Postizborna kriza u Bosni i Hercegovini, pored političkih razloga, djelomično je uzrokovana Izbornim zakonom, koji istini za volju, ne reflektira volju građana na najbolji način. Tehnički nedostaci ovog zakona nisu u diskursu nijedne političke stranke, a materijalno i na druge načine utiču na građane.

Screenshot izbori.ba

Postizborno neformiranje vlasti, duge kalkulacije i još duži pregovori zasjenjuju negativne posljedice koje nosi neformiranje vlada, pa ni onih na kantonalnom nivou, koje nemaju dodatne uslove u smislu etnonacionalne pripadnosti, uglavnom proizilazi iz većeg broja političkih subjekata koji participiraju u skupštinama. Veći broj političkih subjekata u nekom tijelu povećava “kombinatoriku” i daje veću pregovaračku moć strankama sa manjim brojem mandata. Manje stranke nerijetko odlučuju o pitanjima skupštinskih većina, te ukoliko postoje neki nelegitimni potezi i nelegitimni predstavnici, to su premijeri vlada ili nesrazmjeran broj ministara iz istih.

Pitanja Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini u tom smislu, a koja niko ne problematizira, jesu cenzus i sam način dodjele mandata. Način osvajanja mandata ni određenim zastupnicima koji su osvajali mandate u više navrata nije jasan u potpunosti jer je maskiran u kompleksnosti Ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine, etničkim kvotama, izbornim jedinicama... Stoga, način dodjele mandata za zakonodavna tijela ne poznaju ni glasači, jer su suočeni sa šturim objašnjenjem Centralne izborne komisije koje glasi da je "Vaš glas važeći ako označite kvadratić sa znakom X pored: stranke/koalicije; pored jednog ili više kandidata unutar jedne stranke/koalicije; pored stranke/koalicije i pored više kandidata unutar te iste stranke/koalicije."

U praksi to znači da bez obzira na koji način glasate, a suprotno vjerovanju birača, Izborna komisija će ipak listiće brojati na identičan način. Dakle glasanje za jednog ili više kandidata, sa jedne liste, ali ne i za stranku, daje glas i stranci. Mandati skupštine kantona ili općinskih vijeća, prvo se dodjeljuju prema broju glasova stranaka, a potom pojedincima unutar tih stranaka. Izborni prag i Sainte-Laguë-ov način dodjele mandata su tehnički uzrok (uz druge) dugog formiranja vlasti. Izborni prag predstavlja minimalan broj glasova koje jedan politički subjekt mora ostvariti da bi bio razmatran za dodjelu mandata. Taj izborni prag u BiH iznosi 3% od ukupnog broja glasača koji je izašao na izbore. Izraženo u brojevima, prosječan izborni prag u općinskim vijećima na prethodnim izborima iznosio je 376 glasova, a u skupštinama kantona 3334 glasa, te u većini slučajeva, zbog načina dodjele mandata, svaka stranka koja pređe prag osvaja mandat.

Drugi uzrok povećanja post-izborne kombinatorike je Sainte-Laguë-ov način dodjele mandata ili zakonski izraženo:

Odnosno, mandate osvajaju količnici glasova koje politički subjekti ostvare po sljedećoj formuli:

a djelitelji su redom 1, 3, 5, 7, 9... odnosno dijeli se prvim sljedećim neparnim brojem. To znači da je matematički moguće da stranka koja osvoji 50% glasova birača nema 50% “ruku u skupštini”, jer je djelitelj za +1 veći od broja ostvarenih mandata. U kompleksnom sistemu kakav je u BiH to dodatno otežava situaciju na sljedeći način, a ne treba dugo tražiti primjer kombinovanog djelovanja malog izbornog praga i načina dodjele mandata.

izbori.ba – zvanični rezultati Općinsko vijeće Olovo, 2016-2020

Vodeći politički subjekt sa više od 50% osvojenih glasova, nema većinu “ruku u općinskom vijeću”, odnosno vodeća stranka ima 8, a ostale zajedno 9 osvojenih mandata, pa je moguća situacija da stranke koje su dobile manje glasova formiraju većinu. Ovakav zakonsko-matematički model, prilagođen je da favorizira manje stranke. Drugačijim pristupom, uz razumijevanje formule dodjele, može se maksimizirati broj osvojenih mandata usitnjavanjem. I bez matematičkog dokaza, to se najbolje se vidi na primjeru OV Bužim 2016-2020.

izbori.ba – zvanični rezultati Općinsko vijeće Bužim, 2016-2020

Iz rezultata izbora vidimo da je na ovaj matematički način iskorišten potencijal formule za dodjelu mandata koja favorizira male subjekte. Odnosno, ovaj politički subjekt bi imao osvojeni mandat manje ukoliko bi nastup bio na jednoj listi, a sa malo sreće i još 29 glasova imali bi i dva mandata više.

Čudno je da velike političke stranke koje redovno prelaze cenzus i osvajaju više mandata, nisu prilikom razgovora o izmjenama Izbornog zakona, u fokus stavila pitanja cenzusa i načina dodjele mandata. Upravo ove pomenute stavke su najčešće bile predmet rasprave i promjena izbornog zakona u državama Zapadne Evrope, a mnoge su države koristile ovakav izborni sistem i uređivale ga, otklanjajući specifične nedostatke (koje posjeduje svaki sistem i svaki način dodjele mandata).

Minijaturni politički subjekti se zbog eksploatacije sistemskih propusta, koriste i kao sredstvo za trampu ili trgovinu biračkim odborima, sredstvo za dobivanje budžetskog novca za vođenje kampanje, a bez stvarnog vođenja kampanje i za druge benefite bez namjere osvajanja vlasti. Postojanje ovih devijacija potrebno je otklanjati u tehničkom dijelu Izbornog zakona, pa je tako u nekim evropskim zemljama zanimljivo rješenje u obaveznom gašenju stranaka koje su nakon tri izborna ciklusa neparlamentarne, što bi bilo adekvatno i primjenljivo u BiH. Pitanja poput cenzusa, modaliteta izbora i drugih vezanih za provedbu izbora, našla su se u diskursu stranaka i zakonodavstva Švedske, Danske, Belgije, Holandije, Njemačke... u posljednjoj deceniji. Trenutno niti jedna stranka u Bosni i Hercegovini tehnička pitanja Izbornog zakona ne tretira kao bitna, iako je mogućnost ovakvih korekcija moguća što se pokazalo podizanjem cenzusa unutar listi 2018. godine. Naravno da je etno-politička korekcija ovog zakona u skorijoj budućnosti gotovo nemoguća. Sigurno da uvođenje ovih promjena ne bi bilo ništa drugo do otklanjanje uočenih nedostataka i ušteda novca građana ove zemlje. Male promjene poput cenzusa od 5%, i primjene D'Hondtovih (1, 2, 3, 4, 5...) ili Švedskih (1.4, 2, 3, 5, 7...) koeficijenata uz sistemsku diskriminaciju subjekata kojima nije cilj osvajanje vlasti, te uz izmjene poboljšanja u oblasti sigurnosti procesa mnogo bi više u širem smislu doprinijele ispoljavanju volje građana izbornim procesom, nego što bi to bilo od etno-političkih korekcija, do kojih je gotovo nemoguće doći. Argumenti da određene manjine neće biti zastupljene nakon ovakvih izmjena, u državi sa najvećim brojem poslanika i ministara po glavi stanovnika uz 143 općinska načelnika sa brojnim općinskim vijećnicima, nisu dostatni da brane sadašnji Izborni prag od 3% i Sainte-Laguë-ov način dodjele mandata.

Autor: Mirza Krajina, Prometej.ba