U poslednjoj rečenici poslednjeg intervjua koji je pred smrt 2003. godine dao poznatom sarajevskom novinaru Senadu Hadžifejzoviću, Alija Izetbegović je rekao: „Političke smo probleme uglavnom rešili, socijalni nas čekaju. Neka uvedu progresivne poreze, jer nije pošteno da neko za dan zarađuje jednu penziju.“ U ovu rečenicu staju sudbine većine bivših jugoslovenskih republika. Neke doduše i dalje muku muče sa političkim problemima, pa ne znaju ni kako se zovu ni gde su im granice. Za razliku od Srbije ili Makedonije koje i dalje more ovakva politička pitanja, kao što reče Alija Izetbegović, Bosna je svoje političke probleme rešila. U toj je zemlji sve i previše jasno na političkom nivou – jasno do te mere da društvo ne može prodisati od te jasnoće.

Postoje u svetu primeri gde politički problemi, pa čak i potpuni zastoji ne utiču preterano na društvo. Institucije koje se mogu smatrati delom političke sfere – a opet nekako nezavisnim od nje ako se razumeju kao servis ili medijator između politike i društva, mogu biti razvijene do mere da obezbeđuju društvenu stabilnost čak i u uslovima političke nestabilnosti ili zastoja. Primer za to je Belgija koja nije imala vladu 540 dana posle izbora 2010. godine. Da društvo postoji i mimo politike, da je ono njen preduslov a ne posledica, nije tako jasno iz slučajeva poput bosansko-hercegovačkog. U toj zemlji, sa 14 vlada, dva entiteta, tri konstitutivna naroda i maglovitom slikom budućnosti, društvo se javlja kao kolateralna šteta političkog ustrojstva. Ono se, političko ustrojstvo, kao u najcrnjim scenarijima u potpunosti otuđilo od društva čiji bi trebalo da bude proizvod. Dakako, nikakvo to nije čudo uzimajući u obzir da je dejtonska Bosna politički ustrojena da bi nešto prekinula (rat), a ne započela. Takvim je iznuđenim rešenjem dezintegrisano i čitavo društvo koje je, sve do nedavno, bez obzira ko je njime upravljao u proteklim decenijama (pa i vekovima), opstajalo kao ideal „jedinstva različitosti“ o kom današnji multi-kulti zapad može samo sanjati. Umnogome je to sve tako ispalo, jer one koji su pisali danas važeći Ustav BiH, taj famozni aneks četiri Dejtonskog mirovnog sporazuma – nije zanimala srž BiH društva – već srž političkog i ratnog sukoba koje valja razrešiti. U svom tom haosu napravljena je država čiju tragediju (simptomatično) možda ponajbolje oslikava i šala da je Bosna valjda jedina država na svetu sa 101 posto teritorije: 49 % Republika Srpska, 51 % Federacija BiH i 1 % Brčko distrikt.

