Foto: Rasmus Degnbol, murmur.dk

(Odlomak iz knjige Geerta Maka “Velika očekivanja: U Europi 1999-2019)”

“Moje prvo sjećanje je jedan prizor sa ocem. On stoji i brije se, ja stojim u kupatilu i gledam ga. Imam četiri godine, fascinantan mi je. Nisam ga vidio godinu i po. Prvo smo živjeli u Iranu, potom u Uzbekistanu, na koncu je otišao sam u Dansku, kao prethodnica. Potom je zatražio spajanje porodica. I evo nas najednom u stančiću na rubu Kopenhagena.

Moje ime je Ajdin Sui, rođen sam 1982, odrastao u iranskoj izbjegličkoj porodici u Avedøre Stationsby i Gladsaxe, dva predgrađa Kopenhagena. Roditelji su mi već u vrijeme šaha bili aktivni komunisti. Otac je u Iranu osnovao regionalni odjel, isticao se u demonstracijama, bacao molotovljeve koktele, završio u zatvoru, bio mučen. Nakon revolucije ajatolaha Homeinija, skupa s vođom regionalne partije, naredio je svojim ljudima da predaju oružje. Upute iz Moskve: komunisti moraju prihvatiti ovaj režim, jer imaju zajedničkog neprijatelja, Amerikance. Osim toga, svi će dobiti amnestiju. Od toga nije bilo ništa.

1983, godinu dana nakon mog rođenja, ajatolahov režim je počeo da progoni “nevjerne” komuniste. Mojim roditeljima je rečeno da imaju samo jedan dan da napuste zemlju. Otac je ženine roditelje uvjeravao da ne brinu, u roku od četiri mjeseca će opet vidjeti njihovu kći, neće ovaj režim još dugo.

Prešli smo sovjetsku granicu prema Azerbejdžanu: odatle odletjeli za Uzbekistan. Kad smo tamo sletjeli, roditelji nisu imali pojma gdje se nalaze. Lokalni komunisti, koji su ih na tom putu vodili, nisu htjeli ništa da otkriju. Da, bezbjednosni razlozi. Na koncu je majka na aerodromu upitala neke žene gdje se to nalaze. Ove su odgovorile otprilike ovako: “Gate B8.” “Ne,” rekla je ona, ”mislim: u kojoj smo zemlji?” “Oh, zar ne znaš? Uzbekistan.”

Tako smo proveli tri godine u Uzbekistanu. Nakon godine i po otac je opet otišao, duboko razočaran. Sad je sopstvenim očima vidio kako funcionira sovjetsko društvo. Na jednom od prvih lokalnih partijskih sastanaka nekoliko odbjeglih iranskih komunista je oprezno priupitalo: “Je li stvarno moguće da ovdje na ulici vidimo prosjake i beskućnike?” “Ne,” odgovoreno im je, “naravno da ne, mora da vam se to pričinilo.” Ali su ovi sopstvenim očima vidjeli bijedu u Sovjetskom Savezu pri kraju njegovog postojanja, dugačke redove pred trgovinama, djecu koja zbog neuhranjenosti moraju u bolnicu. Na sve to još dolazi šok kad su primijetili da sovjetske bolnice desetljećima zaostaju za onima u Iranu. Iran preurediti prema sovjetskom modelu, to je bio njihov san, čitav njihov život. Od tada više ne.

Otac se nije mogao pomiriti s tim. Nastavio je postavljati pitanje, o svemu, i naposlijetku dobio odgovor: “Ako ti je ovdje toliko loše, vrati se u Iran!” Na iznenađenje svih on je odgovorio: “Okay!” Bio je ponosit čovjek, radije bi rizikovao život nego da ostane na bezbjednom u lažno svetom Sovjetskom Savezu. Otišao je, dakle, još šest mjeseci živio u ilegali u Iranu, potom otišao za Tursku i odatle, uz pomoć krijumčara, za Europu. Zapravo je želio u Francusku, Englesku ili Njemačku, tamo su bile velike zajednice Iranaca i htio je ostati politički aktivan. Ipak je izabrao Dansku. Tamo si još uvijek mogao lako dobiti spajanje porodica. Tako je dospio u Kopenhagen. “Ajdine, budi ponosan što sam odabrao Dansku,” stalno mi je govorio tih prvih godina. “Ova zemlja, ova danska država blagostanja, najbliža je od svih zemalja socijalističkom društvu. Mislio sam da ću to naći u Sovjetskom Savezu, ali sam našao ovdje. U ovoj zemlji ne određuje debljina novčanika dokle ćeš dogurati u životu, ovdje je obrazovanje slobodno, ovdje sve zavisi od tvoje volje i uloženog napora.”

