Prva sekvenca polazi od Francuske revolucije i ide do Pariske komune, recimo od 1792. do 1871. Traje, dakle, gotovo osamdeset godina. Ta sekvenca sadrži različite, potpuno nove političke fenomene u raznim zemljama sveta. No, ipak, što se glavnih obrta tiče, možemo reći da je ona u suštini francuska. Sam Marks je, doista, pripisao filozofski temelj ove sekvence Nemačkoj (Hegelovoj dijalektici), njen naučni pravac Engleskoj (rođenje političke ekonomije), a njen stvarni politički sadržaj, u smislu prakse, Francuskoj (francuski radnički pokret).A

Ova sekvenca povezuje, pod znakom komunizma, narodni pokret masa i tematiku preuzimanja vlasti. Reč je o organizovanju narodnog pokreta kroz mnoštvo formi – demonstracija, štrajkova, buna, oružanih akcija – oko tematike prevrata. Ovaj prevrat je, naravno, ustanički prevrat koji nazivamo „revolucijom“. Revolucija poništava formu društva (privatno vlasništvo, nasledstvo, razdvajanje čovečanstva na nacije, podelu rada itd.), i ustanovljava komunističku jednakost, odnosno ono što radnici-mislioci [1], koje tako dobro analizira Žak Ransijer (Jacques Ranciere)B, nazivaju „zajednicom Jednakih“.

Stari poredak će biti poražen kombinacijom sopstvene imanentne korupcije i, moguće, oružanim pritiskom narodnog pokreta. To je ujedno i momenat u kome se pojavljuje poseban parametar radničkog pokreta. Stare revolucionarne kategorije, niži gradski slojevi, zanatlije, studenti i intelektualci, siromašna seljačka masa, doživljavaju transformaciju, uzdignute upravljačkom ulogom radničke klase.

Ova sekvenca je završena upečatljivom novinom i radikalnim porazom Pariske komune. Komuna je bila vrhovna forma kombinacije narodnog pokreta, radničke uprave i oružanog ustanka. Ona je pokazala izuzetnu vitalnost te formule: uspela je u jednoj od najvećih prestonica Evrope da tokom dva meseca primenjuje vlast novog tipa sa unutrašnjom podrškom mnogih stranih revolucionara, naročito poljskih, što je sve ukazivalo na snagu marksističkog koncepta Internacionale. Ali je takođe pokazala i sopstvena ograničenja. Jer nije mogla da obezbedi ni nacionalni raspon revolucije, niti organizovanje efikasnog otpora u trenutku kada je kontrarevolucija, uz ćutljivu podršku stranih sila, mogla da računa na eficijentni vojni aparat.

Druga sekvenca polazi od 1917. (Ruska revolucija) do 1976. (kraj Kulturne revolucije u Kini, ali takođe kraj militantnog pokreta koji niče svuda u svetu u periodu 1966-1975, a čiji je epicentar, što se političkih novina tiče, bio Maj 1968. u Francuskoj kao i njegove posledice u godinama koje slede). Ta druga sekvenca traje pedesetak godina. No primetimo istovremeno da je ona odvojena od prve, rezom gotovo istog trajanja (više od četrdeset godina).

Ta druga, veoma kompleksna sekvenca koja i sama na svom krajnjem obodu sadrži ono čega smo mi naslednici, ovladana je pitanjem vremena. Kako biti pobedonosan? Kako, za razliku od Pariske komune, istrajavati spram krvave reakcije posednika i njihovih plaćenika? Kako organizovati novu vlast, novu Državu, a zaštititi ih od neprijateljske destrukcije? Veliko Lenjinovo pitanje je odgovoriti na ova pitanja. I svakako, nije bezrazložno plesao na snegu kada je ustanički pokret u Rusiji izdržao jedan dan duže od Pariske komune.

