Ključna stvar svakog nacionalizma jest povijesni mythos, rezervoar mitova iz prošlosti, prokušanih recepata, nedovršenih ambicija, pristranih tumačenja. Svaki nacionalizam počiva na romantičarskom tumačenju prošlosti u koje se obavezno integriraju priče o junacima i izdajnicima, o vrlim ljudima i njihovim herojskim osobinama, priče koje se u novijem dobu u ovoj regiji obično izrode u rasističke i etno-šovinističke teorije.


Kako bismo razumjeli bošnjački nacionalizam danas, moramo razumjeti njegovo tumačenje prošlosti. Kako je za novo tumačenje prošlosti potrebno u svojim redovima imati i nekolicinu razvikanih kvazi-znanstvenika, arheologa (u našem slučaju eto i piramidologa!), historičara, tako je i bošnjački nacionalizam okupio svoju „intelektualnu“ elitu. Ta se elita učvrstila i institucionalno etablirala osnivanjem BANU (Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti), koja je osnovana valjda da SANU ne bi bila usamljena u svojim ideološkim naporima krivotvorenja povijesti, i upravo iz tekstova i knjiga te „elite“ da se iščitati nacionalističko tumačenje prošlosti kod Bošnjaka. Nažalost, ako se analizira bošnjačka nacionalistička mitologija, sa zabrinutošću se mogu istaknuti njene velike sličnosti sa velikosrpskom mitologijom. Tko ne vjeruje, neka usporedi ovu analizu bošnjačke nacionalističke mitologije s prethodnim člankom ovog serijala koji analizira velikosrpske stavove Jovana Cvijića.


No, vratimo se polako u prošlost. Najprije ćemo se vratiti do rimskog perioda, a u nastavku teksta ćemo se morati vraćati čak do kamenog doba. Prema Enveru Imamoviću i Muhamedu Filipoviću Bošnjaci su direktni potomci Ilira, a Iliri su skupni naziv za sve stanovnike Balkana, kao kompaktnog područja. Nešto je slično govorio i Jovan Cvijić, samo je rabio sintagmu „dinarski tip čovjeka“ (vidi prethodni nastavak ovog serijala tekstova). Evo što navodi članak na wikipediji o podrijetlu Bošnjaka: „Predslavenski korijeni Bošnjaka se mogu pratiti unazad do najranijih dobro poznatih stanovnika prostora danas poznatog kao BiH, Ilira.“


Kad M. Filipović opisuje Ilire, to opet neodoljivo podsjeća na Cvijićev opis srpskog seljaka (opet vidi prethodni nastavak): „Po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u pravilu lijepi ljudi. Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. (...) Bili su čistunci.“ Ili dalje, kad pravi protulogičan kontinuitet tih starih Ilira sa srednjovjekovnim Bošnjacima: „Jedan posmatrač je u 16. vijeku čak naveo da je sultan smatrao da su Bošnjaci: najbolji, najpobožniji i najodaniji ljudi, i da su mnogo krupniji, zgodniji i sposobniji, nego drugi muslimanski narodi.“ Također, Filipović piše da je sultan Mehmed Fatih kročivši u Bosnu rekao: „Bosna je vrelo najljepše ljudske vrste“. Mustafa Imamović u svojoj knjizi Historija Bošnjaka ide dalje u romantičarskom opisivanju osobina Bošnjaka: već od njihovog dolaska u ovo područje - koje će kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobičajeno nezavisni i slobodoljubivi.


