mi Bog za to oprosti – koji nije sazdan voljom Božjom i rukom Tvorca, nego da je delo nekog jalovoplodnog i mahnitog šamana, plod neke jalove alhemije (o čemu Paracelzusov De generatione rerum naturalium ne vodi dovoljno računa). Odatle možda i njegova mladost, njegova žilavost. On nema ni petsto godina, a u Evropu je donesen tek negde u šesnaestom veku, kao ukrasni cvet, i to znate li gde? – U Španiju, gospodo! Mislim da vam ovaj podatak govori sam po sebi u okviru mog srećnog poređenja između Jevrejina i krompira, jer nema sumnje da je tu, u Španiji, gde je izvršena selekcija za dalje putovanje – Ewige Jude – došlo do tog sudbonosnog susreta između čoveka i krompira, povijenog sefardskog nosa i nesavršene guke krtole... da bi odatle krenuli u svet zajedno, i da bi tako jednog dana, krajem osamnaestog veka, dospeo – krompir, razumite me dobro – na trpezu francuskih vladara, i da bi se zatim raširio po svetu i dobio, ukrštanjem i pod uticajem raznih klima i zemljišta, najrazličitije oblike i nazive, kao: brašnjenik, karanten, alatum, holanđanin, slatki i, najzad, kao kruna kvaliteta, magnum bonum, beli.

* * *

Svinje su najmanje izbirljive od svih životinja. Nema sumnje, to je znao i Muhamed, jednako kao i jevrejski proroci-higijeničari. Tako, jednog dana sedeo je mladi Muhamed i gledao kako svinja jede neku užasno prljavu stvar: rastrzala je lešinu ili jela truli krompir, nalik na ljudski izmet. Tada, zasićen svinjskim pečenjem kojim beše nedavno napunio svoj burag, Muhamed poče da povraća, jer se priseti da je ono što je jeo bilo krmeće meso. Brzo strpa prst u usta, kao pijanci, i ispovraća se u pesak kraj mora. Onda pohita kući i unese u zakonik što ga je tada pisao, i koji će kasnije nazvati Kuranom: ne jedite svinju, jer ćete povraćati. Ista je stvar i sa košerom: neki se prorok najeo pokvarenog mesa... Fanatik svoj slučaj pretvara u sveto pravilo, u zakon, u zapovest Božju. Istorija religijâ (zabrane i tabui, košer itd.) jeste krajnja konsekvenca pojedinačnog iskustva. De gustibus: tu vrstu estetizirajuće demokratičnosti fanatici ne priznaju. Svoj sopstveni ukus proglašavaju jedino mogućnim, kanonskim ukusom. Ista je stvar i sa zabranom alkohola. Svetac se napio, povraćao. Pošto je počeo suviše da brblja, zapetljavajući jezikom dok je izgovarao poruke koje su mu stizale s neba, svetac se, po naređenju saveta mudraca, odreče alkohola. Ali vernici i dalje piju, stoka kao stoka, a njemu teku bale niz usta, niz svetu njegovu bradu. Onda odlazi u svoju kolibu i sanja kako mu Bog naređuje da prenese ljudima Njegovu poruku: vino je greh. Prospite vino u more, a pijance bacite zajedno s buradima u talase. Neka bude tako. Srećom, nijedan se prorok nije sećao ukusa majčinog mleka. Inače...

* * *

Sklon sam da poverujem da je Njutn svoj zakon o Zemljinoj teži otkrio pomoću izmeta: čučeći u travi, pod jabukom, predveče, kada su zasjale prve zvezde, skriven tamom od indiskretnih očiju, jer je tama bila dovoljno gusta da ga sakrije, zvezde nedovoljno sjajne da ga osvetle, a mesec još iza horizonta; dakle, u tom trenutku tišine, kad zakrekeću prve žabe, a lenja se creva pokrenu od nekog lirskog uzbuđenja pred lepotom prirode i Božjeg stvaranja, jer simpatikus prenosi intelektualna uzbuđenja na creva i utiče na rad metabolizma, u tom središtu svih uzbuđenja, pošto je počeo da sluti otkriće tog tako jednostavnog no za budućnost nauke fundamentalnog zakona, još jednako čučeći pod jabukom i zagledan u zvezde (jabuke se uopšte nisu videle u mraku, jer jabuka nije bilo, nego je drvo bilo načičkano zvezdama, a jabuke su bile obrane, pre dva dana, pod njegovim ličnim nadzorom, i nije, dakle, postojala opasnost da bi ga neka mogla strefiti dok čuči pod tim novim drvetom saznanja, inače ne bi čučnuo ispod njega, nego bi našao neko bezbednije mesto), Njutn je, dakle, osetio kako mu izmet kliznu iz uzbuđenih creva, bez napora i lako, uprkos hroničnoj konstipaciji, koja je bila samo posledica duga sedenja nad knjigama, a zajedno s radošću tog otkrića koje je sinulo najednom u njegovoj svesti, to jest da Zemljina gravitaciona sila daje svim telima isto ubrzanje od 981 cm/sek2, pa čak i govnetu, i da ta sila teže opada proporcionalno kvadratu rastojanja tela od centra Zemlje, zajedno sa saznanjem o dalekosežnom značaju tog otkrića, koje je bilo propraćeno novim pražnjenjem njegovih creva, on je doživeo i jedno užasno ponižavajuće saznanje: da je taj po istoriju čovečanstva tako bitan i dalekosežan zakon otkrio na slobodnom padu svog sopstvenog izmeta, čučeći, jedne večeri, pod jabukom... To mu je saznanje, nema sumnje, uteralo crvenilo u lice, i nateralo ga je da se zamisli nad tim da li da uopšte saopštava čovečanstvu svoje u biti ponižavajuće otkriće u koje je, izgleda, sam đavo umešao svoje prste. Ali, još nekako čučeći pod jabukovim drvetom saznanja, sad ponovo konstipiran, Njutn se doseti svoje velike istorijske laži i svoje govno zameni jabukom, a da se čovečanstvo nije nikad dosetilo prave istine, nego je proglasilo jabuku zaslužnom za to otkriće, jer je ona već imala svoj edenski pedigre, kao i svoju mitsku prošlost pri Parisovom izboru, dakle ne bejaše nepoznata, što i njemu, Njutnu, takođe ne bejaše nepoznato. Tako su, dakle, padale od tada jabuke po novom zakonu, Njutnovom, a govno je i dalje pljuskalo u dubokoj anonimnosti, van zakona takoreći, čak kao da se zakoni teže i ubrzanja od 981 cm/sek2 i ne odnose na njega!

Danilo Kiš, Peščanik, Arhipelag, Beograd 2014. str. 44-48