Za vreme ove druge sekvence, problem nije više postojanje jednog narodnog i radničkog pokreta koji deluje pod komunističkom hipotezom, niti generička ideja revolucije, u njenoj ustaničkoj formi. Problem je pobede i trajanja. Možemo reći da se ne radi više o formulisanju i eksperimentisanju komunističke hipoteze, već o njenom realizovanju. Sa te tačke gledišta, generalno načelo je ono koje Lenjin formuliše, a koje ukratko glasi: „Ulazimo u period pobedonosnih proleterskih revolucija.“ To je razlog zbog koga su prve dve trećine XX veka prevladane onim što nazivam „strast prema realnom“C: ono što je XIX vek sanjao i isprobavao, XX treba u celini da dovrši.

Ta opsesija pobedom i realnim koncentrisala se u problemima organizacije i discipline i celokupno je sadržana, od 1902. i Lenjinovog Šta da se radi? u teoriji i praksi klasne, homogene i centralizovane partije. Možemo reći da su komunističke partije ovaploćivale u svojoj „gvozdenoj disciplini“ realno komunističke hipoteze.

Ta karakteristična konstrukcija druge sekvence hipoteze, partija, razrešila je zapravo pitanje koje je zaveštala prva sekvenca, naročito Pariska komuna, čiji je ona bila vrhunac i kraj: pitanje pobede. U Rusiji, Kini, Čehoslovačkoj, Albaniji, Koreji, Vijetnamu, Jugoslaviji [2], i čak malo drugačije na Kubi, pod okriljem komunističkih partija, pobedila je kompletna revolucija političkog i društvenog poretka putem ustanka ili opštenarodnog produženog rata [3] i nastavila je da traje, u formi onoga što je nazvano „socijalistička država“. Posle prve sekvence u znaku formulacije komunističke hipoteze i vlastite realnosti kao pokreta, pojavila se druga sekvenca u znaku vlastite disciplinovane i militarizovane organizacije, vlastite lokalne pobede i vlastitog trajanja.

Kao što je normalno, druga sekvenca je, kada je na nju došao red, stvorila sama problem koji nije mogla da razreši metodama koje su joj pomogle da razreši problem zaveštan prvom sekvencom. Drugim rečima, partija, podešena ustaničkoj ili vojnoj pobedi nad oslabljenim reakcionarnim snagama pokazala se nesposobnom za izgradnju Države diktature proleterijata u Marksovom smislu, odnosno Države koja će organizovati vlast ne-vlasti, tranziciju prema ne-Državi, dijalektičku formu odumiranja Države. U formi Države-Partije, naprotiv, isprobavana je neviđena forma autoritarne, čak terorističke Države, u svakom slučaju veoma udaljene od praktičnog života ljudi. Mnoga ostvarenja tih „socijalističkih“ Država su bila izuzetna, posebno u domenu obrazovanja, zdravstva, svakodnevne ideologije (formalnog vrednovanja nekvalifikovanog radnika), javnog reda. Na internacionalnom planu, te države su dovoljno plašile imperijalističke da su ih prisilile, spolja kao i unutra, na oprez za kojim još živo žalimo danas, kada arogancija kapitalizma prispelog u svoj vrhovni stadijum ne poznaje više granice. Pri svemu tome, etatistički princip je već u sebi bivao iskvaren i, najzad, postao neefikasan. Upotreba ekstremnog i krvavog policijskog nasilja nije nikako bila dovoljna da princip spase od njegove interne birokratske inercije, a u okrutnoj kompeticiji koju su mu nametali njegovi protivnici, trebalo mu je malo više od pedeset godina da pokaže da nikada neće pobediti.

