Ljubice, požuri se, jelka se neće sama nakititi. A ti, Ivane, trkni do trgovine i uzmi dva praška za pecivo, srednja, treba mi da još ove kolače zamijesim. I reci Marku da navrati kod Jele (susjede) da donese svečani stolnjak za večeru i neka provjeri jesu li sijalice upaljene: nek' se vidi da mi slavimo Božić, kako dolikuje. „Ženice draga, slomi se više od tih priprema, odmori malo, sve će doći na svoje“, smireno govori muž. Ne, dragi, ništa neće doći na svoje, ne mogu dopustiti da Božić dođe, a da ga dostojanstveno ne dočekamo.

Svima su nam manje-više poznata ova gore događanja. Većina je to i doživjela u svojem životu. Tradicija je da ove pripreme za Božić kreću nekoliko tjedana prije samog Božića. Ta predbožićna, prenapučena atmosfera guta onu iskrenu duhovnu pripremu za najradosniji kršćanski blagdan. Pitam se, imajući u svijesti jedno puno dublje značenje i smisao Božića, čemu sva ova luda strka, nemirna ushićenost i na koncu velika potrošnja vodi?! K tomu, žalimo se kako nema novca te kako je recesija sve zahvatila. Gdje je recesija u ovom formalizmu, u ovoj tradicionalnoj božićnoj potrošnji i šopingiranju?

Izgleda da je kod većine vjernika zamrlo osnovno značenje Božića - zahvaljujući utjecaju zapada i komercijalizaciji koja npr. Coca Colu i Djeda mraza pretvara u temeljne znakove Božića – a upravo je to sekundarno, što zapravo ima malo veze s Božićem, postalo naš (ne)Božić. Tako je već mnogo godina, gdje smo se uvukli u trgovinu kroz koju pokušavamo 'podmiriti račune s Bogom'.

Nažalost, činjenica je da je Božić danas kod većine izgubio svoju pravu sliku, svoj temelj - što je poražavajuće i licemjerno, tužno i bijedno, bolno i sramotno od vjernika koji slave Božić. Izgubivši svoju fundamentalnu važnost i smisao (kojemu je kroz cijelu kršćansku povijest nešto nedostajalo), danas je Božić postao sve, a najmanje ostao kršćanski blagdan. Postao je manifestacija kulturnog i političkog života, vrijeme raskošne potrošnje, obilnog darivanja (onima koji obično imaju sve), vrijeme zanesenosti neautentičnih vjernika, lažnih pobožnjakovića koji ne mogu obuzdati svoje nagone i strasti u pretjeranim slavljima itd. Činjenica je da Božić danas slave i nekršćani jer su oduvijek bili dio kulture zapadnoga svijeta, iako je samo podrijetlo nekršćansko.

Ali, jesmo li se ikad mi, kršćanski vjernici, zapitali što (ili možda bolje tko) je to zapravo Božić? Razmišljamo li o njegovom pravom značenju ili ga zapravo nesvjesno, lažno slavimo? Komu dolazi Božić? S kojom porukom pohađa svijet?

Povijesna pozadina Božića

Svetkovina Božića potječe iz 4. stoljeća. Car Konstantin, obraćenik na kršćanstvo, na Nicejskom saboru 325. godine, održao je govor u kojem je pomirio tadašnji helenizam, tadašnju grčko-rimsku kulturu i kršćanstvo. Kako? Naime, pozvao se na rimskog pjesnika, poganina Vergilija, citiravši njegovu četvrtu eklogu u kojoj se govori kako će se roditi božansko dijete sunce, spasitelj svega naroda, dijete koje donosi mir. Kršćani su tu čim prije „uskočili“ i shvatili to kao rođenje Isusa Krista. Posljedica takva razmišljanja, toga susreta djeteta sunca i djeteta mesije, bila je uvođenje svetkovine Božića u kršćansku vjeru. Što se tiče datuma slavljenja Božića, sve do 354. godine Kristovo rođenje slavilo se zajedno s Bogojavljenjem, svetkovinom koja slavi Božje očitovanje svijetu.

bozicnistol

Nakon razdvajanja zajedničkog slavlja Božića i Bogojavljenja, car Aurelijan odredio je da se Božić slavi 25. prosinca. Zbog tog kulturalnog i političkog funkcioniranja, Božić biva prihvaćen kod svih ljudi, pogotovo na zapadu, i kod vjernika i kod nevjernika (muslimana i drugih). Dakle, Božić se počeo svoditi na kulturalnu i političku manifestaciju kršćana i nekršćana. Božić poprima simbolike i običaje koji zahvaćaju sve narode i vjere, vjernike i nevjernike. Božić je tim događajem postao zajedništvo svih ljudi. Ali, kakav Božić (ne)treba biti?