Kao dijete sam imao averziju prema školi. Otac mi je često govorio: “Nije važno, ionako ćemo se vratiti u Iran.” To mi, naravno, nije baš pomoglo.

“Znaš, ja sebe ne smatram nekim akademskim tipom, bio sam dječak iz radničke i imigrantske četvrti, gdje sam i živio. Želio sam samo neki posao. Problem je bio što sam već imao policijski dosje, ništa ozbiljno, nekoliko sitnih krađa, ali sam mogao zaboraviti zaposlenje. Preselili smo se kad mi je bilo dvanaest godina, morao sam poći u drugu školu. Prvog dana sam sreo jednog učenika žednog znanja, nije mi se svidio, nakon nekoliko dana sam mu prišao i udario ga – tako se to radilo u mojoj staroj školi. No, na moje veliko iznenađenje, on mi nije uzvratio udarac, otrčao je, plačući. To mi je bilo veoma čudno, ali su me svi gledali kao da sam idiot. Ispostavilo se da sam dospio u drugi svijet, u kome se poštovanje ne zadobija tučom, nego uredno odrađenom domaćom zadaćom.

Bila je tamo jedna učiteljica koja mi se mnogo posvetila. Tada više nisam imao izbora, morao sam u gimnaziju. Za mene je to, iskreno rečeno, bilo čudno, udaljena škola u koju mi se uopšte nije išlo. Pošto mi je bilo petnaest godina, dobio sam dodatak za školovanje, oko četiri stotine eura mjesečno. Od toga se moglo živjeti, pod uslovom da si još uvijek stanovao kod roditelja. Tako sam tamo dospio. Bio sam izuzetak, u svemu, u školi od hiljadu učenika bilo nas je petoro imigrantske djece. Neki stariji učenici su bili veoma iznenađeni kad su čuli da uopšte govorim danski. Gledali su me kao žirafu!

A onda je došao 11. septembar 2001. Roditelji su, usprkos svemu, još uvijek bili komunisti. Ja uošte nisam bio religiozno odgojen, nisam imao ništa s religijom. Naravno, tih sedmica su svi pričali samo o napadima u New Yorku, ali sam ja vidio i kakav te priče imaju uticaj na učenike na školskom trgu. Mlađi brat je pohađao običnu dansku školu u prosječnoj četvrti, školu s puno bijele, i jednim brojem obojene djece. U tom trenutku je imao četrnaest godina, starosna dob u kojoj tragaš za identitetom i želiš da negdje pripadaš.

Mnogo mladih ljudi sa Srednjeg istoka su nakon 9/11 odjednom postali religiozni fanatici, muslimani-vjernici, to je bio njihov identitet. I mom bratu su postavljali takva pitanja: “Jesi li ti musliman, ili nisi?” A on bi rekao: “Da, mislim da jesam, moji roditelji su rođeni muslimani, pa sam, dakle, i ja…” “Jedeš li svinjsko meso?” Tako je prestao sa svinjskim mesom. A potom počeo svjesno da traži islam, pošao u džamiju, razgovarao s imamima. Sve se to, mislim, nikad ne bi desilo bez 9/11. Nije imao širok krug prijatelja, to je bilo lako i bezbjedno: jesi li musliman? Okay, onda si jedan od nas. Pitanje pripadanja.

I sâm sam imao problema s tim pritiskom. Tačno je ono što kaže Hans Magnus Encesberger: stranci postaju još veći stranci ako su siromašni. Djeca u starom komšiluku su sama sebe nazivala imigrantima. Ona s tamnom bojom kože su bila najjača, najbolja u tuči, najbolja u nogometu. Zapravo su tu spadala i djeca danskih fizičkih radnika. Tako smo tamo živjeli, dvije grupe, blizu jedni drugima.

Poslije 9/11 djeca jedni druge više nisu nazivali imigrantima. Nisu više gledali na etničku pripadnost, sami sebe i međusobno su se nazivali samo muslimanima. Ne Pakistancima, ne Irancima, ne Iračanima, ne: mi smo muslimani. To je na određen način donijelo jedinstvo: dijelimo istu vjeru. Ali je donijelo i strožiju socijalnu kontrolu: što jedeš, što piješ, s kime izlaziš…? Mladi više nisu zalazili u tuđe četvrti, zamisli da te tamo neko vidi, zamisli da nisi dobar musliman.

