„Hrvatskome učmalome mišljenju zaista su bili potrebni takvi šokovi kojima su ga počeli potresati Budenovi tekstovi“, napisao je Igor Mandić o Barikadama Borisa Budena, zbirci tekstova pisanih 1990-ih. „U prašinu beznačajnosti Budenove Barikade svrgavaju mnoge "tragikomične gluposti" naših napuhanih veličina, koje se još nisu ni osvijestile od njegova hitra ugriza.“


Sjeća li se još netko znamenite hrvatske šutnje? Bilo je to krajem osamdesetih u onoj bivšoj Jugoslaviji koja je tada intenzivno radila na svom skorom rasulu. U Srbiji je novi vožd sa svojim podaničkim aparatom, svojim akademicima i svojim medijskim egzekutorima raspaljivao takozvani narod prijeteći svima ostalima u bivšoj federaciji onim najgorim što je srpstvo ikada imalo – mitom o ratničkoj superiornosti. U Sloveniji je demokratski proboj zahvatio daleko širi spektar društvenog života. Volja za demokratskom promjenom artikulirala se na kulturno i civilizacijski već pripremljenom terenu. No premda je slovenska javnost bila već znatno senzibilizirana upravo za vrijednosti civilnog društva, u pravcu kojeg je izgledalo da se proces demokratizacije odvija, nacionalni pokret za osamostaljenjem, koliko god se doimao reaktivnim, već je razvio svoju dinamiku. Demokratizacija je za Slovence na kraju tog procesa značila samo jedno – nestati jednom zauvijek s ukletog Balkana i to pod svaku cijenu. Naročito ako će tu cijenu plaćati drugi. Da je upravo u toj potpuno jednodimenzionalnoj želji do riječi došao već sasvim razvijen zametak onog istog rasizma koji danas neobuzdano divlja upravo na tom Balkanu, kao autentično, gotovo endemsko, obilježje njegove ukletosti nije tek puka ironija sudbine. Rasizam nije ni sredstvo ni način na koji se uspješno bježi od onog drugoga koji ugrožava. On je tek način na koji se bezuspješno pokušava pobjeći od samoga sebe, od drugoga u nama samima. U propaloj Jugoslaviji, na ukletom Balkanu, Slovenci su bili reprezentanti Evrope, zapadne civilizacije i slobodnog demokratskog svijeta. U tu Evropu pak, u samom aktu osamostaljenja, ušli su kao Jugoslaveni, kao autentični Balkanci.

Nasuprot ove slovenske ambivalentne i srpske regresivno mitske glasne artikulacije volje za promjenama, hrvatska je šutnja, u ona sudbonosna vremena, ipak još uvijek bila neka poruka. Ta šutnja naime bila je prije svega šutnja hrvatskih komunista i kao takva imala je svoj neosporni povijesni dignitet. Ona je bila jedini mogući odgovor komunista na izazov demokratskih promjena. Kao što je i njihovo decentno povlačenje s te iste povijesne scene bila jedina adekvatna reakcija na te promjene. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvučalo, hrvatski su komunisti, u svojoj šutnji i u svojoj fatalističkoj spremnosti na bezuvjetnu abdikaciju bili jedini u bivšoj Jugoslaviji doista na nivou svjetske povijesti. Ali, na žalost, ne i na nivou tadašnje jugoslavenske političke situacije.

Bezlične komunističke lutke od papira zauvijek su otpuhnuli prvi demokratski izbori devedesete. Hrvatska šutnja napokon je i formalno okončana. Na njeno mjesto stupila je neizdrživa buka nacionalnog buđenja, a uskoro i tutanj topova. Ali samo jedan izlaz iz šutnje ima pravo nazvati se napretkom – artikulirani govor. On se međutim nije dogodio. Naprotiv, dogodilo se pučanstvo. Srpske godine raspleta zamijenile su godine hrvatskoga zapleta. Namjesto hrvatske šutnje na scenu je stupila zaglušujuća hrvatska mutavost.