„Kristov Božić“

Sveti Augustin reče: „Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti“. Ovim događajem Bog postaje čovjek, djetešce rođeno u štali sa stokom. Bog se želi približiti i privinuti nas k sebi. Isus je stoga iz nazaretske štalice sveprisutni i bliski Bog, čovječni. Bog koji daruje svoga sina Isusa svim ljudima. Zapravo, Bog nam pruža priliku ugledati njegovo lice svaki dan u susretu s drugim. Božić je, dakle, univerzalan trenutak u čovječanstvu, značajan za svakoga čovjeka i apsolutno nitko ga ne bi smio sebi svojatati, i svrstavati ga u svoje privatne domene. Jer, čak i nekršćani ne mogu ostati indiferentni na Isusovu poruku koja postaje mjerodavna za sve ljude. A ta poruka glasi: „ljubav“. Ili podrobnije: „Učini drugomu što želiš da tebi drugi učini, i ne učini drugomu što ne želiš da tebi drugi učini.“ Bez obzira tko je drugi, koje je boje, koje vjere, koje nacije, drugi je onaj kojemu treba drugi. Koliko smo blizu ovakvomu Božiću?

Neki teoretičari govore kako je Božić postao „Božić bez Boga“. Je li uistinu tako? Činjenica je kako danas nitko od nas ne želi priznati da smo mi vjernici kršćani, uhvaćeni u mrežu zapadnog neoliberalnog kapitalizma, trgovine, marketinga, u slavljenju Božića najmanje kršćani (Krist-jani). Gdje smo zapeli? Bojimo li suočiti se s Božićem, sresti se s njim pa smo se zato svjesno udaljili od njegove tajne? Bojim se da se zbog silnih obiteljskih priprema, strke i ushićenosti, zbog političke okupiranosti, varljivog i praznog nacionalizma, zbog sladunjave i neautentične religije, ne mimoiđemo s Božićem!

Niječemo li „svojim Božićem“ takvoga Boga? Zašto se nitko od nas ne usuđuje boriti protiv nepravde, protiv zla, nasilja, bijede? Zašto ne želimo pomoći bližnjemu u nevolji? Zar ćemo dopustiti da slatkorječivost političara, velike parade evanđeoskih osjećaja, procesije lažnih pobožnika služe samo da sakriju ovu strašnu istinu (Curzio Malaparte)? Govore li nam te kategorije da moramo nanovo oživjeti Božić? Zašto smo dopustili da Krist umre u nama, zašto ga mi kršćani ismijavamo raskošom, bogatstvom svoje trpeze, svoje okićene kuće i neprocjenjivim poklonima? Zašto od Božića stvaramo trgovinu, umjesto da nam je blagdanska radost tišina, tišina u kojoj On progovara.

Božić nije okićeni bor, bogata blagdanska trpeza, raskošno blještavilo lampiona, okićenih ulica i gradova. Ne! Božić s tim nema nikakve veze. Božić bi trebao biti istinska radost jer nam se tada rodio Spasitelj. Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin (Luka 2, 10-11). Božić je vrijeme nutarnjeg mira svakog čovjeka i sjedinjenja s djetetom, Isusom u štalici. Božić je vrijeme života s Kristom, vrijeme života sa svim ljudima. To je početak našeg novog početka, vrijeme u kojem moramo pružiti ruke svakom čovjeku, ne odbijajući nikoga, a prihvaćajući svakoga.

Božić je vrijeme kada u našoj državi Bosni i Hercegovini, moramo konačno zaživjeti s drugima u miru i poštivanju, poštivajući integritet svakog pojedinca, jer Isus je na ovaj svijet došao u velu ljubavi prema svim ljudima. U noći rođenja nužno je da se i mi svi nanovo rodimo i postanemo ljudi Kristova stava, ljudi suobličeni Kristu, ljudi Njegove logike života. Nije Božić proslava samo u izvanjskim stvarima. Trebamo dopustiti da on uđe i u naša srca, da raščisti sve mrlje naše nutrine. Dopustiti, dakle, da nas ovoga Božića obasja svjetlo mira, ljubavi i radosti, svjetlo koje će nas voditi kroz tmine života. Neka naši božićni susreti i trenuci s najmilijima budu veza mira, radosti, prihvaćanja drugoga, dijaloga s drugim bez obzira na različitost drugoga, na nacionalnost, vjeroispovijest itd.

I na koncu donosim jedan veoma grub, i nemiran tekst, pun ogorčenja, koji je napisao talijanski književnik Curzio Malaparte o Božiću, prije nego je prihvatio kršćanstvo. On, naime, razočaran u ljudska shvaćanja kršćanskog Božića veli: „Želio bih da nam na Božić božićni kolač postane tijelo koje trpi pod našim nožem, a vino da postane krv i da se svi na trenutak u ustima zgrozimo nad svijetom. Volio bih da nam se na Božić naša djeca iznenada prikažu onakva kakva će sutra biti, za nekoliko godina, ako se ne budemo odvažili pobuniti protiv zla koje nam prijeti. Jadna raskomadana tijela, napuštena u crvenom blatu nekog bojišta. Htio bih da se u božićnoj noći u svim crkvama svijeta podigne neki siromašni svećenik vičući: 'Odlazite od ovih jaslica licemjeri, lažljivci, idite svojoj kući plakati nad kolijevkama svoje djece. Ako svijet trpi to je i zbog vašega grijeha, zbog toga što se ne usuđujete braniti pravdu i dobrotu, i bojite se biti kršćani do kraja. Odlazite od ovih jaslica, licemjeri. Ovo Dijete rođeno da spasi svijet, zgraža se nad vama.'“

Dramatične su to riječi, ali sam ih stavio pred vas kako bih vam pokazao kako lako umišljamo da znamo što je Božić. Tko ima uši, neka čuje! (Matej 13, 9).

Franjo Baraban

Prometej.ba |

XII/2013