Autor: Branislav Mikulić

Čitamo ovih dana da Mađarska gradi zid na granici sa Srbijom. Četiri metra visok zid pa još bodljikavom žicom opàsan. Zid čak 175 kilometra dug kojim bi se stvorila barijera rastućem talasu izbjeglica i migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka, Libije i brojnih zemlja Afrike, sve samih nesretnika koji sigurnost i egzistenciju žele potražiti u Evropi, u zemljama Unije. I druge države evropske počinju razmišljati na ‘mađarski način’: straže, kule osmatračke, zidovi, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u srednjem vijeku.

Ima ih koji odobravaju poteze mađarskih i evropskih vlada. Htjeli bi ih kopirati. Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za takve je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i ‘nedobrodošle’ doseljenike sasvim pogrešno pitanje, pitanje koje ima pred sobom vrlo limitiranu viziju, nikako viziju dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejadnakog razvoja u svijetu, to je zatvaranje očiju za nepravdu u raspodjeli stvorenog bogatstva, ‘našeg’ bogatstva koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih u osiromašnim i siromaškim zemljama, blaga koje se kumuliralo na Zapadu po osnovu pljačke prirodnih resursa i znoja ljudi u zemljama Trećeg svijeta, na pljački i grabežu kroz vijekovima dugu kolonizaciju. Na otimačini koja se i danas nastavlja kroz brojne forme neokolonijalizma, kroz sveprisutan ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Srećom, ima i vizionara. Ima pobornika dugoročnog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principima socijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti sa ubogima. Takva rješenja imaju budućnost i nude budućnost. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.


Zar je naša sebičnost ljudskija, zar su naši zidovi betonski humaniji? Zar žice bodljikave, čēke i karaule na granicama Evrope treba da postanu simboli zapadnjačkog stremljenja ka širenju slobodā i demokracije svuda po svijetu? Zar to trebaju biti odrednice moderne civilizacije naše, evropske?


Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove nam zajedničke domovine koja se planeta Zemlja zove – poručuju nam protivnici zidova betonskih. Učinimo sve da liberalni kapitalizam dobije još jednu odrednicu liberalnosti - podarimo slobodu rada i nastanjivanja svim ljudima. Baš kao što smo i svjetskom kapitalu dali slobodu da se slobodno nastanjuje svuda gdje zaželi.

Da, reći će mnogi odmah: To je katastrofa za Evropu i sve visokorazvijene zemlje, desetine miliona migranata bi tada nagrnulo u Njemačku i Britaniju, jos više u SAD. Istina je, to će se desiti ako se otvore granice sve i za svakoga. I dakako, nivo ‘našeg’ bogatstva, naših nadnica, našeg životnog standarda, nas starosjedilaca Evrope, će pasti, moraće se dijeliti na veći broj žitelja. Per capita nacionalni dohodak će se u početku smanjiti, možda za desetinu ili za još više. Takvi komentari će se odmah čuti. Ali ne zaboravimo da bi se sa našim otvorenim granicama značajno povečao dohodak i šanse za život onima koji bi se u njima nastanili, onima koji bi se doselili u ‘obećani svijet’. A kasnije, polako, i svima drugima. Uz to, porastao bi i kvalitet života onih koji su ostali u zemljama migrantskog porijekla - naime, poznat je fenomen da migranti šalju doznake i uštede svojim porodicama u razvojno neperspektivnim područjima, tamo negdje na jugu ili još južnije ili na istoku, bliskom ili srednjem. Zar je to loše? Zar od toga treba strahovati? Šta neljudskog u tome ima? Zar je naša sebičnost ljudskija, zar su naši zidovi betonski humaniji? Zar žice bodljikave, čēke i karaule na granicama Evrope treba da postanu simboli zapadnjačkog stremljenja ka širenju slobodā i demokracije svuda po svijetu? Zar to trebaju biti odrednice moderne civilizacije naše, evropske?

Naravno, ima i drugih, boljih načina da se izbjegne podizanje zidova na našim državnim granicama, da ne pohitamo tamo postavljati žice bodljikave niti one kroz koje struja visokog napona teče. Jedno takvo rješenje, a koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Thomas Piketty, je da otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno. I da se ujedinimo. Pa da, umjesto da se svi, i mi i migranti, tiskamo u zemljama Evrope oko ‘kolača’ koji nam je na stolu, učinimo hrabar korak da, odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje, primoramo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko procenata BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. Da ih prinudimo da lavovski dio toga novca porezima namaknu od najbogatijih, od onih 200 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao polovina stanovništva ove planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji, onih što žive na rubu egzistencije.

Znanstvenici-humanisti, svi oni što misle kao Piketty, nas pozivaju da obavežemo vlasti naše da ‘udare’ poreze na dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade u svim zemljama svijeta, pa da taj novac ulažu u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mijesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost. A ne da udjeljuju milostinju kao što sada čine: naime, veċ desetljećima se niti 0,7% od bruto nacionalnog dohotka najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć Trećem svijetu, za pomoć razvitku i prevazilaženju jaza u razvijenosti izmedju njega i ‘Prvog svijeta’, svih nas koji sebe prvo i jedino u viziru imamo. A ne zaboravimo da su se bogate zemlje još prije nekoliko decenija (i pod kišobranom UN) dogovorile i obavezale kako će davati mnogo više.

