Poimanje svijeta, pogled na nas same, prije i poslije toga čina revolucionarno su se promijenili, iako veći dio čovječanstva materijalno a nadasve mentalno živi daleko ispod razine dostizanja Mjeseca. Civilizacija se još uvijek traži u toj promjeni, a živuće iskustvo govori da joj je nepoznat smjer u kojem ju ta promjena vodi.


Silazak ljudi na Mjesec bio je događaj od planetarnog zanimanja i o njemu se pročulo i do zapostavljenih kutova naše civilizacije. Tako su i ljudi u sirotim ramskim selima, svatko na svoj način, doživjeli taj povijesni trenutak, o čemu svjedoče suvremenici tog događaja. Za jedne, odlazak u svemir i silazak na Mjesec bili su protuvjerski čin i zadiranje u ono što se dirati ne smije – u božje stvari; zato se u taj silazak nije ni vjerovalo i smatralo ga se još jednom komunističkom podvalom. Za druge, dokazane “mudroslovce“, bilo je upitno kako se može stati na Mjesec jer smatrali su da je on veličine – sača. Neki “avangardniji“ bojali su se da će Amerikanci ukinuti Mjesec.


Kako izgleda Zemlja, taj naš jedini dom, gledana s 380 tisuća kilometara udaljenog njezinog jedinog pratioca? Kao plava lopta s kafenim mrljama kopna na kojima ljudi nikako da shvate koliko sretni i napredni bi mogli biti kada bi, umjesto da vode sukobe za moć i prevlast i dokazivanja da su različiti od drugih, odbacili ono što ih razjedinjuje i malo se više budu voljeli.


F.Š./Prometej.ba, 20.07.2012.