Afrika je trenutno kontinent s najmanje slučajeva koronavirusa, ali istovremeno i najveća briga prognozera daljnjeg razvoja ove pandemije. Prema istraživanju američke RAND korporacije iz 2016. među 25 zemalja svijeta koje su najranjivije na infektivne zaraze su čak 22 afričke zemlje. U tom neslavnom društvu pored afričkih zemalja našli su se Afganistan, Jemen i Haiti. Većina od 22 afričke zemlje iz RAND-ovog izvještaja su zemlje iz subsaharske Afrike.

Dugo vremena se činilo kako će Afrika ostati pošteđena od Covida 19. Prvi slučaj koronavirusa na kontinentu potvrđen je sredinom veljače u Egiptu. U tjednima nakon toga nije zabilježen velik rast broja slučajeva, no zadnjih dana situacija se počela mijenjati. Do danas je u Africi potvrđeno oko 12.000 slučajeva koronavirusa, uz 600 smrtnih slučajeva, što su još uvijek relativno male brojke u usporedbi s drugim kontinentima. Najviše slučajeva ima u Južnoafričkoj Republici (nešto više od 2000), a slijede ju Egipat, Alžir, Maroko i Kamerun. Od 54 države na kontinentu, samo još Komori i Lesoto još nemaju potvrđen slučaj (10. 4. 2020).

Stručnjaci se pribojavaju da su brojke znatno veće od službenih i da koronavirus vjerojatno potajno već duže vrijeme cirkulira u svim zemljama Afrike i sprema se na eskalaciju poput tempirane bombe, koja bi mogla poharati kontinent i učiniti ga novim epicentrom pandemije. Postoje različite pretpostavke za dosadašnje niske brojke oboljelih od koronavirusa u Africi. Neki stručnjaci su sugerirali kako je prednost Afrike u odnosu na druge kontinente izuzetno mlado stanovništvo. U subsaharskoj Africi prosječna starost stanovništva je 19 godina, a istovremeno je prosječna starost europskog stanovništva 42 godina. Čak 41% stanovništva kontinenta je mlađe od 15 godina, a samo 3% stanovništva starije od 65%. Iz dosadašnjih iskustava s koronavirusom poznato je kako djeca i mladi rijetko obolijevaju od Covida 19, a ako i obole većinom imaju slabe simptome, pa bi to značilo kako je afričko stanovništvo u prosjeku imunije na koronavirus od stanovništva drugih kontinenata. Međutim, ova statistika previđa oslabljenost imuniteta i visoku smrtnost djece i mladih u Africi uslijed drugih bolesti (prije svega AIDS-a, od kojega je samo u subsaharskoj Africi zaraženo oko 26 milijuna ljudi), pothranjenosti i neadekvatnih higijenskih standarda. Ako uvažimo ove parametre, dolazimo do zaključka da Afrikanci ne samo da nisu prosječno imuniji od stanovništva drugih kontinenata, nego su u svim dobnim grupama ranjiviji od stanovništva drugih kontinenata, tako da svi Afrikanci pripadaju rizičnoj grupi u pandemiji koronavirusa.

Neki stručnjaci su se nadali kako manji broj potvrđenih slučajeva koronavirusa u Africi možda znači da isti nije otporan na toplu i vlažnu tropsku klimu. Tu vide i razlog zašto je Afrika ostala pošteđena od svinjske gripe i epidemije SARS-a početkom tisućljeća. Ova teza previđa kako nemaju svi dijelovi kontinenta istu klimu; npr. Addis Abbeba i Johannesburg, dva višemilijunska velegrada imaju umjerenu klimu sličnu europskoj i međunarodne aerodrome, pa ipak u tim gradovima dugo nije zabilježen nijedan slučaj koronavirusa. Nakon eksplozije koronavirusa na Floridi unatoč visokim temperaturama ova nada je lagano napuštena.