U takvim okolnostima, suštinski nepromenjenim od 1995. naovamo, održali su se još jedni izbori. Rezultati su potvrdili nadmoć politike nad društvom, baš kao i oni 2014. Ovoga puta, ta je nadmoć bila vidljivija u RS-u, dok se 2014. ona bolje oslikavala u Federaciji. Nije to nikakvo čudo, s obzirom na to da čak i u onim državama koje se smatraju istorijski responsivnijim na društvene pritiske, politika dominira nad društvom. Međutim, Bosna je 2014. pokazala da jedan potpuno dezorijentisani i potpuno očajni društveni subjekt, može, ako ništa – ono makar da proizvede neku malu štetu za političku elitu. „Bosansko proleće“ je ipak utihnulo već najesen, kada su na izborima pobedile iste one etno-nacionalne stranke koje su i do tad vladale. U međuvremenu taj se dezorijentisani subjekt – nazovimo ga „mnoštvom“, nije uspeo konsolidovati i na ovogodišnjim izborima ponovo je glasanje bilo svedeno na izbor između etnički i građanski ustrojene BiH. Nevolja je ta da izbor između Naše stranke i SDA, ili između (novoformirane Konakovićeve) Narod i pravda i SDP-a, ili Radončićeve SBB i Demokratske fronte – u praktičnom smislu nije bio nikakav izbor. Sva je filozofija i ove godine bila u tome da je simbolički možda važno da u Predsedništvo ne uđe Čović nego Komšić, da se u Kantonu Sarajevo proba da formira vlast bez SDA – i tome slično. U drugom entitetu, RS-u, bilo je važno, opet pre simbolički nego suštinski, da Dodik izgubi trku za Predsedništvo (pre svega), ali i da eventualno Cvijanović izgubi u trci za predsednicu RS-a od opskurnog kandidata SDS-a (Govedarice). Da se tako nešto može dogoditi najavili su višemesečni protesti „Pravda za Davida“ koje predvodi Davor Dragičević, otac ubijenog mladića čiju smrt tužilaštvo, policija i politički vrh RS-a po svaku cenu, iz za sada nepoznatog razloga, žele da zataškaju. Sa druge strane, pokret „Pravda za Davida“ ne nudi nikakav politički program, on se nije formirao oko političke platforme i samim tim je bio nezgodan za napasti. Radi se naime o solidarnosti sa tugom jednog oca i pozivu na pravdu koja ima svoj opipljivi obris i svoje ime – David. Radi se o pokretu koji je u tragičnom ubistvu jednog mladog čoveka i beskrajnoj tuzi i dobro artikulisanom besu njegovog oca, uspeo da ubode u osinje gnezdo korumpiranosti i kriminala u vrhu vlasti Republike Srpske. Sada već izabrani član Predsedništva iz RS-a Milorad Dodik nije ni sanjao da bi mu put ka stolici u Sarajevu mogao biti ugrožen, pa je tako u svojoj bahatosti pomislio kako može napasti i oca ubijenog Davida, bez posledica. Neposredno pred izbore, međutim, očigledno mu je sugerisano da ga to može još više oslabiti, pa smo od Dodika čuli čak i izvinjenje. Društveni pritisak u RS-u, jednog pokreta koji je za razliku od onog „mnoštva“ od pre četiri godine u Federaciji imao jasnije obrise i jasniji cilj, nije urodio plodom kada se radi o simboličkoj rokadi na pozicijama političke moći u RS-u. I jedan i drugi pokušaj pritiska odozdo u poslednje četiri godine u BiH, dakle, propali su između ostalog i zbog toga, što politička apatija u BiH ima mnogo više smisla nego bilo gde drugo. Ta je apatija u dobroj meri (pred)određena strukturnom nemogućnošću da se išta menja odozdo. Da je na ulice Sarajeva ili Tuzle 2014. izašlo milion ljudi ili da je Banjaluka okupila ove godine isto toliko – opet bi u najboljem slučaju Dodik izvisio za mesto u Predsedništvu, a u vladu Tuzlanskog kantona možda ne bi ušao SDA (na primer). Mnogima to nije dovoljno dobro da bi se aktivirali. Bosansko-hercegovačko društvo, drugim rečima, nije predviđeno Dejtonskim sporazumom kao faktor, već je najpre dezintegrisano a onda i obesmišljeno kao potencijalni (re)formator političkih okolnosti i pravila igre.

Zbog svih navedenih razloga, kada se u BiH dogodi Željko Komšić, ili kada Demokratska fronta, Naša stranka, SDP i Konaković hoće da naprave vladu Kantona Sarajevo bez SDA – to ima simboličku težinu koja ne može biti izmerena nekim našim univerzalnim indikatorima „uspeha“. Ono što je u Bosni simboličko, najdalje je dokle se u ovom trenutku može dosegnuti. Zato je važnije to što je Komšić u Predsedništvu od toga da su ga mnogi „začepljenog nosa“ zaokružili. Simbolički je važno što Bosna ima političara kao što je Komšić koji može da bude izabran od strane Bošnjaka. Potpuni je nonsence da su za njega glasali Bošnjaci unitaristi – jer je Džaferović bio najslabiji kandidat jedne vodeće političke partije još od kada je konj izabran za senatora. Bošnjaci unitaristi nisu mogli da priušte da glasaju za Komšića jer je Bećirović (SPD) mogao lako da postane bošnjački član predsedništva. Manje je zbog toga važno to što Komšić u prethodna dva mandata u Predsedništvu ništa praktično nije učinio, od toga što ide okolo i viče da je Bosanac i Hercegovac. Manje je važno što nema zapravo nikakvu politiku i što je postojanje Demokratske fronte jedno besmisleno političko postojanje, od toga što Komšić ne da Zagrebu da trpa nos u BiH preko svoje vudu lutke - Dragana Čovića. Manje je važno što je Dino Konaković oličenje „šerifata“ u sarajevskom kantonu kojim je upravljao kao premijer prethodne četiri godine, od toga što će možda baš on (nakon što je izašao iz SDA i formirao svoju stranku) biti jezičak na vagi da se smakne SDA sa vlasti u najvećem kantonu u Federaciji. Manje je važno to, što je Peđa Kojović iz Naše stranke patetičan i što su koalicioni partneri Demokratske fronte iz Građanskog saveza poput Reufa Bajrovića ili Emira Suljagića oportunisti, opskurni, nevešti i sujetne političke secikese - od toga da Izetbegović bude kažnjen gubitkom vlasti u kantonu Sarajevo i da provede makar jednu besanu noć zbog toga. Manje bi bilo važno i to što je prethodni član Predsedništva iz RS-a Mladen Ivanić daleko od bilo kakvih progresivnih pozicija i nije naš političar iz snova, od toga što bi se Dodik možda suočio sa krivičnim gonjenjem i političkim porazom, možda i još kojom borom na čelu ili belegom na šakama – samo da je izgubio izbore. Manje je važno to što je i Ivanić gurao proslavu Devetog januara kao dana RS-a od toga što bi možda, ohrabren Komšićevim odnosom prema Zagrebu, pokazao i Beogradu gde mu je mesto u odnosu na BiH. U Bosni je sve to bitno, zato što je, ponavljam, to najdalje koliko se može u ovom trenutku dobaciti u verziji u kojoj se ne pokrene oružana pobuna. Pošto znamo da je Bosni oružja preko glave, onda je za sad, to – to.

