Nijedna politička zajednica nije imuna na društvene viruse. Bosna i Hercegovina je politička zajednica na papiru, u stvarnosti labava unija tri posvađana društva. Separatizam i unitarizam dvije su pošasti koje poput virusa izjedaju svako složeno društvo. Više od dvije decenije te dvije krajnosti kontinuirano drže Bosnu i Hercegovinu politički nestabilnom. Antagonizmi i svađalačke poetike uobičajen su dio političkog folklora u BiH. Svoje otrovne vrhunce političke svađe dobivaju u medijskom prostoru i na društvenim mrežama.

Politika i mediji u BiH šablonski se ponašaju po separatističkim ili unitarističkim obrascima. U tome im nesebično pomaže akademsko-intelektualna zajednica, čak dijelovi nevladinog i civilnog sektora, što je paradoks sam po sebi, uz neizostavno religijsko blagozborenje i upliv u političko. Najvidljiviji društveni segmenti predano rade na održavanju zamrznutog konflikta i etnopolitičke kulture, pokazujući zavidnu razinu političke, intelektualne i etičke nedoraslosti za promišljanje složenog društva. U tom kontekstu treba sagledavati i čestu prisutnost rata kao teme kojom se po potrebi homogenizira vlastito biračko tijelo ili umnožavaju klikovi na novinske članke. Rat je vrlo tražen politički i medijski proizvod.

Ratom i apokaliptičnim scenarijima zadnjih se mjeseci i godina, dječački zaigrani, ponajviše bave politički i medijski pregaoci dodikovskog i komšićevskog političkog i medijskog miljea. Ta krema ovdašnje političke i žurnalističke misli pokazuje, treba priznati, izvjesni stupanj invencije u sluđivanju javnosti i kreiranju besmisla. U potpaljivanju etničkih tenzija iznimno su kreativni, u kreiranju jeftinih senzacija dobro izverzirani. Ono u čemu su krajnje neinventivni je izgradnja funkcionalne političke zajednice i kulture mira, odnosno odgovornog novinarstva i neovisnih medija. Sve spomenuto odražava se na tzv. međunacionalne odnose, nikad gore od potpisivanja Daytona. Takav antagonistički ambijent neizbježno asocira na političku i medijsku sliku socijalističke Jugoslavije s početka devedesetih. Srećom, samo asocira.

Jugoslaviju su zajednički razbucale unitarističke i separatističke silnice. One unitarističke u kritičnom su momentu imale veću koncentraciju vojne i političke moći u svojim rukama. Nijedna od bosanskohercegovačkih konfliktnih politika, separatističkog ili unitarističkog tonusa, nema rečenu moć. Nema ni geopolitičkih preduvjeta za oružani konflikt, ma koliko se instant analitika upinjala dokazati suprotno. Nema zapravo ničega osim verbalno-retoričke artiljerije i medijskih bojnih otrova, pa je tako i mogućnost za rat prilično nikakva ili još manja. Ostaju samo politički, medijski i akademski alati za podgrijavanje mržnje i kreiranje histerije, savršeni za održavanje antagonističke kulture i etnopolitičkog monolita.

Doduše, dežurni kataklizmičari i naratori nadolazeće apokalipse uvijek će naći dovoljno materijala i tabloidne građe za još pokoju senzacionalističku bombu, uvjeravajući svekoliku javnost da je rat pred vratima. Jer izvor takve inspiracije nikada nije (geo)politička upućenost ili analitička razboritost. Je li u pitanju paranoja, tako inherentna svakom balkanskom nacionalizmu; ili prosto pomama za klikovima, tako svojstvena svakoj tabloidnosti umotanoj u analitičnost; ili nešto sasvim treće, sedmo, sedamnaesto… Zapravo je suštinski nebitno. Novu političku kulturu i odgovornije novinarstvo ne treba tražiti u dodikovsko-čovićevsko-izetbegovićevsko-komšićevskim crnim rupama.

Zemlja koja živi dodikovski tip socijaldemokracije ili komšićevski tip lijevog i slobodarskog građanluka unaprijed je osuđena da bude neuspješna banana državica u kojoj je logika sukobljavanja jedina važeća norma političkog i medijskog djelovanja. Kad tome pridružiš čovićevsko-izetbegovićevsku političku i medijsku pamet, dobiješ novinsku karikaturu koja vjerno odražava stanje duha u jednoj zemlji. Kada svemu tome pridodaš redove ljudi pred stranim ambasadama, mahom mlađih i obrazovanijih, koji čekaju vizu za bolje sutra u Švedskoj ili Njemačkoj, dobiješ otužan portret jednog neuspješnog i devastiranog društva.

Ali tako stvari funkcioniraju u zemlji u kojoj je, rekosmo, logika sukobljavanja jedina važeća norma političkog i medijskog ponašanja. U takvoj zemlji politika i žurnalizam romantično su sljubljeni jedno uz drugo. Jer, zna se, u jedinstvu je snaga, uči nas ovdašnja sloganistika. Taj ljubavni zagrljaj destruktivnih politika i medija dugoročno je pogubniji za novinarsku struku. Neminovna posljedica takve žurnalističke revnosti trajno je urušavanje vjerodostojnosti i profesionalnog etikuma.

Politike unitarizacije i separacije, dugoročno gledajući, samo pripremaju teren za nove cikluse nasilja. I to je jedina istinska opasnost za neki budući rat (naravno, ako ga bude imao ko voditi), a ne tlapnje ovdašnje pseudo-analitike. Osnovni problem domaće društveno-političke analize je ideološka dioptrija koja ne dopušta da se određeni problem sagleda u cjelini. Pa se tako, parcijalno i redukcionistički, problem vidi samo u separatizmu. Ili samo u unitarizmu. Ideološku bi dioptriju kao pojam trebalo uvesti u sociološke i politološke leksikone. Time bi se na pojmovno-leksičkoj razini jasnije opisala politička i ideološka zasljepljenost, intelektualna i moralna podkapacitiranost za promišljanje podijeljenog društva.

Separatisti i unitarasti u BiH su braća po nacionalizmu. Zajednički i svjesno kreiraju kulturu antagonizma koja im donosi političke i finansijske benefite. Kolateralna žrtva takve političke kulture je Bosna i Hercegovina. Kolateralna žrtva takve političke logike su tzv. obični ljudi koji su, paradoksalno, i sami saučesnici ove političke sapunice. Nema nama spasa, reći će neko sklon društvenom defetizmu.

Ipak, ne mora sve biti tako sivo. Šansa za BiH postoji. Ona, prije svega ostalog, leži u trajnom odustajanju od separatističkih i unitarističkih politika. Takve politike proizvode krize, etnička trvenja, demografske potrese s kojima se ni puno razvijenija društva ne mogu nositi. Odustajanje od politika separacije i unitarizacije relaksiralo bi odnose u društvu i pripremilo teren za onu pravu, suštinsku političku igru. Nova politička kultura počivala bi na posve drugim premisama, emancipirana od antagonističkih obrazaca ponašanja.

Takvo novo poimanje politike značajno bi relaksiralo odnose i u medijskoj sferi. Jer, ne treba se zavaravati, mediji su u ogromnoj većini servisi svojih etnopolitka, nacionalne ili građanske provenijencije. Oni dominantno funkcioniraju kao stranačke ekstenzije i ideološki malj u rukama neprosvjećenih ili beskrupuloznih, i kao takvi svode se tek na funkciju PR-a štetočinskih politika. Dok god BiH živi predpolitičke društvene obrasce, mediji će biti ništa drugo doli refleksija jedne neemancipiranosti. Novo poimanje politike i društva oslobodilo bi ih političkih i ideoloških okova i vratilo im prirodnu funkciju društvenog korektiva.

Odustajanje od politike konflikta, od separatističko-unitarističkih obrazaca ponašanja, otvorilo bi prostor racionalnijem rješavanju problema u društvu, trasiralo put institucionalnoj izgradnji države, izgradnji demokratskog i građanskog društva. Da, građanskog, to je suština cijele priče. Ali ne građanskog po mjerilima provincijskih šovena koji se kriju iza te ideje, ne građanskog koje bi zatiralo kolektivno i pluralno bivajući tek loša etnopolitička mimikrija. Individualna odgovornost i demokratska svijest pojedinca ne mogu se razvijati u uvjetima etnopolitičkog nasilja bilo koje vrste.

I na kraju, pitanje puno nelagode, gorke skepse ali i nade: da li se kvalitativni društveni i demokratski skok može desiti prije nego izumru generacije zaražene republičko-srpskim, herceg-bosanskim ili probosanskim nacionalizmima i agendama? Ili je evolucija društvene svijesti ipak moguća, čak i u uvjetima rečene etnopolitičke zaraze? Svekoliko Iskustvo, društveno i povijesno, kazuje da je nosioc pozitivnih društvenih promjena uvijek bila progresivna manjina.

Jedno je sigurno: trajno ostajanje na premisama politike nezavršenog rata od BiH u konačnici može napraviti samo praznu ljušturu, zemlju bez društva, bez ljudi, bez svrhe. Pa bi i samo postojanje takve Bosne i Hercegovine bilo posve obesmišljeno. Takva BiH bila bi politička i društvena ruina, svedena tek na povijesni i geografski pojam. Kome treba takva zemlja?

Autor: Neven Šimić, Prometej.ba