Dakle, nema nikakve dileme da je zrak u Sarajevu zagađen. Zaista treba staviti na stranu svu priču kako je prije „50 godina bilo gore pa niko nije umro“ ili kako je to samo magla. U mjesecu decembru, 17 dana je indeks kvalitete zraka bio iznad 150 - što je gornja granica za nezdrav zrak - a nekoliko dana je bio iznad 300 - što je granica za opasan zrak.[1] U dobrom slučaju, za 3 mjeseca kada se mnogo loži, obično govorimo o 50-tak dana visokog zagađenja. Kada uključimo ostale dane kada se loži ili kada nema strujanja zraka, vjerovatno govorimo o 80-90 loših dana.

Aero zagađenje je opasno. Stvara razne disajne tegobe te u konačnici, kod nekih ljudi, i rak pluća. Po novim istraživanjima, čestice PM2,5 izazovu rak pluća kod jednog od deset ljudi koji su oboljeli od te bolesti. To nikako nije mali broj i apsolutno je sigurno da je taj broj u Sarajevu veći od izračunatog prosjeka. Posebno su osjetljiva djeca zato što dišu duplo brže te imaju drukčiju strukturu disajnih organa nego odrasli.

Po svim relevantnim podacima i analizama, gro zagađenja dolazi zato što se lože ugalj i vlažno drvo u neadekvatnim pećima te od izduvnih gasova starih vozila. Specifičan problem Sarajeva se odnosi na geografski položaj te visoku gradnju koja sprječava strujanje zraka.

Ovo do sada napisano odnosilo se na dijagnozu problema i na očekivane posljedice po zdravlje stanovništva. Sve navedeno je zabrinjavajuće i zaista se nešto treba učiniti po ovom pitanju. Ovaj tekst će u nastavku pokušati odgovoriti na drugi dio prethodne rečenice – dakle, kako dostići zadovoljavajuće rješenje problema u sistemu u kojem živimo i to što prije.

Već dugo vremena razne ekološke organizacije i upućeni doktori pokušavaju skrenuti pažnju na problem aero zagađenja i predlažu rješenja. Ipak, jedna organizacija se izdvaja svojim pristupom i aktivnostima - radi se o Eko akciji. Mislim da nam detaljnija analiza situacije u vezi Eko akcije može pomoći da odgovorimo na naše prethodno pitanje.

Najprije, na osnovu čega je Eko akcija drukčija? Imaju samo jednu agenda (ekološku) koja se ne raspršava u opštem govoru, definisali su svoje ciljeve i daju jasne preporuke, hrabro učestvuju u javnim raspravama po ekološkim pitanjima i na kraju, ne unose direktno svoja ideološka opredjeljenja.[2] Na osnovu navedenog kao i po svim podacima koje možemo vidjeti s njihove web stranice i iz medija, Eko akcija izgleda kao urnek NGO – primjer kako bi nevladine organizacije trebale izgledati. Njihov rad i pristup bi trebali biti dio uspješnog rješenja problema zagađenja. Ipak, je li tako?

Eko akcija je, kao i mnoge druge nevladine organizacije, u prethodnom mandatu napadala SDA-ovsku vlast po mnogim ekološkim pitanjima.[3] U međuvremenu je Eko akcija, kontra onoga što se očekivalo i za razliku od većine drugih NGO-ova, počela da napada i nove vlasti po pitanjima neispunjenja predizbornih obećanja i loših odluka. Čak se iz istupa Eko akcije dobija dojam da su nove vlasti gore od prethodnih („retrogradnih“, „neradničkih“ i „korumpiranih“).

Reakcije na istupe Eko akcije nisu izostale – nedavno ih je predsjednik NIP-a Dino Konaković [4] nazvao „nekim ekološkim udruženjem koje vodi propali elektrotehničar“. Govorio je o načelnicima i drugim ljudima iz administracije koji se boje da izdaju dozvole za gradnju zbog napada Eko akcije pa zbog toga gradnja u Sarajevu stoji. Ljudi iz nominalno građanskih partija također imaju problem sa Eko akcijom, ali se te priče najćešće čuju na marginama te završavaju primjedbama kako se radi o nestabilnim ili nerealnim ljudima. Ovakav stav građanskih političara veže se za odgovorne poslove koje kao dio vlasti svakodnevno obavljaju – kaže se kako imaju puno posla i kako mnogo doprinose.[5] Smatraju da to što ne rade ono što Eko akcija od njih traži ili što ne rade dovoljno brzo ili na očekivani način problem je Eko akcije, a oni kao čelni ljudi ministarstava imaju pravo da odluče u kom pravcu će se stvari odvijati.