Tom problemu Partije, kao neadekvatne za obezbeđivanje stvarnog trajanja i kreativne transformacije komunističke hipoteze, posvećeni su poslednji važni trzaji druge sekvence: Kineska kulturna revolucija kao i maglina nazvana „Maj '68.“ u Francuskoj. U Kini, Maovo načelo vezano za tu tačku je: Bez komunističkog pokreta, nema komunizma. Potrebno je po svaku cenu zaroniti partiju u pokret masa kako bi se regenerisala, debirokratizovala i bila ubačena u transformaciju stvarno sveta. Kulturna revolucijaD se isprobava na ovom ispitu i postaje ubrzo haotična i nasilna, utoliko je definicija neprijatelja neodređena ili upravljena protiv jedinog stuba društva: komunističke partije same. Mao nije sasvim izuzet iz krivice, čim izjavljuje: Ne znamo gde je buržoazija? Ali ona je u komunističkoj partiji! Na koncu, usled nedavanja podrške najradikalnijim iskustvima državne decentralizacije (Šangajska komuna, na početku 1967), nameće se uspostavljanje starog poretka pod najgorim okolnostima. U Francuskoj je, posle Maja '68,E preovlađujući stav da organizovana kolektivna akcija treba da stvori nova mesta politike [4], a ne da reprodukuje centralizovanu Državnu upravu. Osnovni sadržaj će biti nove forme organizacije i akcije koje obuhvataju u istoj političkoj viziji intelektualce i radnike, a koje se nude da komunističku hipotezu učine trajnom čak i izvan same logike preuzimanja vlasti. Međutim, čak iako se to iskustvo nastavlja u novim formama, možemo smatrati da je od početka kraja sedamdesetih godina na sveobuhvatnom nivou, moderna forma reakcionarne Države, kapitalo-parlamentarizam, ponovo osvojila duh ljudi pod plaštom „demokratije“. Recimo da su politički procesi tog novog tipaF u stadijumu u kome se nalazio Lenjin na samom početku XX veka kada pitanje „Šta da se radi?“ dozvoljava precizne eksperimentalne odgovore u jednom širem kontekstu nadjačanom protivnicima, a koji ide, polako, ali sigurno, prema tom ubrzanju subjektivnih fenomena, koji uvek predlažu rat.

Podsetimo, u suštini da između prve i druge sekvence, između poslednjeg Marksa i prvog Lenjina stoji četrdeset godina trijumfujućeg imperijalizma. Od represije Pariske komune do rata 1914. buržoazija na svom vrhuncu okupira planetu, pustoši i hara čitave kontinente. Govorim o sekvencama komunističke hipoteze, no te su sekvence odvojene intervalima u kojima ono što je prevagnulo, u smislu ravnoteže i stabilizacije, nije nikako komunistička hipoteza. Nasuprot, izjavljuje se da je hipoteza neodrživa, čak apsurdna i kriminalna i da od nje treba odustati. Tako stižemo i do Sarkozija: završiti, jednom zasvagda sa Majem '68.

Sve nam to dozvoljava da se vratimo na pitanje: gde smo stali? Uzmimo da se na svetskom nivou druga sekvenca završava negde krajem sedamdesetih godina prethodnog veka. Uzmimo da od tada, izvlačeći lekcije iz kritičkih iskustava koja su obeležila završni rub te sekvence, Maja '68. i Kulturne revolucije, u različitim situacijama različiti kolektivi traže put politike emancipacije koji bi odgovarao sadašnjem vremenu. Tako stižemo do konteksta jednog novog intervalnog perioda, perioda varljivog trijumfa protivnika. Mogli bismo na primer, bez obeshrabrivanja i ustupaka da opišemo ponovno pojavljivanje formi transcedentalnog petenizma inkorporiranih u Državu. Jedan suludi i nezgrapni fenomen ne bi smeo da nas deprimira. Lokalna kristalizacija čini da se nalazimo u intervalnom periodu, poput onog veoma dugačkog koji je veće postojao krajem XIX i početkom XX veka. No mi znamo da je u takvim okolnostima na dnevnom redu otvaranje nove sekvence komunističke hipoteze. Imajući u vidu da je jedini problem širenje katastrofe koju će još jednom rat, taj neizbežni grč imperijalizma, nametnuti čovečanstvu po cenu napredovanja, napredovanja za jedan korak, onoga ko jednom bude organizovao njegov spas: komunističkog egalitarizma, ovoga puta na nivou celoga sveta.

Mi koji smo poznavali Maj '68. i Kulturnu revoluciju, mi moramo po svaku cenu da prenesemo raštrkanim militantima komunističke epizode jednu racionalnu izvesnost, već imanentnu tim intenzivnim političkim trenucima: ono što će doći neće biti, neće moći da bude, nastavak druge sekvence. Marksizam, radnički pokret, demokratija masa, lenjinizam, Partija proletera, socijalistička Država, sve te izuzetne invencije XX veka nisu nam više od koristi. U teoretskom smislu one svakako treba da budu poznate i proučavane. Ali u smislu politike one su postale neprimenljive. To je prva, suštinska točka svesti: druga sekvenca je završena, nepotrebno je hteti nastavljati ili obnavljati je.

