Addio istini
U Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima, Karl Popper pokušava najprije objasniti koje su karakteristike zatvorenog društva, koje se najplastičnije ogleda u totalitarnoj vlasti. Ta se vlast temelji na utopizmu i holizmu. On utopizam ne shvaća kao neki neostvarivi ideal, nego kao neprijeporni, primarni društveni cilj koji se ne dovodi u pitanje i o čijoj je vrijednosti bespredmetno raspravljati. Cilj treba biti ostvaren, a sredstva za ostvarenje se ne biraju.
Ako se pojedinac pokaže kao prepreka tako postavljenom društvenom cilju, može ga se bez problema ukloniti. Proces ostvarenja toga cilja Popper naziva utopijskim inženjeringom. Društvo onda obično ostvarenje toga cilja delegira na vođu ili partiju. Život naroda biva usmjeren prema tome cilju kao najvišoj vrednoti i tako nastaje zatvoreno, holističko društvo u kojem je cjelina veće od zbroja pojedinih dijelova. (D. Polšek, Pokušaji i pogreške. Filozofija Karla Poppera, Zagreb 1996.)
Popper se zalaže za otvoreno društvo koje karakterizira postupni inženjering. To znači postavljanje relativnih, kratkoročnih ciljeva koji se mogu lako revidirati u novonastaloj situaciji. Nema dakle nepromjenjivo postavljenog cilja prema kojem bi se trebalo kontrolirano ravnati ponašanje pojedinaca. Ciljevi su parcijalni i podložni promjeni i odgovornost za njihovo ostvarenje ne prebacuje se na vođu ili instituciju, nego je svaki pojedinac odgovoran za svoje djelovanje. Analizirajući Popperovu koncepciju otvorenog društva, Polšek naglašava da je za to društvo „karakterističan inženjering koji ne pretpostavlja neki društveni nepromjenjivi telos, svrhu, već onaj koji će se u kratkim vremenskim razdobljima moći mijenjati“.
Istina dakle na kojoj se temelji otvoreno, odnosno demokratsko društvo nije neposredno dostupna, nego se ona ostvaruje u kontinuiranom procesu pokušaja i pogrešaka na temelju racionalne prosudbe, a ne, na primjer, u promatranju vječnih ideja stvari (Platon).
Ako otvoreno društvo, za koje se Popper zalagao, poistovjetimo s modernim demokratskim društvom i njegovim političkim predstavnicima onda ne možemo biti zadovoljni načinom na koji se ostvaruje istina u ovom društvu. Primjeri za to su brojni. Dovoljno je zaviriti u dokumente koji svakodnevno cure s WikiLeaksa. Danas je svakome tko iole prati zbivanja u svijetu proteklih nekoliko godina jasno zbog čega su SAD i saveznici okupirali Irak. Tadašnji američki predsjednik Bush pjenio je kako je Irak prijetnja svjetskoj sigurnosti zato što posjeduje oružje za masovno uništenje i što surađuje s Al-Kaidom. Zemlja je okupirana, stotine tisuća je izgubilo život, a dokazi zbog kojih je rat pokrenut nisu pronađeni. Političke vođe Sjedinjenih Država i vođe zemalja njezinih saveznica svjesno su lagali svojim biračima i svijetu. Činjenice su poznate, ali malo tko ukazuje na licemjerje političkih predstavnika tih zapadnih zemalja.
Talijanski filozof Gianni Vattimo, situaciju naše aktualne kulture izrazio je sintagmom addio alla verita - zbogom istini („Addio alla verita“, Roma 2009). Prema njemu ova se sintagma može primijeniti na gotovo sve aspekte današnjeg društva, podjednako na aspekte terijskog utemeljenja kao i praktičnog ostvarenja koje onda postaje temelj zajedničkog iskustva. Kao primjer može poslužiti paradoks da gotovo svatko zna da mediji svakodnevo govore neistine, a većina ipak dopušta da bude zapletena u mrežu dezinformacija i laži. Smišljene i hotimične dezinformacije i laži tako postaju koordinate u kojima se oblikuje javno mnijenje.
Popper se zalaže za otvoreno društvo koje karakterizira postupni inženjering. To znači postavljanje relativnih, kratkoročnih ciljeva koji se mogu lako revidirati u novonastaloj situaciji. Nema dakle nepromjenjivo postavljenog cilja prema kojem bi se trebalo kontrolirano ravnati ponašanje pojedinaca. Ciljevi su parcijalni i podložni promjeni i odgovornost za njihovo ostvarenje ne prebacuje se na vođu ili instituciju, nego je svaki pojedinac odgovoran za svoje djelovanje. Analizirajući Popperovu koncepciju otvorenog društva, Polšek naglašava da je za to društvo „karakterističan inženjering koji ne pretpostavlja neki društveni nepromjenjivi telos, svrhu, već onaj koji će se u kratkim vremenskim razdobljima moći mijenjati“.
Istina dakle na kojoj se temelji otvoreno, odnosno demokratsko društvo nije neposredno dostupna, nego se ona ostvaruje u kontinuiranom procesu pokušaja i pogrešaka na temelju racionalne prosudbe, a ne, na primjer, u promatranju vječnih ideja stvari (Platon).
Ako otvoreno društvo, za koje se Popper zalagao, poistovjetimo s modernim demokratskim društvom i njegovim političkim predstavnicima onda ne možemo biti zadovoljni načinom na koji se ostvaruje istina u ovom društvu. Primjeri za to su brojni. Dovoljno je zaviriti u dokumente koji svakodnevno cure s WikiLeaksa. Danas je svakome tko iole prati zbivanja u svijetu proteklih nekoliko godina jasno zbog čega su SAD i saveznici okupirali Irak. Tadašnji američki predsjednik Bush pjenio je kako je Irak prijetnja svjetskoj sigurnosti zato što posjeduje oružje za masovno uništenje i što surađuje s Al-Kaidom. Zemlja je okupirana, stotine tisuća je izgubilo život, a dokazi zbog kojih je rat pokrenut nisu pronađeni. Političke vođe Sjedinjenih Država i vođe zemalja njezinih saveznica svjesno su lagali svojim biračima i svijetu. Činjenice su poznate, ali malo tko ukazuje na licemjerje političkih predstavnika tih zapadnih zemalja.
Talijanski filozof Gianni Vattimo, situaciju naše aktualne kulture izrazio je sintagmom addio alla verita - zbogom istini („Addio alla verita“, Roma 2009). Prema njemu ova se sintagma može primijeniti na gotovo sve aspekte današnjeg društva, podjednako na aspekte terijskog utemeljenja kao i praktičnog ostvarenja koje onda postaje temelj zajedničkog iskustva. Kao primjer može poslužiti paradoks da gotovo svatko zna da mediji svakodnevo govore neistine, a većina ipak dopušta da bude zapletena u mrežu dezinformacija i laži. Smišljene i hotimične dezinformacije i laži tako postaju koordinate u kojima se oblikuje javno mnijenje.
Jozo Šarčević