Za dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina za koliko računaju da se sva Evropa može opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Za samo jedno desetljeće bi već bili vidljivi rezultati svjesne i ciljane, globalno provedene preraspodjele svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja i siromaha u svim zemljama. Jaz u dohocima bi se relativno brzo smanjio, tako pokazuju računice mnoge. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tudje granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti, gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

Berlinski zid (http://static.guim.co.uk/)


Primjer Njemačke – prosperitet za sve nakon što je srušen zid

Nakon pada berlinskog zida i ujedinjenja, Nijemci su ‘kao jedan’ odlučili pomoći istočnoj sabraći. Njemačka je ulagala oko 150 milijardi DM godišnje u izgradnju istočnih pokrajina (bivša DDR), mahom u fizicku i socijalnu infrasturkturu i otvaranje novih radnih mjesta. Od tog iznosa je oko tri četvrtine poticalo iz javnih, državnih fondova. Na taj način je kroz period 1990-1997 njemačka država godišnje ulagala izmedju 3 i 4 posto svog GDP. Cilj je bio podstaći rast ekonomije istočnih pokrajina i smanjiti jaz u nivou ekonomskog i socijalnog razvoja istočnih i zapadnih dijelova zemlje. Pri tome je Njemačka kao cjelina zadržala relativno stabilnu stopu ekonomskog rasta, koja je u prosjeku bila oko 2 procenta godisnje za period 1990-2000. I što je ovdje posebno interesantno, jaz izmedju, nekad dvaju Njemačkih država se dramatično smanjio.

Istraživanje minhenskog IFO instituta pokazuju da je životni standard u dijelovma koji su nekada pripadali Istočnoj Njemačkoj značajno porastao izmedju 1990-2009. GDP istočnih pokrajina se za ovo vrijeme udvostručio, dok je u zapadnim dijelovima porastao tek za 12 procenata. I plaće u istočnim pokrajinama su se snažno približile onima koje su bile u zapadnim. Dok je 1990. zaposlenik u istočnoj Njemačkoj zarađivao tek 57% onoga sto je imao radnik na zapadu zemlje, sada je taj procenat porastao na 83. IFO otkriva de je prosječan neto dohodak domaćinstva u istocnoj Njemačkoj u vrijeme pada berlinskog zida bio 10.900 eura, tek 35 procenata od onoga na zapadnom dijelu zemlje. U 2008-oj je on u istočnim dijelovima porastao na 19.500 eura ili na 53 posto od onoga čime su raspolagala domaćinstva u zapadnim dijelovima Njemačke.

Kao rezultat potpomognutog brzog razvitka istočnih pokrajina, preseljavanja stanovništva na zapad zemlje, koja su neposredno nakon ujedinjenja bila masovna, su postepeno jenjavala. Vec u razdoblju 2000-2005 su neto demografski gubici istočne Njemačke bili ispod 60.000 godišnje. Zadnjih godina (2012) su oni jedva zamjetni, i kreću se na nivou od oko 2000.

(korišteni izvori: http://www.wachstumsstudien.de/Inhalt/Papiere/IWS... https://en.wikipedia.org/wiki/Economic_history_of... http://www.spiegel.de/international/germany/20-yea...)


Protivnici zidova na državnim međama nam jasno kazuju da iz ove krize postoji izlaz. Oni imaju viziju, nude rješenje. Pozivaju nas, čovječanstvo svo, da, ujedinjeni i odlučni kao bratstvo jedno, nametnemo poreze, pa taksama I nametima lišimo tajkune, sultane, kraljeve i sve multimilionere ‘naše’ dijela bogatstva kojeg svojataju. I da to bogatstvo onda vratimo tamo gdje je stvoreno, gdje prirodno pripada, da ga pošaljemo nazad siromašnima i tlačenima u zemljama koje je tajkunski kapital pokorio, pa tako učinimo da sva planeta Zemlja postane jedan dom, širom otvoren za sve, a mnogo bolji. I kazuju nam da bismo na taj način kroz dogledno vrijeme svi bili na dobitku. Ama baš svi. I tajkuni čak.

Protivnici gradnje ograda betonskih kazuju i ovo: od tih zidina nećemo ništa dobroga vidjeti. Jednom kada počne gradnja bedema na granicama našim, teško da će se tu zaustaviti. Taj proces neće stati sve dok zidovi betonski ne niknu u glavama našim i u srcima. Ali, ni to nam pomoći neće. Ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi poplava migrantska, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode.

*******

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu oteto i otimano. Drevni Rim je gradio Hadrianove zidove i mnoge druge još, pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno medju osvajačima, ‘barbarskim narodima’ i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoliti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama međudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u budućnost, donijet je svima, i njima i nama.

U protivnom će nas zlo golemo zadesiti i sudbina Rima antičkog.