Istina, čiji je dolazak još jednom bio nagoveštavan početkom šezdesetih godina prošloga veka, jeste da naš problem nije ni onaj narodnog pokreta kao nosioca nove hipoteze, niti onaj proleterske partije kao pobedonosnog rukovodioca njene realizacije. Strateški problem vezan za treću sekvencu, na čijem otvaranju radimo, jeste nešto drugo.

S obzirom na to da smo u intervalnom periodu nadjačanom neprijateljem i imajući u vidu da su nova iskustva veoma ograničena, nisam u mogućnosti da vam kažem šta bi pouzdano bila suština trećeg perioda koji će se otvoriti. U svakom slučaju, opšti pravac, drugim rečima apstraktna filozofija stvari mi se čini iskazivom: ono o čemu je reč tiče se novog odnosa između stvarnog političkog pokreta i ideologije. To je ono što je već podrazumevala izreka: „kulturna revolucija“, kao i Maov iskaz: Da bi bilo reda u organizaciji, potrebno je pre svega reda u ideologiji. To je takođe podrazumevala ideja „revolucioniranja duha“, rasprostranjena posle Maja '68.

Komunistička hipoteza kao takva jeste generička, ona je „temelj“ celokupne emancipatorske orijentacije, ona imenuje jedinu stvar zbog koje se vredi interesovati za politiku i istoriju. Ali prezentacija hipoteze je ono što determiniše jednu sekvencu: novi način za hipotezu da bude prisutna u interiornosti novih formi organizacije i akcije.

Naravno, okupićemo na ovaj ili onaj način teoretska i istorijska učenja proizašla iz prve sekvence, kao i centralni zadatak pobedonosne discipline, proizašao iz druge. U isto vreme, naš problem nije ni postojanje u korak sa hipotezom, niti njena disciplinovana pobeda na nivou Države. Naš problem je sam modus na kome se mišljenje, uređeno hipotezom, prezentuje u figurama akcije. Ukratko: novi odnos subjektivnog i objektivnog, koji neće biti ni multiformni pokret nadahnut inteligencijom mnoštva, kao što veruju Negri i altermondijalisti, niti obnovljena i demokratizovana Partija (kao što veruju tvrdokorni trockisti i maoisti. Radnički) pokret u XX veku su bile forme materijalne prezentacije komunističke hipoteze. Nemoguće je vratiti se na jednu ili drugu formulu. Koji bi onda mogao da bude domašaj te prezentacije u XXI veku?

Primetićemo da je u XIX veku veliko pitanje pre svega bilo ono postojanja komunističke hipoteze. Kada Marks kaže da bauk komunizma kruži Evropom, on hoće da kaže: hipoteza je tu, mi smo je postavili. Druga sekvenca, ona revolucionarne partije gvozdene discipline, militarizacije klasnog rata, socijalističke Države, bila je bez sumnje sekvenca pobedonosne reprezentacije hipoteze. Pri tome je ta reprezentacija sačuvala karakteristike prve sekvence, posebno ideju prevrata („Nek svetu starom nema traga.“) [5], ideju revolucije kao globalnog prispeća. Recimo da je pobeda bila i dalje mišljena kao pobeda prve forme hipoteze.