Brat nije bio dobar u školi, propadao je na ispitima, nije dobio diplomu, nije imao šanse za posao. Time je islam za njega postao još važniji. Imao je puno vremena, bio puno u džamiji, tamo postao poznat i priznat. I sve ekstremniji. U jednom trenutku je upitao majku: “Zašto nosiš majicu kratkih rukava? Zar ne možeš pokriti ruke?” Majka ga je preneraženo pogledala: “Pardon… što mi ti to govoriš?” I ja sam bio veoma iznenađen. To traženje, ta religija, taj rastući fundamentalizam, on je to svo vrijeme držao za sebe.

Majka i mnoge njene iranske prijateljice su devedesetih godina napokon uspjele da polože ispite i dobiju potrebne papire. To je dovelo do mnogih razvoda. Prilično mnogo muškaraca nije se bilo u stanju nositi s padom u hijerarhiji, a da ne govorimo prihvatiti ga. To je posebno vrijedilo za muškarce poput mog oca, ljude za koje nije bilo mjesto na evropskom tržištu radne snage, zato što nisu imali neku zvaničnu naobrazbu. Postao je veoma sumnjičav prema majci, čak nasilan: “S kim si se vidjela, šta si pričala?” I toga je bilo u Zapadnoj Europi. Kad kao imigrant iz neke zemlje gdje si bio cijenjeni obični radnik i gdje si, samo stoga što si muškarac, imao visok status, dođeš u društvo gdje se traže sasvim druge kvalifikacije… tada potoneš duboko, kao muškarac.

Moj otac se bavio drvetom, bio stolar. Nakon preseljenja smo dobili jednu sobu više i on ju je preuredio u radionicu. Počeo da obrađuje drvo i naumio da napravi tri savršene iranske gitare – to je u Iranu najviše što se može napraviti od drveta. Time je htio da dospije u medije, da tako dođe do posla.

Kad ih je napokon dovršio, s njima je otišao u zavod za zapošljavanje. Pošla je i majka, njegov danski je ostao loš, iako je tri puta pohađao tečaj za jezik. Pokazao je gitare socijalnoj radnici i rekao: “Želim raditi s rukama, obrađivati drvo, vidite šta sam u stanju napraviti.” Socijalna je upitala: “Imaš li diplome? Papire koji dokazuju da znaš obrađivati drvo?” Otac pokaza na gitare i reče: “Pa ovo je valjda dokaz? Vidiš valjda da znam?” A ona odgovori: “Da, vrlo su lijepe, ali u Danskoj ne možeš dobiti posao ako nemaš neku diplomu. Moraš imati papire koji dokazuju da znaš raditi s drvetom.”

Bio je to stopostotni Kafka. Majka mi je kasnije rekla: “Nikad ga nisam vidjela tako razočaranog, tako ranjivog.” Sa zavoda za zapošljavanje mu se nikad više nisu javili.

Moja porodična priča je tipična za moju generaciju. Većina imigranata osamdesetih godina nije bila mnogo “uspješna”, a zapravo ni u toliko hvaljenim devedesetim, to je za prvu generaciju bilo veliko razočaranje, posebno za muškarce. Samo što je moja porodična storija još dramatičnija pošto se završava ubistvom. Da, na kraju je moj otac ubio oca jednog od mojih drugara iz razreda. Takođe iranskog izbjeglicu, čovjeka s kojim ga je vezalo blisko prijateljstvo. Nitko tu ništa nije shvatio. Otac je odjednom počeo pričati o tom čovjeku i njegovoj bandi, kao da ga oni drže na oku, prisluškuju mu telefon. Tada mi je bilo 12 godina, to je bila 1994. Tom čovjeku je prerezao grkljan, sve je bio isplanirao. Otišao u iranski klub, mjesto na kojem se sastaju svi ti luzeri, zamolio tog čovjeka da ga poveze, u autu zgrabio nož i prisilio ga da ih odveze na neko pusto mjesto i tamo mu prerezao grlo.

Prema psihijatrima, otac je bolovao od paranoidne šizofrenije. Za tako nešto moraš imati određene osobine, to ne možeš sakriti, ali su naši učitelji i socijalni radnici svih tih godina njegovo čudno ponašanje nazivali “srednjoistočnom kulturom”. Nitko nije ništa poduzeo, jer je to bila “kultura” , a u to se ne dira. A on je jednostavno bio lud, duševno bolestan.