Građanska BiH je, da se razumemo, potpuna pizdarija baš kao što je to i građanska Srbija i građanska Makedonija itd. Od te „građanštine“ ostadoše milioni ljudi bez posla, milioni odoše van, a većini od ovih koji ostaju i rade poslodavci nameću uslove kakve diktira periferna ekonomska pozicija naših zemalja. Sve je to kristalno jasno. Ono što ipak, u našim kritičkim krugovima obično biva potpuno zanemareno, jesu i dalje specifični konteksti koji, svaki za sebe, u kombinaciji sa ekonomskim analizama - mogu da vode do specifičnih i različitih zaključaka. U Bosni je Željko Komšić važan baš koliko je Čeda Jovanović u Srbiji nevažan. U Makedoniji je dogovor oko imena sa Grčkom važan, baš koliko je u BiH važno da se izborni zakon ne dira i da se ne omogućava tako Čoviću i Dodiku da prave pakt ili treći entitet. Oba ova primera su sa stajališta suštine, standarda života, uslova rada i slično dakako irelevantni. Sa stanovišta specifičnih konteksta međutim, zanemarivanje polja simboličkog značilo bi da ostajemo na pozicijama hroničara, kritičara koji stvari vide bolje, razumeju više i naposletku – uvek su u pravu. Lepo je kad smo u pravu, kad vreme potvrdi da smo dobro stvari razumeli i baš ih nekako vešto razložili i posložili i skicirali i secirali. Nije lepo međutim, kad nam posle mnogo godina bivanja u pravu roditeljima skidaju penzije (kao u Srbiji), kad nam se preti (kao u RS-u) da ćemo ostati bez posla ako ne zaokružimo SNSD i kad nam komšije „kupuju“ za litar ulja i kilo šećera i onda tako pobede na izborima. Nije zgodno kad smo mi i dalje u pravu a oni i dalje sretni i zadovoljni i baš ih briga što smo mi u pravu. Zato je vreme da reanimiramo društvo tako što ćemo korak po korak, da bušimo sferu političkog – od simboličkog, ka još više simboličkog i na kraju, ko zna... Možda bosansko društvo postane sfera iz koje postane moguće promišljati drugačiju BiH. Možda „Pravda za Davida“ u Banjaluci i „Pravda za Dženana“ u Sarajevu postanu okidači. Ja znam da bi se i rahmetli Alija sa ovim planom usaglasio. Možda će neki bosanski Hauard Zin uraditi „Aliju u Sohou“ po uzoru na „Marksa u Sohou“ koji se vraća među žive i gledajući oko sebe, pogleda u svoje sledbenike i kaže „Ja nisam marksista“. Tako ćemo „iz prve ruke“ moći da vidimo šta stari ima za reći o ovom našem planu. U svakom slučaju, ne bio u Bakirovoj koži ako bi se to zaista i dogodilo...

Autor: Filip Balunović, Prometej.ba