Ono što je, od negativnog iskustva socijalističkih država kao i od dvosmislenih lekcija Kulturne revolucije i Maja '68. na našem dnevnom redu – i zbog čega je naše istraživanje tako komplikovano, tumarajuće, tako eksperimentalno – jeste da učinimo komunističku hipotezu postojećom kroz modus drugačiji od onog u prvoj sekvenci. Komunistička hipoteza ostaje dobra hipoteza, to sam rekao, ne vidim nijednu drugu. Ako ta hipoteza treba da bude napuštena, nema svrhe više išta činiti na nivou kolektivne akcije. Bez horizonta komunizma, bez te Ideje, nema ničega u istorijskom i kolektivnom postajanju što bi interesovalo filozofa. Neka se svako bavi svojim poslom i tačka. Složimo se sa Čovekom pacovom, kao što uostalom čini nekolicina nekadašnjih komunista, pohlepnih za talirima ili lišenih svake hrabrosti. Ali držati do Ideje, do postojanja hipoteze, ne znači da njena prva forma prezentacije, usmerena na vlasništvo i Državu treba da bude zadržana takva kakva jeste. Zapravo, ono što nam je dodeljeno kao zadatak, recimo čak kao filozofski zadatak, jeste pomoći otvaranju novog modusa postojanja hipoteze. Novog po tipu političkog eksperimenta do koga hipoteza može da dovede. [6] Poučeni smo drugom sekvencom i njenim završnim pokušajima: potrebno je da se vratimo na uslove postojanja komunističke hipoteze, a ne samo da usavršavamo njena sredstva. Ne možemo da se zadovoljimo dijalektičkim odnosom između Države i pokreta masa, pripremom ustanka, izgradnjom moćne disciplinovane organizacije. Moramo, zapravo, ponovo da postavimo hipotezu u ideološko i militantno polje.

Podržati danas komunističku hipotezu pri lokalnom isprobavanju jedne politike, isprobavanju koje nam spram vladajuće reakcije omogućava da održimo ono što zovem tačkom, odnosno jedno specifično trajanje, jednu partikularnu konzistenciju: eto minimalnog uslova da se održavanje hipoteze istovremeno pojavi kao transformacija njene očiglednosti.

U tom pogledu, mi smo bliži skupu problema već proučavanim u XIX veku, nego problemima velike istorije revolucija XX veka. Još od 1840. suočeni smo, sa apsolutno ciničnim kapitalistima, sve prožetijim idejom da se broji samo bogatstvo, da su siromašni lenjivci, da su Afrikanci zaostali i da budućnost, bez raspoznatljivih granica, pripada „civilizovanoj“ buržoaziji zapadnog svega. Razni devetnaestovekovni fenomeni ponovo iskrsavaju: izuzetno rasprostranjene zone bede, kako unutar bogatih tako i usred napuštenih ili opustošenih zona, neprekidni rast nejednakosti, radikalna podvojenost između radnika i ljudi bez zaposlenja i prelaznih klasa, politička vlast potpuno rastvorena u servisu dobara, dezorganizacija revolucionara, nihilističko beznađe širokih delova omladine, servilnost velikog broja intelektualaca, usredsređena, ali sa svih strana opkoljena eksperimentalna aktivnost nekolicine grupa u potrazi za savremenim sredstvima komunističke hipoteze…

To je verovatno i razlog, zašto, kao u XIX veku, i kao što svi znaju, danas nije reč o pobedi hipoteze, već o uslovima njenog postojanja. A to je upravo bilo veliko pitanje revolucionara XIX veka: pre svega učiniti hipotezu postojećom. Upravo taj je, u intervalnom periodu koji nas tlači, naš zadatak i on je ushićujući: kombinacijom konstrukcija mišljenja, koje su uvek globalne ili univerzalne, kao i političkih isprobavanja, koja su lokalna i singularna, ali univerzalno prenosiva – omogućimo, u svesti i u situacijama, novo postojanje komunističke hipoteze.

________________________________

A – U vezi sa funkcijom „francuskog radničkog pokreta“, u začecima marksizma, paralelnog sa „nemačkom filozofijom“ i „engleskom ekonomskom politikom“ čitaćemo izuzetno lep Lenjinov tekst Tri izvora i tri sastavna dela marksizma.

[1] Od knjiga Žaka Ransijera koje se bave dragocenim reprintovanjem radničkih zapisa, kao i autorovim istraživanjem na temu radničke emancipacije, izdvajamo još: Luj Gabrijel Goni, filozof plebejac (Louis Gabriel Gauny, le philosophe plebeien), tekstove sakupio Žak Ransijer, Le Decouverte/Maspero, Saint-Denis, Presses Universitaires de Vincennes, 1983.