Ipak, posmatrano iz perspektive poboljšanja kvalitete zraka, rezultat cijele ove prepirke ide u korist Eko akcije: ništa značajno se po pitanjima rješenja aero zagađenja nije desilo niti izgleda da će se uskoro desiti. (Osim ako u skoru budućnost ne ubrajamo 22. vijek.) Pošto je ovo svojevrsna pat-pozicija – nešto što smo gledali i ranijih godina uz drukčije aktere svađe – bojim se da nam navijanje za jednu ili drugu stranu neće pomoći. Ovu našu analizu moramo povesti smjerom koji je dublji i teoretskiji; mislim da bismo tamo mogli naći odgovore na spomenuta pitanja.

Šta je ovdje problem i da li ga uopšte ima? Jesu li ljudi iz stranaka pozicije u pravu kada ovako postavljaju stvari? Čuli smo mnogo puta (često i od građanskih političara) kako je posao NGO-ova da budu „korektiv vlasti“; da li pri tom Vlast treba da radi ono što je namjerila ili treba da se uvijek prilagodi kritikama?[6] Jesmo li i tu devizu pogrešno prenijeli iz zapadne hemisfere kao što smo nemušto i prepisivački prenijeli mnoge druge?

Najprije treba reći da problem ne postoji u smislu samog napadanja vlasti od strane nekog NGO-a te njihove javne svađe. Sasvim je u redu da se to tako odvija.[7]

Ipak situacija sa Eko akcijom nam govori da se ovdje radi o problemu čije rješenje je na potpuno drugom mjestu od očekivanog i koje nije površno. Uzevši sve spomenuto u obzir problem je nastao mnogo ranije – nije bilo ISTINSKOG dogovaranja NGO-ova i stranaka prije izbora. Eko akcija, kao organizacija sa jasnim ciljevima i preporukama načina dostizanja tih ciljeva je prije izbora dobila uvjeravanja od stranaka kako će sve što treba biti ispunjeno i dobar dio toga se vidi iz predizbornih obećanja. Sada, poslije izbora, imamo situaciju da se rade neke druge stvari i kaže se kako nema vremena, novca ili ljudskih resursa da se to sve obavi.

Je li takvo opšte obećanje stranaka prije izbora bilo prikladno i da li NGO-ovi trebaju prihvatiti takva generička obećanja?

Dogovaranje prije izbora zahtijeva ozbiljno znanje problematike i mogućnosti pojedinih ministarstava od strane pozvanih ljudi iz stranaka. Mora se znati okvirni budžet planiran za pojedine aktivnosti. Iz te tačke potrebno je otvoreno pregovarati sa NGO-ovima i reći im šta su u stanju konkretno ponuditi ako dođu na vlast.[8] Na udruženju je da to prihvati ili ne prihvati. Da podrži ili ne podrži specifičnu stranku s kojom razgovara. Pri tome oni imaju alternativu u vidu ponuda drugih stranaka i mjere opcije na osnovu stvarnih ponuda, ne na osnovu zamišljenih pješčanih kula.[9]

Stranke se do neki dan očigledno nisu mnogo uzbuđivale zbog kritika Eko akcije. Nisu se ni SDA-ovci mnogo uzbuđivali zbog kritika mnogih organizacija kada su vladali. Ipak, istrajna kritika na kraju donese svoje plodove, posebno kada splasne predizborno oduševljenje strankama koje donose nešto novo. Spomenute reakcije NIP-a i građanskih stranaka u zadnje vrijeme govore da ih je to dočekalo.[10] Ipak, kao što smo vidjeli, odgovor političara je kontra-kritika, ne dogovaranje ili izlazak u susret barem nekim iznesenim zahtjevima.

Znajući sve ovo i pozivajući se na prethodno iskustvo, teško da će se naše stranke promijeniti u načinu funkcionisanja u smislu drukčijeg pristupa dogovaranju.[11] S druge strane, broj ljudi među glasačima kojima je konkretna ekološka agenda Eko akcije ili neke druge slične organizacije važna u smislu da će podržati one vlasti za koje NGO-ovi kažu da su ispunili obećanje veoma je mali. (Dakle, ne govorim o spomenutoj reakciji na dugotrajne kritike koja dođe na kraju jer je ona potpuno druge vrste i svojevrsni bijeg od uzaludnosti.) Ovdje je važna konkretna podrška za Eko akciju ili neku sličnu organizaciju, ali u smislu podrške specifičnim i mjerljivim ciljevima koja se kroz organizaciju traži. Svako drugo opredjeljenje građana direktno prema strankama – onako kako smo navikli, po osjećaju i paušalno – osuđeno je na manipulaciju i neispunjenje obećanja. Dodatno, takva opredjeljenja stvaraju političarima prostor da se izvlače na priču kako su negdje drugo (u Hrasnici, u Ilijašu) nešto napravili što građani prihvataju jer je za zajedničko dobro.[12] (Na taj način se vidi i da se nešto radi.) Zato je priča o opštem dobru na naš način pogrešna te ne vodi nikakvoj važnoj promjeni i uvažavanju interesa glasača.