Međutim, idilični ilirski svijet poremetio je dolazak slavenskih plemena. Evo kako wiki-članak o Bošnjacima opisuje dolazak Slavena: „Slaveni su naselili Bosnu i okolne zemlje u 7. vijeku. Slavenska srpska i hrvatska plemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. (...) Hrvati su uspostavili kraljevstvo na tlu današnje sjeverozapadne Hrvatske.“ (Zar samo na području sjeverozapadne Hrvatske? Da nije možda iza linije Karlovac-Virovitica-Karlobag? Da nije i to prepisano od Velikosrba?) „Srbi su se doselili na područje današnje južne Srbije, a kasnije su se rasprostranili na sjever i istok.“ Međutim, treba naglasiti da su „prije dolaska Hrvata i Srba, Slaveni već postali značajan element na Balkanu.“ I to: „Slavenska plemena bošnjačkih predaka su se naselila u dolini rijeke Bosne i gornjeg toka Vrbasa“ (Što će reći da Bošnjaci, čak i ako imaju slavenskih korijena, onda su oni bili prvi Slaveni koji su došli na ove prostore.) Wiki-članak dalje govori kako je: „pitanje etniciteta srednjovjekovne Bosne preraslo u veliku debatu od trenutka kada je postavljeno u svom trenutnom kontekstu od historičara tokom druge polovine 19. vijeka. Sve tri etničke grupe u Bosni imaju svoje stavove o ovom pitanju, a ovo kompleksno i osjetiljivo pitanje je dalje zamračeno nacionalizmom i propagandom tokom vijekova iz susjednih zemalja Srbije i Hrvatske.“ (Ovo, prema stupnju pismenosti, stupnju kontaminacije lažima, nacionalizmom i mržnjom prema susjedima, mora da je rad ili Filipovića ili jednog od dvojice Imamovića!)


Kako bi kreirali što veću razliku srednjovjekovnih Bošnjaka od Srba i Hrvata, bošnjački nacionalni ideolozi posežu u područje religije: „Slavenska plemena u dolini rijeke Bosne od kojih će kasnije nastati Bošnjaci (arhaično: Bošnjani) su razvila svoja specifična vjerovanja koja su u sebi sadržavala različite uticaje počevši od heretičkih kršćanskih učenja do šizme, dualizma, misticizma i uticaja ranijih plemenskih vjerovanja od čega će kasnije izrasti Crkva bosanska, a njeni pripadnici će sebe nazivati 'dobrim krstjanima', odbacujući katoličanstvo i pravoslavlje smatrajući ih đavoljim naukom. Za pripadnike Crkve bosanske u historiografiji se pojavljuju različiti nazivi: bogumili, patareni, manihejci, heretici itd. a taj fenomen ni do danas nije do kraja objašnjen, kao ni nadgrobni spomenici, stećci koji su ostali materijalni dokaz postojanja autohtone unikatne bosanske Crkve.“ (...) „Za razliku od tadašnjih evropskih zemalja Bosna je bila neuporedivo tolerantnija prema drugačijim religijskim shvatanjima, te je predstavljala oazu u Evropi kada su vjerske prilike u pitanju.“ (Tu baštinu tolerancije imamo očito i danas!)


Naravno, kao u svakoj romantičarskoj nacionalističkoj priči, dolazi nešto što pomućuje taj idealni bosanski svijet suživota, tu oazu religijske tolerancije. To su prema M. Filipoviću – franjevci, koji su navodno nasilno istrijebili bogumile i posljednji kralj bosanski, koji je prema ovoj fals-interpretaciji izdao vlastiti narod kako bi ga Papa okrunio za kralja. „Bosna je za vrijeme Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja vidno oslabila. Za razliku od prethodnih bosanskih kraljeva, Tomašević je kako bi dobio krunu od Vatikana odlučio da se povinuje zahtjevima rimokatoličke crkve i konačno obračuna sa Crkvom bosanskom o čemu je obavijestio Papu, tražeći za uzvrat krunu. Počela su istrebljenja bosanskih krstjana što je Bosnu dovelu na rub građanskog rata.“ Prema Filipoviću, upravo su franjevci uspjeli utjecati na posljednjeg bosanskog kralja, a sve zbog njegove slabosti, kako bi počeo istrebljivati Bošnjake.


U idućem nastavku počet ćemo s jednom od ključnih točaka bošnjačkog nacionalnog mita, one o navodnom masovnom prelasku stanovništva Bosne i Hercegovine na islam nakon dolaska Osmanlija.


By: Bigbanitu.

Nastavlja se...

II - Bošnjački nacionalni mit: prelazak na islam, zavjere susjeda, sakaćenje Kulinove povelje i Imamovićevi papirni brodići

III - Bošnjački nacionalni mit: povratak u idilu kamenog doba