B – O začetku radničke figure u XIX veku kao političke i ideološke reference, njenim posledicama u polju mišljenja, doktrini koja povezuje „zajednicu jednakih“, treba naravno čitati velika dela Žaka Ransijera, naročito dve izuzetne knjige: Noć proletera (La nuit des proletaires), Fayard, 1981. i Učitelj koji ne zna (Le Maitre ignorant), Fayard, 1987. Na srpskohrvatski jezik, poslednja knjiga je prevedena kao Učitelj neznalica, Multimedijalni institut, Zagreb, 2010.

C – Predlažem detaljnu analizu „strasti prema realnom“, kao subjektivnu formu tipičnu za XX vek u mojoj knjizi Le Siecle (Seuil, 2005) – Vek, Edicija Jugoslavija, 2015.

[2] Prilikom konsultacija na prevodu ove knjige, autor je „sa žaljenjem konstatovao omašku“ – izostavljanje Jugoslavije u ovom nabrajanju, te istu na autorov zahtev vraćamo na mesto koje joj prema njemu pripada. Njegovo dodatno objašnjenje je da je Čehoslovačka pomenuta izvan zemalja Ističnog bloka, kao jedina zemlja u kojoj je postojalo čvrsto jezgro komunista posle Drugog svetskog rata koje je preuzelo vlast, dok su ostale (nepomenute) zemlje istočnog bloka komunističku vlast uspostavile pod stegom oslobodilačke vojske Crvene armije. Ovakva Badjuova analiza zahteva, svakako, dodatne analize, od kojih će neke Edicija Jugoslavija pokušati da pokrene kroz dijalog sa autorom.

[3] Opštenarodni produženi rat je forma revolucionarnog rata, pre svega vezana za Kinu, ali i za druge zemlje koje su se pod maoističkim uticajem odlučile ili za gerilski oblik borbe (zemlje Latinske Amerike) ili druge adaptirane oblike „trajnog ratovanja“ do pobede: Indija, Nepal, Bangladeš, Butan…

D – Da bi se stekla ideja šta mislim o Kineskoj kulturnoj revoluciji i kako se njom koristim, v. brošuru Kineska revolucija, poslednja revolucija?, objavljenu u okviru Konferencija Crvendać koje smo Nataša Mikel i ja pokrenuli i uređivali između 2001. i 2005. „Le Journal Politique“, s/c Le Perroquet, BP 84, 75462 Paris, Cedex 10.

E – O Maju '68. obuhvaćenom u njegovoj istinskoj političkoj suštini, a ne kulturološkoj „krizi“ omladine, čitaćemo zapis sa konferencije Nataše Mišel, O mladosti! O Starosti! (O, Jeunesse! O Vieillesse!) izdatoj u okviru Konferencija Crvendać (Conferences du Rouge Gorge). Nataša Mišel, velika romansijerka, izumela je prozu u kojoj razvija pomenuto iskustvo. Čitati Evropska Kina (La Chine europeene), Gallimard 1975. i Cirkular celom mom ljudskom životu (Circulaire a toute ma vie humaine), Seuil, 2005.