U tom smislu moja preporuka je ova: ispratite svoje zahtjeve i poklonite povjerenje nekom predanom, jednoagendaškom i principijelnom NGO-u da radi svoj posao. Oni su posrednici između vas i vlasti pošto se profesionalnije bave svojim poslom od vas.[13] Vi imate samo vaše želje i interese, ali nemate dovoljno ni vremena ni znanja da možete reći šta je najbolje za njihovo ispunjenje u datom momentu. Uvijek se možete predomisliti i podržati drugi NGO, ali određeni nivo povjerenja i podrške prema onome kojeg trenutno podržavate je nužan. Pustite priču o političarima koji su dobri stručnjaci i koji bi trebali znati šta se treba raditi.[14] [15]

Faris Čengić, Prometej.ba

[1] Dodatnih 9 dana je bio na nivou iznad 100 koji je problematičan za osjetljive grupe (starci, bolesni i djeca).

[2] Doduše, s vremena na vrijeme napadaju kapitaliste i kapitalizam pa se može pretpostaviti ideološki profil ljudi koji vode organizaciju.

[3] To je sve bilo korisno tadašnjoj opoziciji. Činjenica je da su, općenito govoreći, ljudi iz našeg „NGO-sektora“ skloniji građanskim strankama nego nacionalnim i konzervativnim.

[4] Njegovo ideološko opredjeljenje u našem kontekstu bi se najlakše opisalo kao pola građanin - pola narodnjak.

[5] Ovdje zaista ne treba sumnjati da je to tako kako kažu – jedan broj kompetentnih i sposobnih ljudi zaista se trude i obavljaju mnogo posla.

[6] Famozni „korektiv vlasti“. Očekuje se da se vlasti povinuju volji NGO-ova. Da li su NGO-ovi ili drugi kritičari neprikosnoveni? Ko može tvrditi da su oni u pravu?Šta ako se tu radi o nerealnim, nekompetentnim ili zlonamjernim ljudima?

[7] Druga je sada tema što mi ovdje nismo navikli da se ovakve stvari događaju. Jesmo navikli da NGO-ovi napadaju „narodnjačke“ i „retrogradne“ vlasti, ali ne i „građanske“ vlasti. To sve nekako ide u paketima: s jedne strane građanske stranke, NGO-ovi i strana podrška, s druge nacionalne stranke, nacionalne i vjerske organizacije. Inače svi mi iz bivše Jugoslavije baštinimo stare relacije organizacija prema vlastima - relacije nadređenosti partije nad tzv. NGO-ovima. (Ernest Gellner i mnogi drugi su tvrdili kako u komunističkim zemljama postojanje mnogih organizacija ne treba da zavara – njihovo funkcionisanje nije bilo isto kao na Zapadu.) Zato nije čudno kada se (najprije lijevi) političari čude i šokiraju kada neke od tih organizacija hrabro rade na svojim agendama.

[8] Kada kažem konkretno mislim na veoma strogu definiciju tog pojma – dakle ovako: odvojit ćemo novac i za vrijeme našeg mandata zamijenićemo 5.000 kućnih neodgovarajućih ložišta sa savremenim skandinavskim pećima, ali ne možemo zamijeniti 20.000 koliko vi tražite. Imamo toliko sredstava koje ćemo biti u stanju da odvojimo i toliko kvalifikovanih ljudi na raspolaganju da to provedu. Izbacit ćemo auta sa normom EURO 2 iz saobraćaja, ali ne možemo EURO 3, što također tražite.

[9] Dio odgovornosti u vezi ovih stvari leži na NGO-ovima. Oni su morali shvatiti prije izbora da su obećanja kako će se uraditi SVE traženo i SVE što treba - lažna. Najprije zato što je to nemoguće jer nema dovoljno resursa. Možda je dogovor trebalo staviti na papir i potpisati sa jasnim detaljima. (To je interes i stranaka da se NGO-ovi ne povampire i sutra počnu tražiti ono što se nije dogovaralo.)

