Biti intelektualac u BiH
Budući da živimo u rastrganom i konfliktnom društvu koje poništava sve ono što je istinito, dobro, lijepo i ljudsko, a glorificira ono neistinito, loše, ružno i neljudsko, stječemo dojam kako je besmisleno živjeti u takvom okruženju. Složeni politički aparat želi pod svaku cijenu zadržati takav društveni status quo. Inicijative za promjene jedino može pokrenuti civilno društvo, koje bi trebalo biti antiteza izopačenom društvu/državi i njihovim političko-represivnim strankama koje se preko nedužnih leđa bore za vlast. Glas civilnog društva trebao bi se čuti preko onih koji imaju humanističku viziju države i društva.
Intelektulac-humanist bori se za istinu, razdvaja je od laži, donosi je na svjetlo da bi je ljudi mogli vidjeti. Intelektualac je prosvjetitelj. On je u neku ruku savjest društva.
Intelektualac je prije svega humanist i revolucionar. Neumorno se bavi umnim, javno djeluje kao misleći, odnosno kao moralna i humana vertikala. On je svijest i savjest sredine u kojoj živi. Intelektualac je prorok koji razdvaja istinu od laži. Brani i zagovara čovječnost/ljudskost. Kritizira moćnike/lopove. Promicatelj je slobode u društvu. Opominje ljudsku zloću...
Prof. Nerzuk Ćurak (čovjek za koga se s pravom može reći da je intelektualac) smatra da mi često imamo romantičarski stav prema intelektualcima kojima pripisujemo neke nadnaravne moći, a da uopće ne znamo tko su zapravo ti ljudi. U najširem smislu pogrešno razumijevamo kako su to ljudi sa završenim fakultetom i akademskim statusom. To je apsurd. Ljudi sa završenim fakultetom nisu samim time i intelektualci, niti su intelektualci definicijski profesori na fakultetima i članovi akademija. Mogu biti, ali po definiciji nisu. Intelektualci su oni/one koje životom i kritičkom društvenom angažiranošću dovode u pitanje svaki oblik društvenog, političkog i kulturnog poretka i kao takvi ostaju sami, jer im ispravno djelovanje zatvara mnoga vrata, a s druge strane ta ista vrata otvorena su 'pastirskim' intelektualcima, proizvođačima očeva nacije, nacionalizma i mržnje.
U budućnosti bi se bosansko-hercegovačko društvo moglo susresti s činjenicom nestanka intelektualaca. Naime, zbog olako stečenih diploma na fakultetima, naše akademsko društvo propada. Vrijedni, kvalitetni i moralni ljudi zbog loše ekonomske situacije ne mogu se školovati. Na njihova mjesta dolaze društveni paraziti, tatine kćeri i sinovi, i oni se kao kvazi intelektualci integriraju u društvo. Kvalitetan i moralan čovjek je nepoželjna pojava u današnjem društvenom sistemu.
Po cijeloj BiH niču razni fakulteti i dijele se diplome, dok u društvu ne postoji ozbiljna intelektualna zajednica. Kvazi intelektualci s kasabsko-metropolskim diplomama su marionete i instrumenti političkih moćnika. Podređeni moćnicima, njihovim rasipnim partijama i medijima gube slobodu i rutinski djeluju prema instrukcijama. Oni su suprotno od onoga što bi trebali biti: pod maskom intelektulaca negiraju stvarni društveni poziv intelektualca. Prema Sartreu intelektualac je čuvar povijesnih ciljeva koji se zalaže za univerzalizaciju vrednota i znanja. Budući da ostaje vjeran načelima humanosti nerijetko zapada u osamu. Sartreov intelektulalac nije poput bosansko-hercegovačkih intelektualaca egoist koji misli samo na ostvarivanje svog cilja. Naime, on je zabrinut za svijet i ne posvećuje se osobnom interesu.
Intelektualac koji zagovara humanizam ni pod koju cijenu ne smije postati uvjetovan ili ispolitiziran. On je poput (ne)mrtvih iz pripovijetke Dostojevskog koji su svjesni da su mrtvi ako ništa ne učine i kao takav mora odbaciti svaki osjećaj stida, uvjetovanosti, te bez moralne zadrške progovarati pred moralno lošim sinedrijem. On nikada ne čeka vratara na vratima kao seljak na samrti iz Kafkinog Procesa, jer naslućuje kako vrata i svijetlija budućnost čekaju njega.
Izvori: Concilium, veljača 2013; Peščanik.net; Divjak, Jovan Uloga civilnog društva u procesu izgradnje mira, poverenja i pomirenja.
Ivan Pilić | Prometej.ba
03/2014