[4] Vezan za polisemičnu reč lieu u francuskom jeziku, autor je koristi u malarmeovskom smislu označavanja mesta zbivanja, ali i istovremeno kao mesta rangiranja (place), ustaljenog, strukturnog, hijerarhizovanog smeštanja određenih društvenih grupacija na unapred određena mesta, položaje „nameštanja“. Rezultat je separacija onoga što Badju, sopstvenom kovanicom, zove esplace (prostormesto) kojoj suprostavlja svoju drugu kovanicu horlieu (vanmesto), u dijalektici vanmesta protiv prostormesta. Naime, „proleterijat postoji svuda gde se dešava vanmesto politke“ (Teorija subjekta, Theorie du sujet, str. 148, Seuil, 1982). U ovom slučaju pod „novim mestima politke“ Badju podrazumeva ono što nedavno na drugom mestu označva samo rečju place (mesto u smislu ranga, ali i prostorne odrednice zbivanja). Tako bi u kontekstu Maja '68. to bila intuitivna premeštanja, odnosno ubeđenje da treba jednom zauvek završiti sa mestima, pri čemu je po njemu najsnažniji odjek (sopstvenog) isprobavanja politike novog tipa koje je u sprezi radnika i intelektualaca videlo dana u Francuskoj '68, bio prekid sa (…) politikom (hijerarhizovanih) ustaljenih mesta odnosno 'politikom na svako svoje mesto', u smislu (leve ili desne), na način da (…) partije vladaju, sindikati zahtevaju, intelektualci intelektualizuju, radnici su u fabrici (Komunistička hipoteza, L'hypothese communiste, str. 52, Nouvelle Editions Lignes, 2009). Naravno, ne treba izgubiti iz vida da je sintagma „politika novih mesta“ takođe usko vezana za doktrinu politike Silvana Lazarusa koju S. L. detaljno izlaže u Antropologiji imena, (Anthropologie du nom, Seuil, 1996), a na koju se tokom tri decenije zajedničkoj političkog delovanja-mišljenja Alen Badju oslanja. Ukratko, po Lazarusu politika se razlikuje od Države, ona je retka i sekvencijalna, a politička sekvenca postoji kada možemo da identifikujemo mesta sekvence (les lieux). U sekvenci Francuske revolucije, na primer, mesta su Skupština (Konvent), klubovi, Vojska godine II. (…) Tako je pojam mesta onaj koji garantuje da se politika konstituiše prvenstveno i esencijalno putem same sebe i da upravo taj kriterijum dozvoljava da se kaže da je postojala jedna politička sekvenca, Nataša Mišel, Vreme mišljenja, Povodom Antropologije imena Silvana Lazarusa; Le temps de la pensee, Autour de l'anthropologie d unom de Sylvain Lazarus, N' 5 de la Lettre HORLIEU-(X), 1996. Odnosno, čim stignemo do problema mnoštvenosti mesta – koji je antietatistički problem par exellence, shvatamo da Država, tvrdeći da je ona jedino mesto politike, pokušava da uništi sva druga mesta S. L., Antrpologija imena, str. 133. Kao, po Lazarusu u slučaju mesta-fabrike koja u različitim sekvencijalnim bljescima politike postaje poprište istinske borbe između etatizovanih radnika (sindikata) i revolucionarnih radnika koji su izvojevali sopstveni prostor izvan mesta.

F - Između političkih sekvenci, dugih ili kratkih, prepoznatih kao one koje su od početka sedamdesetih godina radile na reinstaliranju komunističke hipoteze (čak iako je reč bila često prezrena), dakle na transformaciji odnosa između politike i Države, u smeru suprotnom od dominacije kapitalo-parlamentarizma, navešćemo: dve prve godine portugalske revolucije; sasvim prvu sekvencu, naročito onu u fabrikama, pokreta Solidarnost u Poljskoj; prvu fazu ustanka protiv iranskog šaha; stvaranje političke organizacije u Francuskoj; Zapatistički pokret u Meksiku. Danas bi trebalo ispitati pravu prirodu veze ljudi i organizacija koje im, sa tačke univerzalnih lekcija koje možemo da izvučemo, određuju religioznu pokornost: Hezbolah u Libanu, Hamas u Palestini. Trebalo bi takođe obratiti pažnju na nebrojene radničke i seljačke pobune u Kini, na „maoističke“ akcije u Indiji i Nepalu… Lista svakako nije okončana.

[5] Stih Internacionale, himne pobunjenih, za koju je tekst napisao francuski pjesnik i revolucionar Eugen Potije (Eugene Pottier) u jeku represije nad Pariskom komunom 1871.

[6] U originalu rečenica glasi „Nouveau par le type d'experimentation politique auquel cette hypotese peut donner lieu“, pri čemu u ovoj sintagmi lieu označava uzrok, povod, nešto što vodi do nečega, daje priliku. Odnosno u striktno badjuovskom smislu dijalektike politika/mesta-događaji, rečenica bi još mogla da glasi u prevodu „Novog po tipu političkog eksperimenta koji vodi do novog mesta“.

Iz knjige: Alen Badju, Čega je Sarkozi ime?, Beograd, Edicija Jugoslavija, 2014. str. 129-144.

Odabrao i pripremio: Darko Vujica