[10] Većina sličnih NGO-ova inače misle da ne mogu drukčije nego žestokom kritikom i zaustavljanjem projekata, što predstavlja veoma redukovan opis posla kojeg rade. Moguće je (ali nije sigurno) da bi se njihovo ponašanje promijenilo da su se prije izbora istinski dogovarali.

[11] Da onda ostavimo njih po strani i probamo drukčije razmišljati: šta bi pomoglo da se poboljša uticaj NGO-ova kao što je Eko akcija? Najprije podrška građana. Zamislite (neobičnu) situaciju da Eko akcija u Kantonu Sarajevo ima 30.000 vjernih članova – ljudi kojima je agenda čistog zraka važnija nego bilo koja druga agenda i koji su odani rješenjima vrha tog NGO-a – na način na koji su pripadnici neke vjerske zajednice odani vrhu takve organizacije. Znajući za moć koju bi imale, sigurno je da bi stranke drukčije pregovarale sa takvim NGO-ovima. Ova usporedba sa vjerskim zajednicama nije nimalo slučajno ponuđena – tačno su potrebni odani vjernici u različite ciljeve za drukčije funkcionisanje liberalne demokratije. Iz ovoga je jasno da je relacija koju vođstvo NGO-a ima sa članstvom nešto što se treba graditi i ta će relacija uvijek biti na kušnji te u sukobu sa drugim NGO-ovima i ljudima iz vlasti. Ovdje je važno povjerenje. Robert Putnam i drugi sociolozi su već pisali o povjerenju u okviru šire teme socijalnog kapitala društava u smislu kako njegov nedostatak umanjuje funkcionisanje demokratije. (Možda je nepostojanje ozbiljnog civilnog društva kod nas dijelom manjak kapaciteta društva u tom smislu.) Tu su posebno važne teme „bondinga“ i „bridginga“ – iz čega se vidi da je to važno i za relacije među nacionalnim zajednicama.

[12] Za drugi dio tijela naroda, možda za nekoga kome više treba. Ovdje se vidi koliko je nacionalizam važan za funkcionisanje moderne države. Da njega nema, nema šanse da bi se dozvolilo rasipanje para za druga mjesta. Da li bi se jednako prihvatilo da se tramvajska pruga gradi recimo na Stupu umjesto u Hrasnici?

[13] Ovdje se postavlja pitanje posredništva kao problema u našoj političkoj kulturi. Prihvata li se posrednik između glasača i stranke ili glasača i vlasti?

[14] Dilema NGO ili političar stoji i stalno je u zraku: Emela Burdžović sa N1 je nedavno kritikovala ministra Adnana Delića zato što nije uradio svoj posao u vezi boljeg položaja sigurnih kuća za ugrožene žene. Njeno pitanje je bilo: zar su morale žene iz nevladinih udruženja da vas guraju te da one osmišljavaju i provode projekte, to ste trebali sami napraviti. Ipak, ovo nije prava dilema. NGO-ovi su komplementarni i rade zajedno s vlastima. Ovo sve nam se može činiti čudnim pošto je naša politička kultura odozgo nadole. Potreba ipak dolazi odozdo kao i dobar dio rješenja. Inače je ovaj primjer sa sigurnim kućama vjerovatno jedini pravi primjer kako stvari trebaju izgledati vezano za relaciju vlasti i NGO-ova. Post-izborna saradnja ministra Adnana Delića i NGO-a iz Zenice koji upravlja tamošnjom Sigurnom kućom je odličan primjer i dobrog posla i dobrog PR-a.

[15] Ovo sve vodi kao jednoj neobičnoj konsekvenci. Relacija između pojedinaca i NGO-ova je sasvim OK i prilično funkcionalna ako je stilizirana po uzoru na relaciju između pojedinaca i vjerskih organizacija. (Napisano je hereza među sekularnim post-komunističkim življem bivše Jugoslavije!). Štaviše, treba prizivati takvu vrstu emocionalne relacije da bi se obezbijedila neophodna podrška i pritisak prema vlastima. (Neka forma povezanosti ili povjerenja koja puno ne propituje metode dostizanja argumenata ili načine njihovog isticanja.) Samo tako, uz prisustvo velikog broja zainteresovanih igrača moguće je ostvariti veći uticaj i funkcionalnost. Da li će tu biti manipulacije, praznog hoda i pogrešnih rješenja? Hoće. Je li to bolje od ovoga što sada imamo? Jeste.