Odlomak iz knjige “Velika očekivanja” Geerta Maka

S nizozemskog preveo: Goran Sarić

Bilo je to čudno, apokaliptično, ta scena u zadnjim trenucima 2007. godine. Opet smo se okupili u tradicionalnom društvu, u prostranoj kući na amsterdamskom kanalu. Na stepeništima su odjekivale petarde, izljubili smo se, Kinezi i dileri su počeli sa svojim vatrometom, crkveni tornjevi kao i uvijek iščezli gustoj magli barutnih isparenja, a najednom se tu stvoriše labudovi. Nepregledno jato labudova odjednom se tiskalo kanalom, niko nije znao odakle su stigli. Plivali su tiho i brzo, u strogoj formaciji, s najmlađim bezbjedno u sredini, najjačima na rubovima, u dugom kretu disciplinovane panike. Ljudi su prekidali razgovore, gledali s prozora i sa obale, u svemu tome je bilo nečeg neugodnog. Nakon nekoliko mnuta je bilo gotovo. Nastavili smo s pričom, petardama i smijehom.

2008. je bila godina velike ekonomske krize. Bila je to prekretnica u ovoj evropskoj storiji. Spašavanjem privatnih banaka našim poreskim novcem je ogromno poraslo naše nepovjerenje prema finansijskoj i političkoj eliti. Reakcija evropskih vlada na ekonomsku krizu koja je uslijedila – štednja – je samo pojačala to negativno raspoloženje. Euro – a time i evropski projekat – je zapao u velike probleme. Milioni porodica su pali u siromaštvo, naročito na jugu Evrope. U Grčkoj, Španiji i Italiji je otpisana manje-više cijela jedna generacija mladih ljudi. Proces ubrzane evropske demokratizacije, koji je prije više od trideset godina započeo u Španiji, Portugalu i Grčkoj, je počeo da zapinje i stagnira.

To je bila kriza koja je, bez drastičnih zahvata vlada i centralnih banaka, u cijelom svijetu lako mogla dovesti do još većih poremećaja nego ona tridesetih godina prošloga vijeka. Realni gubitak blagostanja unutar eurozone u tom periodu je procijenjen na 6 do 9 posto bruto domaćeg proizvoda. Neoliberalizam – dijelom uzročnik krize – je dobio vjetar u jedra: veoma je, u mnogim oblastima, ubrzano slabljenje javnog sektora, od kulture, zdravstva i obrazovanja, do javnog stanovanja, policije i odbrane. Svuda na Zapadu su ojačale populističke partije. Minule su godine sigurnosti, porastao strah od drugih, a prošlost – koja nikad nije postojala – postala budućnost, obmanjivači naroda su svuda veselo zviždukali njihovu pjesmu.

Gdje je bio početak? Prekopavajući po analizama i statistikama odjednom sam shvatio kako sam i ja manje-više bio njegovim svjedokom dok sam prve decenije ovog vijeka redovno išao u Ameriku i na doručku, na svim tim objedima i Burger Kingovima, uvijek slušao iste priče: da si do osamdesetih godina s jednom radničkom platom još mogao izdržavati porodicu, da su ti od devedesetih za to bila potrebna i primanja partnera – najčešće žene, da su američke porodice od prelaska u novi vijek sve češće morale posuđivati da bi opstale. Mnoga od tih klimavih domaćinstava oko 2010. se više nisu bila u stanju održati.

Na isti način je išlo na velikom planu, naročito u Americi, ali i drugdje na Zapadu. Nakon kolapsa “dot-com bubble”, početkom 2000., američka ekonomija više nikad nije tako dobro krenula, plate srednje klase su i dalje zaostajale, a nezadovoljstvo time je – privremeno – kupljeno tako što je svima postao dostupan jeftin i lagan kredit.

U istom periodu, u duhu neoliberalizma, u bankarskom prometu su puštene skoro sve kočnice. U Americi je takozvani Glass Steagall Act iz 1933. više od pola vijeka štitio štediše praveći oštru razliku između “pristojnih” i “kockarskih” poslovnih banaka. Pod jakim pritiskom Wall Streeta, Bill Clinton je 1999. povukao taj zakon, čime je otvoren put beskrajnim spekulacijama tuđim novcem. Istovremeno je narednih godina znatno smanjen “sopstveni” kapital banaka, zalihe novca za teška vremena su postali tek veoma mali dio onoga što su nekad bile. Tako su banke – pa i one u Evropi – dobile mnogo više manevarskog prostora, a ujedno su zato i interno oslabljene.