Najvjerojatnije objašnjenje dosadašnjeg malog broja slučajeva koronavirusa u Africi je mal broj testova koji su dosada napravljeni diljem kontinenta. Nakon prvog slučaja u Africi na cijelom kontinentu su samo dvije zemlje mogle provoditi testove na Covid-19, danas ih može provoditi čak 47 država, pa je s više urađenih testova porastao i broj potvrđenih slučajeva. Taj trend više testova = više slučajeva će se najvjerojatnije nastaviti zbog velikog broja neregistriranih slučajeva. U Sudanu je prvi slučaj otkriven tek nakon obdukcije jednog pacijenta, što sugerira da je virus tamo već neko vrijeme kružio neotkriven. Trenutna situacija s testiranjem na koronavirus podsjeća na legendarnu scenu iz serije „Černobil“ s Anatolijem Dijatlovim i mjerenjem radioaktivnosti: ako imate dozimetar koji mjeri samo do 3,6 rentgena, onda vam se pri mjerenju može dogoditi da izmjerite 3,6 rentgena, a nemate pojma da li je radijacija zaista 3,6 ili 1000 ili 15.000 rentgena. Tako je i s testovima na koronavirus, otkrivanje stvarnog broja slučajeva bitno ovisi o broju napravljenih testova. Što je više testova u Africi, to brže raste broj slučajeva na kontinentu, a porast broja slučajeva ukazuje i da se zaraza širi eksponencijalno i lokalno, pa bi idućih nekoliko tjedana mogli biti jako loši za Afriku.


Većina afričkih zemalja je zadnjih dana uvela mjere slične onima u ostatku svijeta: zatvaranje škola, otkazivanje javnih okupljanja, samoizolacija, ograničenje socijalnih kontakata kao najefikasniji model borbe protiv širenja virusa. No, u Africi ima velikih poteškoća s implementiranjem tih mjera. Kako provesti mjeru socijalnog distanciranja u prenapučenim afričkim gradovima, u slamovima Nairobija, Lagosa, Kinshase, Addis Abbebe, u izbjegličkim kampovima u Sudanu, Etiopiji i Somaliji, u kojima žive stotine tisuća na ljudi na skučenom prostoru, u malenim barakama bez vode, struje, toaleta, više generacija jedne obitelji pod istim krovom? Kako da se u tim naseljima implementira preporuka o što češćem pranju ruku, kad mnogi Afrikanci svakodnevno imaju jako ograničen pristup pitkoj vodi i sapunu, a kamoli novac za dezinfekcijska sredstva. Kako implementirati home office kad u nekim zemljama i do 80 % stanovništva živi od poljoprivrede i trgovine na pijacama? Na ova pitanja afričke vlade – među kojima je mnogo nedemokratskih i (polu)autoritarnih režima – odgovaraju represivnim provođenjem mjera preko vojske i policije. Tako svijet ovih dana obilaze snimke kenijske policije kako u Mombasi ljude na ulici gađa suzavcima i udara štapovima i bičevima, prilikom čega je ubijen jedan trinaestogodišnjak. U Ugandi vlastiti državljani povratnici iz drugih zemalja bivaju privedeni i nasilno utjerani u karantene, često u hotele uz obvezu kasnijeg plaćanja visokih troškova boravka. U Južnoafričkoj Republici policija je ubila troje ljudi u samo pet dana nakon proglašenja mjera. U Zimbabveu policija uhićuje prekršitelje karantene i onda ih prevozi natiskane kao sardine u kamionima, što je zapravo idealno za širenje virusa.

Mnogo problema ima i s implementacijom zabrane vjerskih slavlja, iznimno bitnih za društveni život u Africi. Dok predsjednik Južnoafričke Republike Cyril Ramaphosa proglašava stanje katastrofe u zemlji, guverner južnoafričke pokrajine Limpopo Stan Mathabatha izjavljuje kako će se Uskrs bez obzira na zabrane masovno proslaviti kao i svake godine. Predsjednik Tanzanije John Magufuli u prepunoj crkvi objašnjava da neće zabraniti bogoslužja jer „korona ne može preživjeti pred snagom hostije / tijela Kristova“ (tu svakako ima istomišljenike u dijelu klera SPC). U većinski muslimanskom Senegalu najprije su otkazana sva vjerska okupljanja, a onda je napravljena iznimka za grupne molitve muslimana u džamijama. Osim bogoslužja, afričke države su nedosljedne i po pitanju zatvaranja pijaca. Sijera Leone je tako zabranio sva okupljanja više od 100 ljudi, ali su iz tog izuzete pijace na kojima se dnevno skupljaju tisuće ljudi. Prodavači i kupci na tim pijacama kažu kako si ne mogu priuštiti da ne dođu na pijacu. Stanovnici afričkih zemalja obično nemaju nikakvih ušteđevina i žive iz dana u dan. Poslati ih sve u samoizolaciju i potpuno stopirati ekonomiju značilo bi gurnuti milijune ljudi u glad. A to bi izazvalo socijalne nemire i sukobe, koji će ili učvrstiti aktualne vlade kao autoritarne ili ih srušiti i izazvati anarhiju (ne znaš koji je scenarij gori). Zadnjih tjedana primjetna je i pojačana aktivnost Boko Harama i Al-Šababa u Nigeriji i istočnoj Africi koji koriste krizu kako bi dodatno destabilizirali države u kojima djeluju. Osim teroristima, aktualna situacija je dobrodošla i prevarantima. Ovih dana čitamo kako u Johannesburgu prevaranti idu od kuće do kuće i predstavljaju se kao uposlenici Centralne banke s pričom kako su papirne novčanice inficirane, a oni su kao poslani da ih preuzmu i kasnije donesu nove; dosta ljudi nasjedne na prevaru nakon što im ovi prevaranti ostave krivotvorenu potvrdu od banke. Istovremeno kenijski lopovi na ulicama prodaju „lijekove“ i lažne testove na koronavirus.


