Kod nas se od Dejtona godine broje, ljudi se ljudi boje, i svako glasa za svoje... Ovo je stih Ede Maajke kojim naravno nije rečeno ništa novo, ali se čini da nikada u proteklih 20 godina nije bio tako surovo precizan kao u vrijeme ovogodišnjih izbora, bez obzira što su isti bili lokalni. Ovaj period, koji nažalost još nije završen, obilježen je najprije naelektrisanjem glasačke mašinerije pitanjem gotovo nadrealnog referenduma u Republici Srpskoj i čestim korištenjem fraze “zvackanje oružjem”, a potom na dan izbora i do sada neviđenim incidentom u Stocu, kao i dramom koja još uvijek traje oko načelničke pozicije u Srebrenici. Druge vrste predizbornih i izbornih “čari” nema potrebe ni spominjati, jer se redovno ponavljaju svake dvije godine. Dodajmo na to još globalna i regionalna zbivanja koja, najblaže rečeno, ne pomažu (rast ekstremne desnice na Zapadu, Erdoğan, Putinovo pokazivanje mišića, terorizam kao sve prisutnija prijetnja, ekspanzija retrogradnih ideja u najbližem susjedstvu itd.), i dobivamo okolnosti u kojima se narodu i dalje čini da nema druge opcije nego da glasa za “dokazane” zaštitnike nacionalnih interesa.

Još uvijek nemamo potvrđene rezultate izbora, ali se sa sigurnošću može reći da je narod birao po istom modelu kao i ranije. To što je ostalo nekoliko upitnika, tipa onih koji se odnose na pitanja Srebrenice i Stoca, ne mijenja značajno ovu konstataciju. Ipak, neupućeni bi lako mogli pogriješiti u očekivanju da će karta izbornih rezultata u Bosni i Hercegovini biti obojena u tri boje. Kao što se vidi iz priloženog, na njoj se nalazi 19 boja. Onima koji su bolje upućeni ovo nije iznenađujuće – oni znaju da je politička scena Bosne i Hercegovine zasigurno najfragmentisanija u Evropi, a vjerovatno i u svijetu. Naime, ovdje ne postoji politička opcija koja ima realan kapacitet da osvoji makar 20% glasova na nivou čitave države. Takvo stanje se logično prenijelo i na lokalni nivo, gdje pored etničkih, postoje i značajne regionalne, urbano-ruralne, socijalne i ekonomske razlike. Iako su se tri etno-politička kruga u Bosni i Hercegovini jasno razgraničila, čak ne toliko u teritorijalnom, koliko u društvenom pogledu, oni više nisu homogeni. O tome kako ocijeniti ovu intraetničku heterogenost moglo bi se diskutovati sa više aspekata (demokratije, funkcionalnosti, zastupanja pojedinih interesa i sl.), ali je činjenica da iz nje nije proizašla gotovo nikakva međuetnička kohezija.

Na primjeru ovogodišnjih izbora se može uočiti trend daljeg usitnjavanja političke scene u Bosni i Hercegovini. Broj registrovanih stranaka za izbore je prvi put prešao stotinu, a broj nezavisnih kandidata tri stotine. Sa druge strane, broj kandidata za (grado)načelničke pozicije je smanjen iz pragmatičnih razloga, odnosno polarizacije političkih prilika u velikom dijelu države. U Bosni i Hercegovini postoje 143 jedinice lokalne samouprave. U 142 su trebali biti održani ovogodišnji izbori, jer je Grad Mostar i ovaj put ostao izvan izbornog procesa. Znamo i razlog – nemogućnost dogovora između dvije najjače stranke u Gradu; jedna zagovara princip kojem se protivi na višim nivoima, a druga se protivi principu za koji se zalaže na nivou Bosne i Hercegovine. Ipak, da se vratimo ovogodišnjim izborima – oni su za sada održani u 141 jedinici lokalne samouprave. Naime, nakon famoznog incidenta, izbori u Stocu su stopirani, a za pretpostaviti je da će biti naknadno održani. U ostalim opštinama, gradovima i Brčko Distriktu, izbori su održani kako je i planirano, s tim da ćemo zbog delikatnosti situacije prilično dugo čekati na potpune rezultate iz Srebrenice, a nije isključeno ni ponavljanje izbornog procesa na nekim biračkim mjestima širom Bosne i Hercegovine. Dakle, za sada baratamo još uvijek neslužbenim rezultatima. Treba napomenuti i da ćemo gradonačelnike Sarajeva, Istočnog Sarajeva i Brčkog saznati tek nakon konstituisanja gradskih vijeća, obzirom da se oni ne biraju direktno na izborima.

Prema tome, generalno se može reći da je poznato 139 imena novih (grado)načelnika. Većina među njima (85) su zapravo novi-stari načelnici, tj. oni koji već od ranije obavljaju tu funkciju. To je ujedno još jedan od pokazatelja koji idu u prilog tezi da je načelničku poziciju značajno lakše odbraniti, nego osvojiti. Nova garnitura načelnika dolazi iz redova čak 17 političkih stranaka. Najviše ih je iz SDA i SNSD-a (34, odnosno 33 načelnika), a potom slijede SDS (18 načelnika), HDZ BiH (17 načelnika), SDP (8 načelnika), DNS (5 načelnika), HDZ 1990 i SP (po 3 načenika), te naposlijetku A-SDA, GS, HSS, Laburisti, PDP, Stranka za BiH, SNS, SRS i Zavičajni socijaldemokrati sa po jednim načelničkim mjestom. Ovi izbori će ostati upamćeni i po rekordnom broju izabranih nezavisnih kandidata za načelnika – njih devet (za sada). Slična je situacija i kada su u pitanju opštinska vijeća, s tim da je tu dominantnost SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH još izraženija. Ove tri stranke su osvojile najveći broj glasova u skoro tri četvrtine ukupnog broja opština.

Karta 1 - Stranačka pripadnost novoizabranih (grado)načelnika (autor: Boris Avdić)

Na prvi pogled, s obzirom na najveći broj osvojenih načelničkih i vijećničkih mandata, logično bi bilo proglasiti SDA za najvećeg izbornog pobjednika. Posebno do izražaja dolazi ostvarena dominacija na širem prostoru glavnog grada. Mnogi načelnici koji su ostavili neke vidljive rezultate u prethodnom periodu, ubjedljivo su osvojili i novi mandat – Mihdat Husić u Banovićima, Đemal Memagić u Olovu, Nermin Mandra u Kaknju, Sead Huskić u Tešnju, Semir Efendić u Novom Gradu itd. Međutim, na drugi pogled, rezultat SDA su neki paradoksalno okarakterisali kao debakl. Veliki broj načelničkih mjesta je izgubljen. Nekadašnja dominacija u Unsko-sanskom kantonu je svedena na svega jednu načelničku poziciju u Sanskom Mostu, neuspjeh je ostvaren i u ekonomski najvitalnijim dijelovima Tuzlanskog kantona, a najveći šamar za SDA su rezultati iz Zeničko-dobojskog kantona, posebno u Visokom i samoj Zenici. Poraze SDA-ovih kandidata u tim sredinama, Bakir Izetbegović je pokušao umanjiti jednom od najnepromišljenijih rečenica koje su se ikada mogle čuti u našem javnom prostoru. U momentima kada je Mladen Grujičić proglašavao pobjedu u Srebrenici, Izetbegović je izjavio da je opština Centar važnija od deset drugih opština, što mu mnogi neće oprostiti. Ipak, kada je u pitanju SDA, postoji i treći pogled, koji nekako nastoji pomiriti prvi i drugi. Navedeni neuspjesi su djelomično kompenzirani uspjesima u utrci za vijećnička mjesta, gdje je SDA ostala stranka broj jedan u velikoj većini opština na bošnjačkom etničkom većinom. To ukazuje da tradicionalno desno glasačko tijelo kod Bošnjaka nije doživjelo otklon od onoga što SDA u svojoj ideološkoj suštini jeste, nego da su ostvareni neuspjesi rezultat strukturnih problema unutar stranke, te lošeg izbora kadrova. Treba reći i da je koalicija sa SBB-om, šta god da stoji iza nje, mnogo veći dobitak za SDA nego za SBB, koji je na ovaj način gotovo u potpunosti izgubio temelje na kojima je ranije egzistirao.

Najveći pobjednik ovih izbora je nesumnjivo SNSD, ili bolje rečeno Milorad Dodik. Njegov ulazak u priču oko referenduma je bilo kockanje sa mnogo čim, ali proračunato kockanje koje se u potpunosti isplatilo. Pitanje referenduma je iz predizborne kampanje istisnulo na marginu raspravu o stvarnim problemima u lokalnim zajednicama, čime je opoziciji značajno smanjen manevarski prostor, jer pitanje nacionalnih interesa je kao što znamo Dodikov domaći teren. Kao rezultat toga, SNSD je ostvario značajno bolji rezultat nego na lokalnim izborima prije četiri godine. Njegovi kandidati su osvojili 33 načelničke pozicije (uključujući i dvije u Federaciji BiH – Drvar i Glamoč), a koalicijski partneri (DNS, SP i SRS) još devet. Najviše je odjeknuo povratak Trebinja u SNSD-ove ruke, a među veće trijumfe spadaju i “preoteti” Prnjavor, Gradiška, Vlasenica, Pale, Višegrad, Rogatica i Nevesinje. Ubjedljiva pobjeda i konsolidacija lokalne vlasti je očekivano ostvarena u Banja Luci i drugim opštinama koje joj gravitiraju, ali uglavnom uz značajne promjene istaknutih kadrova. Najveći skok je ipak ostvaren u istočnom dijelu Republike Srpske. Treba posebno naglasiti i vrlo dobre rezultate DNS-a, koji je pored zadržavanja dominacije u Prijedoru, osvojio vlast u još četiri opštine, te ušao u skoro sva opštinska vijeća u Republici Srpskoj. Sveukupna pobjeda SNSD-a i koalicijskih partnera na ovim izborima je ponajviše dobitak za samog Dodika, budući da se sada može u potpunosti sakrivati iza naroda za svaki poduhvat koji mu padne na pamet. Posebno pitanje predstavlja Srebrenica, koja za srpsku politiku u Bosni i Hercegovini jeste “vruć krompir”, ali je Dodik izgleda ozbiljno odlučio da je uključi u svoju kockarsku igru. Šta će mu to donijeti u budućnosti, ostaje tek da se vidi.

Opozicijski blok u Republici Srpskoj je jedina politička strana koja je na ovim izborima nedvosmisleno priznala poraz. U utakmici koju im je protiv njihove volje nametnuo Milorad Dodik, prosječnom biraču u Republici Srpskoj su djelovali isuviše neodlučno, i to ih je koštalo. Znamo kako to već ide. Ipak, ne može se reći da je debakl bio potpun. I pored svega, SDS je i dalje treća stranka u Bosni i Hercegovini po broju načelničkih mandata (18), a ni PDP i NDP nisu nestali. PDP ima načelničko mjesto u Kotor Varoši, a najveća su stranka u opštinskim vijećima Kostajnice i Šekovića. Dragan Čavić i Zdravko Krsmanović su izgubili svoje utrke u Banja Luci i Foči, ali je ponajviše zahvaljujući njima NDP postala druga stranka po jačini u tim sredinama. Kičma opozicije je ipak SDS, čiji su bastioni na sjeveroistoku Republike Srpske sačuvani, za razliku od drugih dijelova ovog entiteta. Mićo Mičić je osvojio još jedan mandat na poziciji gradonačelnika Bijeljine (iako teže nego ranije), isto kao i Obren Petrović u Doboju. SDS je imao više glasova od SNSD-a i u Brčkom, Tesliću, Ugljeviku itd. Opozicijski blok nije poražen ni u Istočnom Sarajevu (i pored “gubitka” Pala). Međutim, poraz u Trebinju i brojnim podrinjskim opštinama, kao i debakl u najvitalnijem sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske su jasan znak nemoći opozicije da se odupre Dodikovoj političkoj retorici, kao i jasan pokazatelj političkih prioriteta birača u ovom entitetu.

Osim SNSD-a, nesumnjivu pobjedu na ovim izborima može proglasiti još samo HDZ BiH. Nedostatak ozbiljne konkurencije na dijelu bosanskohercegovačkog političkog neba prema kojem se orijentiše hrvatsko glasačko tijelo, kao i kontinuitet zategnutosti međuetničkih odnosa u državi su i ovaj put doveli do pobjede “stožernog” HDZ-a u skoro svim opštinama sa hrvatskom etničkom većinom, kao i nekim tzv. miješanim sredinama. Izuzeci su Prozor-Rama, tradicionalna glavna utvrda HDZ-a 1990, mala posavska opština Domaljevac-Šamac, od svih zaboravljeni Dobretići, te Kupres kao iznenađenje. Posebno neprikosnovena dominacija je potvrđena u zapadnoj Hercegovini, pa tako npr. u Širokom Brijegu HDZ 1990 uopšte nije ni izašao na izbore. HDZ BiH je također pokupio i većinu glasova Hrvata srednje Bosne i Posavine, a najveće iznenađenje je pobjeda njihovog Zdravka Maroševića u Varešu. On je u opštini gdje prema posljednjem popisu stanovništva Hrvati čine 30-tak % stanovništva i gdje je njegova stranka osvojila 20-tak % glasova za opštinsko vijeće, osvojio načelničko mjesto sa 46% glasova ispred kandidata SDA i DF-a. Evidentno je da je ovaj kandidat uspio osvojiti povjerenje i nemalog broja bošnjačkih glasača iz ove vrlo zapuštene opštine, kojom je u prethodne četiri godine vladala SDA. Ovakav primjer odudara od glasačke prakse na koju smo navikli u Bosni i Hercegovini, pa svakako da zaslužuje biti spomenut, pogotovo nakon posljednjih zbivanja u Stocu.

Karta 2 - Vodeće stranke u gradskim/opštinskim vijećima (autor: Boris Avdić)

Kada govorimo o stanju i rezultatu lijeve / građanske / multietničke / liberalne / nenacionalne (koristiti termin po želji) opcije u Bosni i Hercegovini, onda jedan kraći i sažet osvrt jednostavno nije dovoljan, ali je ipak neophodno izvući nekoliko generalnih zaključaka. Građanski pristup u Bosni i Hercegovini generalno ima četiri osnovna problema – tri hronična i jedan recentni. Prvi problem se jasno odnosi na nemogućnost ozbiljnog širenja na područja sa nebošnjačkom većinom. Postoje tu neki izolovani manji uspjesi (npr. DF je postala treća stranka u Neumu, a SDP je ponovo ušao u opštinsko vijeće Gruda), ali to je jednostavno premalo, iako dokazuje da neki napredak i na tom planu nije u potpunosti nemoguć. Drugi problem su prilično utemeljeni argumenti za tezu da ovdašnja ljevica i nije prava ljevica. Odnos prema radničkoj klasi i socijalno ugroženim grupama realno i nije značajno različit između stranaka koje se deklarišu kao lijeve i onih ostalih, a čest je i primjer primjene tzv. catch-all pristupa, kojim se nastoji dodvoriti i desnom glasačkom tijelu. Treći problem je dvosmjerne prirode, tj. ogleda se u političkoj inertnosti glasača sa liberalnih svjetonazorom sa jedne strane, te intelektualnim potcijenjivanjem tog biračkog tijela od strane stranaka koje računaju na njegove glasove sa druge. Kada se na sve to pridoda rascjepkanost lijevog spektra koja se javila u proteklih nekoliko godina, onda ne treba da čudi to što se zaustavljanje opšteg slobodnog pada SDP-a u vidu zadržavanja/osvajanja nekoliko načelničkih pozicija u Tuzlanskom kantonu, pobjeda GS-ovog kandidata u Bihaću i činjenica da je Naša stranka postala broj dva u Sarajevu slave kao uspjeh.

Jedna od osnovnih značajki proteklih izbora je svakako i uspjeh većeg broja nezavisnih kandidata. Njih devet je uspjelo osvojiti (grado)načelničke pozicije u srazu sa protukandidatima koji su iza sebe imali stranačke infrastrukture. Najveći broj njih je to uspio uraditi u opštinama/gradovima u kojima tradicionalno dominira SDA. Zapravo, mnogi od njih i jesu bivši članovi ove stranke. Najpoznatiji primjeri su Fuad Kasumović, novi gradonačelnik Zenice, te Amra Babić, kao stara-nova načelnica Visokog. Dok je Kasumović izborio relativno tijesnu pobjedu, Babić je sa skoro 60% podrške glasača ostvarila ubjedljiv trijumf, a i njena nezavisna lista je odnijela najveći broj glasova za opštinsko vijeće. Nezadovoljstvo kadrovskom politikom centrale SDA je iskazano izborom nezavisnih kandidata i u opštinama Bužim, Kalesija, Bugojno, Stari Grad i Goražde. Posebno je upečatljiva ostala slika iz Bugojna, gdje je SDA-ov kandidat za načelnika izviždan na predizbornom skupu vlastite stranke. Nešto drugačiji razlog za ponovni izbor nezavisnog kandidata su imali stanovnici Bosanskog Petrovca. U ovoj opštini gdje je brojčani odnos Srba i Bošnjaka u balansu, Zlatko Hujić je po drugi put postao načelnik opštine zahvaljujući glasovima iz oba “tabora”, zbog čega je to jedna od ljepših priča na ovim izborima. Ako izuzmemo specifičnost situacije u Srebrenici, onda možemo reći da je u Republici Srpskoj izglasan samo jedan nezavisni kandidat – Goran Borojević u Kneževu.

Naravno, na ovim izborima se desilo i previše toga da bi sve moglo stati u jedan tekst. Desetine stranaka i nezavisnih kandidata su ostvarili bar ulazak u neka opštinska vijeća. Nemoguće ih je sve spomenuti, pa zato slijede samo najzanimljiviji slučajevi. Veliku medijsku buru je podigao izbor Fikreta Abdića za novog načelnika Velike Kladuše. Za poznavaoce lokalnih prilika to nije nikakvo iznenađenje, jer cijela Krajina (ne samo Velika Kladuša) već odavno ima određeni otklon prema politikama koje se kreiraju u sarajevskim centralama (što se vidjelo i na ovim izborima). Kladušani su u tome samo najradikalniji, ali je veliko pitanje da li kult ličnosti koji oni gaje postoji zato što zaista misle da Babo može donijeti napredak ovom namjerno zanemarenom kraju ili je riječ samo o čistom inatu?

Još jedno veliko pitanje koje se razmatra ovih dana glasi: šta će biti sa Srebrenicom? Kakav će život biti za srebreničke Bošnjake ako načelnik zaista postane Srbin? Jasno je da Srebrenica za bošnjačku kolektivnu svijest predstavlja najupečatljiviji simbol, ali je problem to što se i bošnjačka nacionalna politika prema ovom kraju odnosi na previše simboličan, a premalo praktičan način. Da je energija koja je utrošena na praktično beskorisnu kampanju “Bitno je biti Bošnjak” ranije preusmjerena na stvarni povratak Bošnjaka u Podrinje, danas bi tamošnje prilike vjerovatno bile značajno drugačije. Ovako je bilo samo pitanje vremena kada će doći do ove situacije. Međutim, ako i dođe do toga da izvjesni Mladen Grujičić zasjedne u načelničku fotelju, teško je vjerovati da bi moglo doći do katastrofičnih scenarija od kojih se strepi. Ipak je previše očiju uprto u Srebrenicu da bi srpski nacionalisti mogli sprovesti baš sve što im padne na um. Također, treba navesti i da većina problematičnih situacija u Srebrenici biva izazvana od strane vanjskih faktora, dok su incidenti između lokalnog srpskog i bošnjačkog stanovništva vrlo rijetki.

U sjeni ovih velikih stranaka i bitnih nacionalnih pitanja, na ovim izborima su svoje mjesto tražile i manje stranke. Najkonzervativnija bošnjačka stranka A-SDA je zadržala dominaciju u Cazinu i proširila svoje djelovanje na druge dijelove Unsko-sanskog kantona i Federacije BiH generalno. Sefer Halilović i njegov BPS su u jednom momentu dospjeli u žižu medijskih interesovanja zbog svoje oštre retorike, ali im je to polučilo djelomičan uspjeh samo u nekim opštinama u okolini Sarajeva (npr. Hadžići). Sa druge strane entitetske granice su svojim radikalnim nastupom glasače pokušale privući dvije SRS-e, Šešeljeva i Mihajlicina. Najveći uspjeh su ostvarili u Bileći, gdje je svaki peti birač glasao “radikalno”. Također Šešeljevim radikalima je pripalo i načelničko mjesto u Donjem Žabaru. Nasuprot njima, jedna mala i potpuno nezapažena stranka, Liberalna stranka Bosne i Hercegovine, uspjela je u nečemu što većina drugih nije – da osvoji vijećničke mandate u dvije etnički vrlo različite opštine – Goraždu i Rogatici. Kuriozitet je da je to uspjelo i praktično ugašenoj Narodnoj stranci Radom za boljitak, koja je ušla u opštinska vijeća Bosanskog Grahova, Čelića i Broda. Određene znakove života su dali i skoro zaboravljeni LDS, GDS i SDU. Ni bivša Silajdžićeva Stranka za Bosnu i Hercegovinu nije skroz propala – osvojila je načelničko mjesto u Zavidovićima, kao i vrlo pristojne rezultate u još nekim opštinama. U Republici Srpskoj SNS nikako ne može da dostigne bar približan značaj kakav ima njegov “veliki brat” iz Srbije, ali su ga zato podržali od svakog ostavljeni stanovnici Bosanskog Grahova. Tragikomično simpatični Zavičajni socijaldemokrati su odnijeli pobjedu u utrci za načelnika populacijski najmanje bosanskohercegovačke opštine Istočni Drvar. Pobjedu je zapravo ispred ove stranke ostvarila Milka Ivanković, jedna od samo pet izabranih načelnica na ovim izborima.

Na kraju, teško je zaključiti bilo šta drugo osim da ovi lokalni izbori nisu donijeli ništa suštinski novo, izuzev većih tenzija. Iako su u pitanju bili lokalni izbori, podgrijanu atmosferu su očekivano iskoristili SNSD, HDZ BiH i u nešto manjoj mjeri SDA, kako bi učvrstili svoju dominantnu poziciju čuvara nacionalne sigurnosti i svijesti. Tako ne treba biti naročito pametan da se zaključi da nas čeka vrlo neizvjesna bliska budućnost. Bez stvaranja neke prave alternative političkim snagama koje su trenutno glavni igrači na sceni, teško se nadati nečemu pozitivnom u tom kontekstu.

Autor: Boris Avdić

Prometej.ba