Učinak je bio veoma jak. U razvijenim zemljama je od 2002. nastao prividni preporod ekonomije. Ovaj ekonomski rast su, međutim, podstaknuli isti zabrinuti ljudi koje sam sretao na svim onim objedima, a koji su, pod rijetko privlačnim uslovima, pozajmili novac koji vjerovatno nikad neće moći vratiti. Ukupni dug koji visi nad svjetskom ekonomijom je između 2002. i 2011. povećan sa, prema procjenama, 80 biliona dolara – to je 80 000 milijardi – na skoro 200 biliona. Velike banke su se usudile na takve rizike jer u praksi nisu više smatrane za obična privatna preduzeća nego za nezamjenjive ispostave nacionalnih vlada. One su postale, kako se smatralo, prevelike za bankrot, u krizi bi ih garantovano spasile nacionalne vlade.

Banke su otpustile sve kočnice. Paul Moore, tih godina šef riziko-menedžmenta HBOS-a, jedne od najvećih britanskih banaka, atmosferu na poslu je opisao kao skoro apokaliptičnu, bez ikakve empatije, nemilosrdnu, manipulativnu i ekstremno rasističku. Mojim VPRO-kolegama je naveo karakteristične nadimke nekih bankara: “Izvršnog direktora trgovačke banke su, na primer, zvali Whacker – to ‘whack’ je neko ko strašno jako udara. Izvršnog direktora Lehman Brothersa zvahu Gorila. Izvršni direktor Credit Suisse je nosio nadimak Alf – što je značilo Arogantan, Mali, Zajeban. Izvršni direktor Morgan Stanleya: Mack the Knife. Navikli smo, ukratko, vođstvo rijetko važnih organizacija dati u ruke lažnim, nemilosrdnim i narcističkim likovima”.

Jedno istraživanje američkog hedž-fonda Hayman Capital je 2007. obznanilo da je odnos između dugova evropskih banaka i poreskih prihoda nacionalnih vlada – koje bi u nužnim slučajevima morale preuzeti ove rizike – totalno iskrivljen. Na primjer, irske garancije su iznosile više od dvadeset i pet puta od godišnjeg irskog poreznog prihoda. Kad je riječ o Španiji i Francuskoj, bilo je to više od deset puta. U Britaniji su četiri najveće banke skupa imale gotovo četiri puta veću aktivu od bruto domaćeg proizvoda. U Nizozemskoj je to bilo čak skoro šest puta.

U Americi se sav taj posuđeni novac slivao ka tržištu stanova. Najednom su i ljudi s niskim primanjima mogli kupiti kuću, čija je vrijednost rasla, usljed čega su vlasnici mogli podići novi kredit, sad za nabavku auta ili kauča. Hipoteke takozvanih Nindža-kupaca – “No income, No Job or Assets” – su na briljantan način skrivane u još većim paketima, a onda preprodavane. Uprkos činjenici da mnogi od dužnika novac nikada nisu mogli vratiti, sve te hipoteke su od strane ocjenjivača kredita dobile AAA-status.

I u Evropi su ove “mutne hipoteke” bile izuzetno popularne, njima se prvih godina moglo zaraditi dosta novca. Naročito je Deutsche Bank – devedesetih još dremljivi finansijer auto-industrije – uspjelo da ovu synthetic collateralized debt obligations u velikim količinama uvali imućnijim klijentima i kolegama bankarima. Tako je Deutshe za deset godina postala svjetski igrač. To će banci kasnije donijeti američku kaznu od 7,2 milijardi dolara: naročito pri kraju su otrovni paketi hipoteka naturani investitorima kako bi se ostvarila što veća dobit. U Njemačkoj se novac slivao i na drugi način. Tamo je, zahvaljujući Hartzovim reformama Gerharda Schrödera - uključujući umjerenost plaća - izvoz naglo porastao. Od tog priliva kapitala se, međutim, malo toga vraćalo njemačkim uposlenicima. Oni su, zahvaljujući reformama, sve češće ovisili o fleksibilnim, nisko plaćenim poslovima. Njemačke banke su taj lako zarađeni novac radije davale u zajmove zemljama na periferiji eurozone, to im je donosilo više dobiti. Ovim potezom su Portugalci, Grci, Irci i Španci bili ludo sretni. Njemački izvoz je i dalje rastao, svi su živjeli na kredit – ali o tome ćemo se brinuti sutra.