Čini se kako je najveća sreća za Afriku što pandemija Covida 19 nije počela s tog kontinenta, pa je Afrika imala startnu prednost u borbi protiv koronavirusa. No, tu startnu prednost poništava činjenica kako Afrika nema nikakvih kapaciteta za tu borbu. Što koristi 100 m startne prednosti u nekoj utrci, ako vozite bicikl, a drugi natjecatelji automobile? Africi nedostaje kreveta na intenzivnoj njezi, respiratora, medicinskog osoblja, infrastrukture, lijekova, zaštitnih maski, a u mnogim bolnicama nema čak ni struje. Nedostaje i bolnica, kojih nema dovoljno s obzirom na broj stanovnika, pa su udaljenosti do bolnica često velike i mnogi si ne mogu ni priuštiti put do bolnice. Afrika ima u prosjeku 1 liječnika na 10.000 stanovnika, dok Europa ima 37. Nigerija ima 0,3 liječnika na tisuću pacijenata i samo 120 kreveta na intenzivnoj njezi na 195 milijuna stanovnika. U Ugandi ima samo 55 kreveta na intenzivnoj na 43 milijuna stanovnika. O broju respiratora u afričkim zemljama je skoro nemoguće pronaći podatke, ne jer je njihov broj državna tajna, kako bi rekla Ana Brnabić, nego jer ih u velikom broju zemalja uopće nema niti ih je ikada bilo. Ako broj teže oboljelih od koronavirusa u Africi poraste, jednostavno nema kapaciteta ni infrastrukture koji bi ih zbrinuli, tako da će ti ljudi jednostavno masovno umirati. Dok se u ostatku svijeta vodi borba da se ne zarazi previše ljudi istovremeno kako se ne bi preopteretio zdravstveni sustav, u Africi je taj sustav već preopterećen i slab i većina slučajeva s težim simptomima bi mogla imati fatalni ishod.

Stručnjaci sliježu ramenima i kažu kako nemaju pojma kako će se virus ponašati u Africi. Afrika sliježe ramenima i nema pojma kako bi se ponašala ako se virus proširi. Ono što je evidentno: Afrika je izuzetno ranjiva na širenje koronavirusa i ima više faktora koji bi mogli pogoršati pandemiju u Africi od onih koji bi ju mogli olakšati. Važno je da taj kontinent ne ostane prepušten sam sebi ako se situacija s koronavirusom pogorša, ali problem je i što se bogate zemlje koje inače pomažu Afriku trenutno i same teško bore s pandemijom. Ili, čini se, ponekad imaju i neke druge planove s Afrikom u ovoj krizi: Tako su neki dan dvojica francuskih liječnika na državnoj televiziji mrtvi hladni predlagali testiranje cjepiva za koronavirus na afričkom stanovništvu, na što su se mnogi poznati Afrikanci oglasili sa zgražanjem i poručili kako oni nisu pokusni zamorčići.

Važno je naglasiti kako je pomoć Africi u ovoj krizi zapravo u interesu cijelog svijeta. Pandemija koronavirusa se ne može pobijediti ako ju budu rješavale pojedine zemlje, zajednice zemalja ili kontinenti pojedinačno i svatko za sebe. Ukoliko se nastavi sa strategijom svatko za sebe, koronavirus će neprestano cirkulirati i vraćati se u zemlje koje misle da su ga pobijedile iz zemalja kojima nije pomognuto na vrijeme. Ta činjenica čini ovu pandemiju testom za cijelo čovječanstvo, prilikom da se pokaže je li moguće povodom zajedničkog problema doći do te svijesti i stupnja suradnje da svi djeluju zajednički u interesu cijelog čovječanstva. Dosad je čovječanstvo redovno zakazivalo na takvim testovima, no, s ovakvim globalnim testom se nismo nikad susreli pa možda ovaj put ishod bude drugačiji.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba