U malenoj bari na rubu šume živjela je žaba. Jednoga se dana zaputila ka selu ne bi li protegnula krakove pa veselo doskakutala do kovačnice gdje su upravo potkivali konja. Vidjevši to i sama je podigla nogu da je potkuju, ali je konj zanjištao i počeo je zadirkivati: Bje-e-eži, bona ne bila, ama gdje si vi-i-idjela da se žabe potkivaju?! Postiđena, žaba se počela pretvarati da je ona samo istezala svoje krake, da joj nikad nije bila namjera doći na potkivanje, da je smiješno uopće joj takvo što imputirati i da je sve to bio samo nesporazum. Konj kao konj, nije se mnogo obazirao na njena objašnjenja, a i sam ispad mu je brzo ispario iz uma.

Možda bi na tome i ostalo da cijelu scenu nije propratio jež, a kako je poznato: on voli podbadati. Pa je tako uskoro cijela šuma saznala za potkivanje žabe. Smijeh se orio gajem kao fašistički uzvici na sportskim događajima. Žaba umjesto objektom potkivanja postade predmetom kajlanja, a takav zanatski proces joj je manje odgovarao. Stoga je odlučila tužiti i debelog ježa i vrckavog kosa, prljavu glistu i lajavu ribu tročlanom šumskom sudskom vijeću.

To su vijeće činili medvjed, lisica i vuk. Žaba im je iznijela predmet svoje tužbe, objasnila zabunu i tražila obeštećenje. Sudsko vijeće našlo se duboko potreseno nepravednim ponašanjem spram žabe i izjasnilo se u njenu korist. U objašnjenu presude je glavni sudac, onaj spomenuti medvjed, ohrabrio žabu i objasnio da nema ničega pogrešnoga, a kamoli sramotnoga, u njenoj sklonosti ka potkovama. Otvorivši svojom masnom šapom ladicu fino izrezbarenog masovnog stola od hrastovine pokazao je impozantnu zbirku u kojoj su se nalazile potkove od sićušnih do golemih, sve od plemenitih metala, neke rađene grubo, a neke opet pune filistarskih detalja, poneke i s ugrađenim dragim kamenjem. Za kraj medvjed reče: Ne može se kupusu pritorit', niti s potkovama prigonit'...

(Matej Lozančić, Prometej.ba)