O čemu je riječ? Reći za neko društvo da ono raspolaže artikuliranim govorom znači ustvrditi da je to društvo posredstvom svojih političkih i intelektualnih predstavnika u stanju obrazložiti svoju političku volju i prezentirati svoj kulturni identitet na onaj način koji omogućuje komunikaciju s civilizacijskim okruženjem, danim povijesnim i ideološkim kontekstom, ukratko sa svijetom. Hrvatskoj, od dolaska na vlast hrvatskih državotvoraca pa do danas, ni u jednom trenutku nije uspjelo suvislo obrazložiti “što zapravo hoće”. Svaki nesporazum u komunikaciji svodio se na priču o svijetu prepunom zlonamjernika koji svaku hrvatsku želju, od one za stvaranjem samostalne države, pa do one o podjeli Bosne, dočekuje neprijateljski jer je sam naopako ustrojen – ne priznaje volju malih naroda, njihovu potrebu za slobodom, samostalnim razvojem, posebnim kulturnim identitetom itd., ukratko, ideološki je zaslijepljen. Hrvatski nesporazum sa svijetom bio je međutim otpočetka nesporazum Hrvatske sa samom sobom.

Dva nedavna događaja ponovo su aktualizirala ovaj problem. U Bavarskoj je zabranjena “Hrvatska čitanka”, zbog jedne pjesme Slavka Mihalića, a u Zagrebu se pred Židovskom općinom zbio klasični antisemitski ispad zbog kojeg je – na temelju ratnih uredaba – Vojno tužiteljstvo podnijelo krivičnu prijavu protiv nekolicine pripadnika Nove hrvatske desnice. Ono što je zajedničko ovim dvama slučajevima jest odlučna reakcija države na one pojave u kojima njeni organi vide izravno ugrožavanje temeljnih načela na kojima funkcionira normalno društvo. Konkretno: Mihalićeva pjesma “Progonstvo Iloka” nije dobila odobrenje za upotrebu u bavarskim školama jer “proturječi temeljnim načelima Ustava Države Bavarske i temeljnog Ustava SR Njemačke, kao i najvišim odgojno-obrazovnim ciljevima u Bavarskoj, prema kojima je zadatak škole da odgaja za razumijevanje među narodima, pomirenje među narodima, kao i za toleranciju, mirotvorstvo i poštivanje drugih naroda”. U Zagrebu pak, Schwartz, Bujanec i drugovi trebali bi odgovarati zbog “krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti…” U Mihalićevoj pjesmi, u spomenutom udžbeniku, dakle u pjesmi namijenjenoj prije svega djeci, govori se između ostaloga o klanju, odsijecanju glave, silovanju i vađenju srca iz živoga mesa, a hrvatski Novodesničari dijelili su letke na kojima se dovodi u pitanje brojka od šest milijuna Židova stradalih u nacističkim konclogorima i, navodno, traži izbacivanje Židova iz Hrvatske. Ono bitno međutim, što određuje karakter i povezanost ovih slučajeva upravo je problem hrvatskog komuniciranja sa svijetom. Jer, to isto što je u nas normalno, što je dio svakidašnjeg života takoreći, vani postaje opsceni predmet, izaziva zazor, čak cenzuru. Antologijska pjesma našeg slavnog poete biva u Njemačkoj zabranjena zbog onih istih morbidnih motiva, isticanje kojih je u nas dokaz neospornog patriotizma. A hrvatski antisemiti krivično se gone ne zato što izazivaju “nacionalnu, rasnu, vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost”, kako stoji u optužbi, nego zato što njihov ispad šteti trenutnim političkim interesima hrvatske države, odnosno, njihovo krivično proganjanje može toj državi sada samo koristiti. “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje” u nas je ne samo društveno i javno tolerirana, nego društveno nadasve poželjna odnosno javno poticana patriotska rabota. Ta nacionalna, vjerska i rasna mržnja, ukratko rasizam u svim njegovim vidovima i stupnjevima, od primitivno pučkog do profinjeno intelektualnog, od benigno psovačkog do krvožedno huškačkog toliko je neprikriveno sveprisutan u hrvatskoj stvarnosti da s pravom možemo pitati je li hrvatski nacionalizam, hrvatska državotvorna ideologija koja tu hrvatsku stvarnost naskroz prožima u svojoj biti išta drugo do li sam taj rasizam. Nije li hrvatska sloboda osvojena na izborima bila i ostala prije svega sloboda upravo te mržnje, sloboda uživanja u njoj bez ikakvih pravnih, moralnih ili religioznih ograda i bez ikakve odgovornosti za njene posljedice? Nije li zgražanje našeg malo finijeg građanstva nad neizdrživim kičem pučkih svetkovina koje su poput vulkanske erupcije provalile ispod tanke opne hrvatske depresivne šutnje, i koje je kao veliki meštar karnevala otpočetka poticao i predvodio sam Predsjednik, nije li dakle to jalovo malograđansko zgražanje nad jeftinom zabavom prljave svjetine, nad tim pijankama i masovnim pokoljima volova i koza, i samo bilo izraz opčinjenosti onom mračnom stranom hrvatskih saturnalija – preopasnom blizinom nasilja? Jer, zašto bi hrvatski Dioniz bio manje “bog ubilačkog bijesa” od njegova grčkoga originala? I napokon, nije li vrijeme da jednom već prestanemo slijepo vjerovati u bajku o nacionalizmu s ljudskim licem. O čistoj, nepatvorenoj, ljudski toploj i djetinje iskrenoj, najsublimnijoj ljubavi prema domovini koja u smislu prirodne zakonitosti nužno kulminira u praktičkoj realizaciji nacionalne države. I o mržnji, rasizmu, kao slučajnim devijacijama, sporednim nesavršenostima koje u konačnici povijesnog procesa nacionalnog državnog osamostaljenja ipak ostaju zanemariva veličina. Današnji hrvatski rasizam nije nikakva isključivo reaktivna tvorba, otprilike, uzgredna posljedica srpske zločinačke agresije. Naprotiv, on je jedan od uzroka rata, i to za Hrvate onaj daleko najbitniji. Jer za svoj rasizam Hrvati su bili i ostali odgovorni, jednako kao što nikada nisu bili i ne mogu biti odgovorni za srpsko imperijalističko ludilo i zla koja ono ostavlja za sobom.

Jasna svijest o definitivnom neuspjehu u komuniciranju sa svijetom, o bespomoćnoj hrvatskoj mutavosti, dobro je sredstvo za otrežnjenje. Slučaj Mihalićeve pjesme pokazuje da je uloga žrtve jednom zauvijek odigrana. Ta uloga bila je univerzalno prepoznatljiva i veoma funkcionalna. U njoj se mogla relativno komotno zauzeti klasična poza histerika koji emocionalno ucjenjuje svijet i kojemu je u toj pozi dopušteno mnogo toga što je normalnima zabranjeno. Hrvatska žrtva međutim zatvorila je puni krug, prošla je kompletni put od svoje cijele istine do svoje cijele laži, od Vukovara do Mostara. I nitko se nema pravo čuditi što danas ispod maske nevine žrtve svi odjednom vide vampirske očnjake.

Drugi slučaj, slučaj antisemitskog ekscesa pred Židovskom općinom daleko je ozbiljniji. Između klasičnog rasizma i modernog antisemitizma postoji naime jedna neobično važna kvalitativna razlika. Rasist svoj objekt mržnje, pripadnika “manje vrijedne rase” doduše ponižava i najčešće neljudski iskorištava, ali je u načelu spreman jedan te isti svijet podijeliti s njim, bez obzira koliko nepravedno. Antisemit međutim u svome svijetu ne nalazi mjesta za svoga “Židova”. Njegov univerzum je potpun tek kad je iz njega isključen njegov navlastiti objekt mržnje. Manje vrijednim rasama nacizam je, kao što znamo, namijenio ulogu robova. Židovima – plinske komore. U tom smislu možemo reći da je hrvatski rasizam tek s antisemitskim ispadom pred Židovskom općinom dosegao svoju punu zrelost. Njemu više ne treba maska žrtve. On ne samo da na jednom, u svjetskom smislu univerzalno razumljivom jeziku jasno daje do znanja što hoće, nego i retroaktivno objašnjava što se je zapravo htjelo – recimo onom tezom Predsjednikovom o “humanom preseljenju”.

“Židovi, van!” – Tako i nikako drugačije glasi napokon jasno artikulirana, svima do kraja razumljiva hrvatska istina, istina hrvatske državotvorne ideologije. I spremni smo pristati na sve što nas može zaštititi od nje. I na vojne sudove za civile, i na ulogu mutave žrtve, pa čak možda i na staru hrvatsku šutnju. Jer nema danas ništa strašnije od gole hrvatske istine.

Boris Buden, Barikade 2, 1998. Arkzin, Zagreb, str. 160-165