Možeš zamisliti, otac je u Iranu bio štovan čovjek, regionalni vođa komunista. U Danskoj je dospio na samo dno ljestvice. Mislim da je i poludio od kombinacije svega toga: spoznaje da je veliki dio života vjerovao u laži, totalnog razočarenja o životu u Danskoj, gubitka statusa, alkohola, i k tome još nedostatka svake podrške prijatelja i porodice. Poslije tri godine je poslat natrag u Iran. Njegova braća su odmah primijetila da je nešto pošlo skroz naopako, bio je potpuno u svom svijetu, veoma nasilan. Sve su učinili da ga opet vrate na pravi put, slali ga mnogim doktorima, ubijedili da uzima lijekove.

Kad sam 2003. opet ponovo došao u Iran, susreo sam sasvim drugog čovjeka. Čovjeka sa smiješkom, kako se u vrtu igra s malim rođacima i rodicama. Kad sam bio mali sa mnom se nikada nije igrao, uvijek je bio nestrpljiv, nezadovaljan i nervozan. Sad, u Iranu, opet je, znači, išlo jako dobro. Ali sam pomislio: okay, moja bi mladost, znači, bila sasvim drugačija da smo u Danskoj imali ovakvu mrežu rođaka i stričeva, ili da su socijalni radnici uvidjeli da očevo ponašanje nema nikakve veze s “kulturom”. Tada bi moj drug iz razreda još uvijek imao oca…

Zadnjeg dana prije mog povratka u Dansku otac i ja smo sjedili jedan kraj drugog u autu, godinama nismo bili tako blizu, a onda je on najednom rekao na danskom: “Bio sam loš otac. Sorry.” Pomislih: da li on ovo doista kaže? Jer, nikad ga nisam čuo da kaže “sorry”, nikome. Pogledao sam ga, zurio je ravno pred sebe. Opet sam se, dakle, pokolebao, da li sam to maločas zaista čuo? Ali, to je za njega vjerojatno bio tako veliki korak… Gledao je pred sebe pa mu ništa nisam rekao. Nakon izlaska pomislih: prekasno je, tata.

Umro je 2011, a šest mjeseci nakon njegove smrti rođen je moj sinčić. Volio bih da su se sreli.”

Velika očekivanja su nastavak izuzetno popularne knjige U Evropi koja je objavljena prije petnaest godina. Nekoliko godina kasnije je uslijedila uspješna tv-serija od 35 nastavaka pod istoimenim naslovom, sa piscem u ulozi naratora. U Evropi se radilo o 20. vijeku, i kako nas je sve formirao taj, u mnogim aspektima, strašan period, obilježen sa dva svjetska rata. Velika očekivanja govore o prve dvije decenije 21. vijeka. Knjiga nastavlja tamo gdje je stala prethodna, 1999. godine. Mak skicira atmosferu i raspoloženje na prelazu milenijâ, veliki početni optimizam, ali koji postepeno splašnjava i skoro sasvim nestaje. Opisuje, nadalje, osjećanja u vrijeme uvođenja eura, posljedice napada na Twin Towers, stanje u istočnoj Evropi i Rusiji, bankarsku krizu, Sjedinjene Američke Države, kontraste između sjevera i juga Evrope, izbjegličku krizu… U novoj knjizi Geert Mak piše kao i uvijek: jasno, utemeljeno i vjerodostojno, jezikom naučnika i istraživača, a opet stilski briljantno i uzbudljivo, tako da se i ova njegova knjiga čita poput napetog romana!

Velika očekivanja su već prevedena na više svjetskih jezika i po njoj se upravo emituje dokumentarna serija od deset nastavaka, opet sa piscem u ulozi voditelja i naratora. Jedan od nastavaka na neobičan, veoma potresan način govori o životu i posljedicama rata u postdejstonskoj Bosni i Hercegovini.

Geert Mak (1946) je poznati holandski pisac, publicista i novinar. U Bosni i Hercegovini su, osim knjige U Evropi, prevedena i njegova djela Most (o Istanbulu) i Putovanje bez Džona (američki putopis). Osim na naš jezik, njegove knjige su prevedene na mnoge druge strane jezike i štampane u stotinama hiljada primjeraka širom svijeta. Dobitnik je mnogih uglednih nagrada, među kojima De Gouden Ganzenveer (Zlatno guščje pero), Leipziger Buchpreis i nagrada za životno djelo Prins Bernhard Cultuurfonds.

Prevod s nizozemskog: Maja Weikert i Goran Sarić